Objavljeno u Nacionalu br. 403, 2003-08-05

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Prije kiše

...

Vedrana RudanVedrana RudanLežim mrtva ispod jednog stabla. Haha, smijete se, haha, sereš, stara! Ispod kojeg stabla ležiš mrtva? Ne znam kako se stablo zove. Ležim u grmu, dalje od grada. Ljeto je, turisti gmižu svuda, bilo bi prestrašno da me kakvi Rusi, njih ima ovog ljeta najviše, nađu u grču i pjeni! Ne bih mogla podnijeti njihovo vrištanje. Smrt je intiman čin. Nisam se ubila u afektu, meni je godinama kurac bio pun i prepun. A majka dvoje djece, a kći jedne stare mame, a žena jednog gospodina?! Da, u pravu ste, ja nisam bila sama na svijetu. Ubijaju se samo osamljeni. Ljeti, nemaju s kim otići na godišnji pa uzmu svoj život u svoje ruke. Nisam taj slučaj. Na neki način, imala sam preveliko društvo. Moja mama… Ima devedeset godina i talijansku penziju. Čuvamo moju mamu, brinemo se o njoj. Kontroliramo joj tlak, zovemo doktora kad zakašlje, ugradili smo joj klimu. Ja sam jedinica, moja je mama stalno bila u brizi. Da li ću diplomirati, diplomirala sam, da li ću se udati, udala sam se, imam i dvoje djece, sve sam joj strahove izbila iz glave, a ona se još boji. Da li si platila telefon, a razliku struje, idi na mamografiju, napravi ultrazvuk sisa. Sve moje prijateljice imaju rak.

I psi mojih prijateljica imaju rak. Žužu, Verina maltezerica, umrla je prekjučer. Čudna smrt. Vera ju je odvela veterinaru da joj očisti kamenac sa zuba. Mali su zubi bljesnuli, uzeo je tristo kuna, veterinar, mislim, a onda je Žužu umrla od raka jetre. Kako nije vidio da je na samrti, pitala sam Veru? Gledao je zube, Vera se davila u suzama. Zašto se ne ubiješ, htjela sam joj reći, svakoga se dana ubije bar sto Hrvata, koji kurac čekaš, vidiš kako patiš, umrijet ćeš od tuge, ubij se! Ništa nisam rekla, ljudi znaju biti preosjetljivi kad im umre maltezerica. To je od rata, govore liječnici, kolektivna depresija, imuni sustav pada, treba misliti pozitivno. Ružičasto razmišljanje je recept hrvatskih liječnika protiv hrvatskog raka. Think pink! Na tržnici se mogu kupiti majice. Ružičaste. Na njima je veliko, okruglo lice i crta s gore okrenutim krajevima. To lice razmišlja pink! Oko mene lete velike, debele, zelene muhe. Nadam se da će me naći prije nego se raspadnem.

U pismu sam napisala, spalite me. A zaboravila sam napisati gdje ću ležati. Uvijek sam bila rastresena. Moja kći je uspješna, mlada žena. Radi kao hostesa na televiziji. Ne, ne bih rekla da samo pokazuje sise, guzicu i lijepe zube. Ne. Uvijek je voljela glumu i reflektore. Na nju je naletio jedan stariji gospodin. U Opatiji, u onom baru na plaži. Nije mi se sviđao, taj gospodin. Mama, rekla mi je Viki, koga briga, dobila sam posao, vodi me na večere. Sutra će u Listu izaći intervju sa mnom. Pitali su me kako mi je bilo prvi put. Ljeto je, ljeti intervjui moraju biti opušteni. I slikali su me, na plaži. Zašto mi slikate samo guzicu, pitala sam? Ljeto je, rekli su. Prvi put, prvi put mi je bilo super, baš super, rekla sam. Super, rekla je novinarka. Super, rekao je fotograf, kad sam se naguzila. Ta je djevojka bila puna životne radosti. A ono što govore za moga sina. Lažu. Nije istina da je pobjegao iz komune i da dila.

Jučer je kod nas bila jedna gospođa. Našli su joj mrtvoga sina na autobusnom kolodvoru. Urlala je, u našem dnevnom boravku, rodili ste ubojicu, rodili ste ubojicu! Bio je težak, vruć dan. Osjećala se kiša u zraku, nije padala. Gospođo, rekla sam, moj sin je u komuni, nije u gradu. Naš susjed ju je izbacio. Krupan čovjek, vozi sladoled, prije rata bio je profesor u srednjoj školi. Nikad ga nisam pitala zašto je dobio otkaz, ne volim biti intimna s ljudima. Jučer smo muž i ja slavili dvadeset i petu godišnjicu braka. Nazvala sam moju staru. Dobro, rekla je, dođi. Dala mi je tisuću kuna. Otišli smo u onaj opatijski restoran. Naručili smo škampe. Za susjednim stolom je jedan strašno debeli gospodin lizao janjeću glavu. Srkao je janjeće oči. Srrrrrrrr, radio je ustima. Vidiš, rekla sam mužu, pun je životne radosti. Moj muž nije htio dignuti pogled s tanjura, nekako je bio depresivan. Nisam mu rekla, ubij se, što čekaš? Neki ljudi znaju biti osjetljivi kad ostanu bez posla.

Izašli smo iz restorana, sretna godišnjica, rekla sam. Da, rekao je moj muž. Pa smo otišli doma. Ja nikad nisam bila depresivna, ali sam rano skužila, živjeti, živjeti, živjeti da bi crknuo? To mi nije držalo vodu. Moja kći misli da će doći dan kad će se riješiti onog starca, kupiti svoj stan, udati se, imati djecu i biti sretna. Vidi mene, rekla sam, vidi mene! Kad smo se vratili doma, sjela sam na balkon i gledala u tuđe kuhinje. Ljudi su u potkošuljama i ljetnim haljinama čekali kišu. Bilo je strašno vruće. Shvatila sam, ne mogu više čekati. Zato ležim ispod ovog stabla. Dosadilo mi je čekati. Vidi, vidi, krupne mi kapi padaju po mrtvom licu. Vidi, vidi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika