Denis LatinProšlotjedna Nacionalova top tema u kojoj je sasvim argumentirano potkrijepljena mogućnost da jedan od simbola svega najgorega u tuđmanističkoj epohi postane predsjednikom Ustavnog suda, izazvala je brojne medijske reakcije. Zalud je još jednom izlagati sve dokazne materijale kojima se tereti lik i djelo izvjesnog Vice Vukojevića, najveće moralne strvine jednog poludiktatorskog režima. No više od gabarita slitine Ustavnog suda što su je dogovorno ispekli esdepeovski i hadezeovski aparatčici, ova afera dobro ocrtava kamo nas može odvesti Račanova otrcana i potrošena praksa naočite brige za svakojaki ološ Tuđmanove oligarhije i sitnointeresnu uvezanost esdepeovski, u svakom pogledu nisko kapacitiranog amalgama. Prvi čovjek ispodprosječnog SDP-a uvijek je više volio brigu za koeficijente partijskih poslušnika nego za unovačenje kadrova koji bi mu uistinu mogli donijeti viziju društvenog napretka, konkretne projekte i predizborne bodove. Zato će uz sebe uvijek vidjeti odane partijske bljedunce profila Željke Antunović ili Slavka Linića. Prva će ostati zapamćena po naputcima kojima je pokušala uređivati središnju informativnu emisiju državne televizije, određivati si sugovornike, u zdravstvene krugove uvoditi metode najgorih staljinističkih čistki, a u matičnome Ministarstvu obrane dnevno utiskivati autograme osobne nekompetentnosti i nesposobnosti. Po esdepeovskoj, ali i istovrsnoj hadezeovskoj praksi, iznikloj iz polustoljetne povijesti istog im pretka oličenog u već zaboravljenom, ali u svakodnevnoj praksi živog tijela Saveza komunista, bit će dovoljno nekoliko godina besposličariti i dobro pamtiti nerazumljive naputke stranačkog gurua, pa onda isto toliko godina neovisno o rezultatima i ugledu pred biračima, uvijek istog datuma u mjesecu besramno ubirati rentu za čisto partijsko besposličarenje u kojem podobnost ima biti jedinim i vrhunaravnim kriterijem.

Dobra slika takve prakse iscrtana je u slučaju Antunovićkina al parija potpredsjednika Slavka Linića, koji je kao šef krkača trnjanske janjetine demonstrirao kako i SDP svog pašalićevskog trkača za uništavanje gospodarstva ima. Kao nekoć Kutle, neposredni izvršitelj Tuđmanova savjetnika za urušavanje svega dobrog što je jedna država morala imati, i Vrhovnik se izložio kao trećesiječanjski trofej istovrsne državne intervencije kojoj je jedini cilj sprječavanje ekonomskog lova na one kojima su se takvi zakoni sasvim približili petama. Linićeva deračina i besmisleno konfrontiranje s novinarima, ali i nikome jasna, razumljiva i nedjelotvorna ekonomska politika prelijevanja iz šupljeg u prazno, što se profilira tek na gradskim rubovima Rijeke, gdje njegova supruga drži sve konce, baš kao što je svojedobno pokušavala i poludiktatorova, najbolja je slika takvih političkih profila.

Sve je to maksimum politikanata iz preobraženog krila SDP-a koji se reformirao u 90-ima uglavljenom podrškom starom poludiktatoru i na to ime dobro kaparenim nekretninama kupljenim na račun članarine bivših članova Partije. Od takvih je stoga bilo teško očekivati išta drugo osim cijelo stoljeće njegovane vještine čuvanja fotelja i zlorabljenja imovine onih koji su im bili u stanju i na taj način dati podršku za nikad ostvarene socijaldemokratske reforme.

Kad se tome doda i olako gušenje slobode javnog mnijenja Vujić-Antičevićkinim morbidnim i retrogradnim paragrafima, i svugdje prisutno Račanovo podilaženje hadezevoskom marifetluku i njegovu kadrovskom i financijskom ortakluku, onda ni poštene privatizacije, poput one Inine, pa ni sve međunarodne povlastice koje im se pokušavaju gratis udijeliti, ne mogu nikoga lišiti dojma kako elita, čiji je prvenstveni zadatak bilo očuvanje tuđmanističke državne i društvene strukture i sustavno bježanje od susreta s vlastitom bezidejnošću i nekreativnošću, začinjena povremeno najgorim okusima preživjelog rigidnog tuđmanizma ili najodvratnijeg socijalrealizma.

Kad se posljednjih mjeseci u novinama, na radiju ili televiziji prešetava cijela bulumenta esdepeovskih skorojevića koji hineći vlastitu misaonu skučenost i intelektualnu skromnost samo prikrivaju nesposobnost da društvu udahnu pravi vjetar u leđa, na svim tim pozerskim otvorenjima, koja je za Tuđmana opozicijsko općinstvo teško ismijavalo i izvrgavalo poruzi, trajno provaljuje jednakovrsno bezlična sanaderovsko-kosorovska i račanovsko-antunovićevska oporost spram bilo kakve vizije uigranog i plodnog građanskog društva. Njihovi se krajnji dosezi okončavaju osvajanjem vlasti u kojoj ideologija najčešće postaje i ostaje jedinim kvantitativnim supstratom. Zbog takve prirode hrvatskog postkomunističkog obrasca i kvalitativna opozicija postaje sve tanjom granom njene novije političke prirode. Kada političke temeljce čine komitetski parnjaci nekoć iste partije, u takvim se uvjetima i ne može iznjedriti opozicionarstvo osim onog kakvo je na Markovum trgu prilično uspješno i komedijantski utvrdio trijumvirat Lončar – Kovačević – Rojs.

Kad je posljednjih dana jedan od najvećih hrvatskih pozicijskih i opozicijskih antitalenata – Dražen Budiša, koji se podjednako smušeno i nesuvislo ophodi i kad je na vlasti, ali i kad je u oporbi – predsjedniku Mesiću zaprijetio zbog izjave kako bi pojedinci iz Sabora umjesto da zato primaju plaću trebali plaćati zato što sjede u parlamentu, imenujući to degradiranjem najvišeg zakonodavnog tijela, postalo je izvjesno kako pandan esedepeovskog prosječnjaštva, ali još crnjih i rigidnijih tonova, sjedi i na desno samoimenovanom političkom krilu.

Iako se najčešće u javnosti želi predstaviti demokratom širokih grudi i vrlo promjenjivih nazora, ovisno o trenutačnoj ranjivosti njegova polit-ega, Budiša se zapravo zauzima za cenzuru nad prosuđivanjem kvalitete onoga što sjedi u parlamentu i onoga što je u najvećem dijelu svoga rada općinstvu dokazalo ne samo da ne zna o čemu se govori nego nije u stanju zaustiti ni vlastito ime i prezime.

Sabornike jesu izabrali građani, i to je njihovo nedvojbeno pravo, ali je isto tako njihovo pravo da iz dana u dan daju ocjene koje kažu kako bi bilo društveno korisnije kada bi tamo sjedili nešto sposobniji, pametniji, obrazovaniji i manje podobni.

S HDZ-om je Hrvatska imala samo nesreće. Zahvaljujući njemu hrvatski je narod izgubio status neospornog pobjednika u ratu, poljuljao svoju neupitnu poziciju u društvu antifašističkih naroda koji su iznijeli pobjedu u II. svjetskom ratu, gurnuo ga je u izolaciju i autokratski tip vladavine, a pljačkom društvene imovine kaznio taj isti narod koji ga je izabrao vjerujući u Tuđmanove bajke iza kojih se krila dobro smišljena politika cijeđenja svega što je donio iz drugog političkog sustava.

SDP-ov tanjušni i nekompetentni vrh nije učinio gotovo ništa da tom narodu vrati vjeru, samopouzdanje i dostojanstvo.

Vrijeme će pokazati da su dva postkomunistička derivata trajno stvar prošlosti. Ni jedni ni drugi nisu dali nijedan razlog zbog kojeg bi morali ostati kao zalog budućnosti.