Objavljeno u Nacionalu br. 403, 2003-08-05

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Seksualni užici trebali bi i službeno postati sastavni dio života svećenika

Upravo svećenicima treba značajno seksualno iskustvo jer je ono neizostavni dio iskustava većine župljana, a grijeh bludnosti je, vjerujem, jedan od najčešćih. Jer, ono što crkva tolerira svećenicima nikako ne tolerira vjernicima, kao što se vidjelo po slučaju župnika Mije Stijepića

Zoran FerićZoran FerićČitam u novinama: Dalaj lama je priznao da mu fali seks. To je vrlo simpatično; proćelavi starčić s naočalama, veliki duhovni vođa i budistički autoritet izjavljuje da mu nedostaje jebačina. Kod nas to je vijest za poleđinu novina, zajedno s onim bizarnostima za koje ne znamo da li da im vjerujemo ili ne: čovjek provalio u prodavaonicu pića, napio se i zaspao, probudila ga policija; nekrofil silovao mladu djevojku u mrtvačnici, ona oživjela, roditelji zahvalni; ušao u telefonsku govornicu na periferiji i ondje, zarobljen, ostao danima jer nije shvatio da se vrata otvaraju prema unutra. Naravno, ne mislim da je Dalaj lamina izjava izmišljena, ali je naše novine tretiraju tako, kao neku vrstu zabave. Jer Dalaj lama nam je dalek kao i budizam, a bio nam je i neugodan kada ga se nije moglo ugostiti sa svim počastima da se ne pokvare diplomatski odnosi s Kinom.

Međutim, potpuno bi drugačije bilo kad bi papa Ivan Pavao II. izjavio da mu fali fizička ljubav. I da mu je nedostajala tijekom čitava života. To bi apsolutno bila vijest za naslovnice svih novina i ne samo u Hrvatskoj. O toj bi se papinoj izjavi polemiziralo u javnosti danima i tjednima jer bi otvorila mnoga neugodna pitanja s kojima se u posljednje vrijeme, kad je riječ o seksu, suočava Katolička crkva. U prvom redu otvorilo bi to uvijek škakljivo pitanje celibata i njegova smisla u suvremenim uvjetima života. Čini mi se logičnim da upravo svećenicima treba i značajno seksualno iskustvo, jer je ono neizostavni dio iskustava većine župljana, a grijeh bludnosti je, vjerujem, jedan od najčešćih.

Ne kažem ovdje da bi svećenici trebali popustiti iskušenju toga grijeha, nego da bi seksualno iskustvo i seksualni užitak trebali i službeno biti sastavni dio njihova života. To još, dakako, nije tako zbog mnogih duhovnih, a bome i čisto materijalnih razloga i celibat se još uvijek čvrsto drži. Pri tome ne mislim da odricanje i askeza nemaju nikakva smisla. Dapače. Ali uvjeren sam da oni moraju biti individualni izabir svakoga pojedinca, njegova borba sa samim sobom i vlastitim iskušenjima, a ne institucionalni diktat. Kao što je, primjerice, danas zavjet siromaštva. Biti svećenik časno je i vrlo teško zanimanje. Mnogi se ljudi Boga sjete upravo kad im je najteže, u nesreći, bolesti i predsmrtnom času. Ono što kod tog zanimanja izaziva divljenje je činjenica što se čovjek, posvećujući Bogu, zapravo posvećuje ljudima: slabima, bolesnima i nesretnicima svake vrste. Radni vijek svećenika ili časne sestre je u većem broju slučajeva druženje s ljudskom nesrećom, negoli sa srećom. I zato možda Danijel Dragojević u jednom tekstu kaže: “Ima dana kada se ne sjetim Boga. To su najsretniji dani koje mi je Bog poklonio.”

Međutim, čast i autoritet danas, čini mi se, manjim dijelom ovise o askezi i suzdržavanju od seksa ili hrane, nego prije svega o pozitivnim osobinama i individualnoj ljudskosti svakog pojedinog čovjeka. Čast institucije danas mnogo više ovisi o onima koji su izabrali svećenički poziv, nego o instituciji samoj koja bi njima, po nekom automatizmu, osiguravala tu čast, kao što je bilo u prošlosti. Ugled crkve grade upravo svećenici na terenu, a vjernici itekako dobro prepoznaju tople, drage i požrtvovne ljude od loših, bludnih ili agresivnih. Ta je stvar, izgleda, jasna svima osim instituciji i rigidnim crkvenim vlastima koje bi se prve trebale obračunati s onim što u crkvu ne spada. Primjer su i brojni pedofilski slučajevi koje je crkva desetljećima panično pokušavala zataškati i zataškavala dok se moglo.

Sve dok i sam papa nije, kao poglavar svih katolika, osjetio potrebu da se ispriča onima koje su svećenici seksualno zlostavljali kad su bili djeca. Stvar je došla dotle da se kod nas o seksualnim prijestupima crkvenih ljudi pojavio i jedan mastan vic koji počinje pitanjem: “Kako nagraditi pedofila? Daj mu još jednu župu.” Ovaj vic, kao i većina viceva, nije politički korektan jer sugerira prilično apokaliptičnu viziju da se pedofili kriju među župnicima. To je, dakako, tipično pretjerivanje karakteristično za ovu formu, ali kao i svi vicevi, uspostavlja određen odnos prema realitetu. Čini se da seksualno suzdržavanje i askeza diktirani od crkve kao neizostavan uvjet za svećenički poziv, u kontekstu aktualnih crkvenih seksualnih skandala koje je sve teže zataškati, postaju na neki način kontraproduktivni za samu instituciju.

Laičko mišljenje i površni ogovaralački mentalitet neizostavno povezuju celibat i činjenicu što katoličkim svećenicima nije dopušteno da se žene, s njihovim seksualnim prijestupima. To vjerojatno uopće nije točno jer puno je pedofila i među oženjenim ljudima, a to vrijedi i za bilo koji drugi seksualni prijestup. Ne postaje se pedofil zato što se netko nije oženio, ili mu kao i Dalaj lami čitav život fali seksa. Stvari su tu, dakako, znatno kompleksnije. Upravo zato pomalo mi je čudno što crkveni prvaci uporno pokušavaju zataškati svaku seksualnu aferu u kojoj sudjeluju svećenici. Stvar se ponavlja i u slučaju tragično preminulog posedarskog župnika Mije Stijepića. Novinarka Jasna Babić je iznoseći u prošlom broju Nacionala tu tragičnu priču s elementima krimića i društvene drame lijepo upozorila upravo na hipokriziju i rigidnost crkvenih vlasti koje pokušavaju prikriti homoseksualnost svoga župnika baš zato što isto to seksualno opredjeljenje žigošu kao bolest, nastranost ili perverziju. Ono što crkva tolerira svećenicima nikako ne tolerira vjernicima. Ta dvostruka mjerila stoga jako upadaju u oči i sve snažnije ruše autoritet crkve. Izgleda po tome da je najveći neprijatelj crkve javnost, a ne grijeh, ili barem ono što ona sama smatra grijehom.

Problem je, čini se, u prilično zastarjelom shvaćanju da pojedinac koji je dio nekog kolektiva svojim lošim postupcima kompromitira čitav taj kolektiv, čitavu zajednicu. Crkva se tako stalno ponaša kao krivac koji se brani i zataškava, umjesto da se ona prva ogradi od onoga što sama smatra neadekvatnim. Ako su neki svećenici pedofili, ako neki svećenici koriste svoj položaj da bi seksualno iskorištavali župljane, to ne znači da su to svi i da zbog njih mora ispaštati čitava zajednica. Isto je i s celibatom. Toleriraju se tajna djeca, toleriraju se nevjenčane supruge ili ljubavnice, samo da javnost ništa ne zna, samo da se vjernici ne uznemire i ne naruši autoritet crkve. A on se upravo zbog ovakvih postupaka neprestano narušava. Iskreniji i liberalniji odnos prema pitanjima seksualnosti i svećenika i vjernika tu bi mnogo pomogli. Upravo mi se zato sviđa prostodušna izjava Dalaj lame o tome kako mu fali seks. On je to rekao javno, u lice cijelome svijetu, ali to ne znači da je pri tome drpao klince obrijanih glava koji uče za budističke svećenike. A kod seksa i celibata postoji i jedan paradoks: život je svetinja, a upravo onaj koji je posvećen Bogu nema prava da legalno začne tu svetinju.

Vezane vijesti

Mons. Milovan odlazi zbog Dajle?

Mons. Milovan odlazi zbog Dajle?

Mons. Ivan Milovan, čiju je ostavku od službe pastoralnog upravljanja Porečkom i Pulskom biskupijom prihvatio papa Benedikt XVI., rekao je danas za… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika