Objavljeno u Nacionalu br. 404, 2003-08-12

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Francuska veza

Drago mi je da se u Francuskoj ubijaju i mlate žene, da se u Francuskoj ubijaju i mlate čak i jako poznate žene i da to postaje vijest tek kad se žena smiri zauvijek. Mene, ženu iz male, zaostale, siromašne, primitivne Hrvatske veseli da između Hrvatske i Francuske nema nikakve razlike

Vedrana RudanVedrana RudanFrancuska je na nogama. Ljubavnik je ubio jednu od njihovih najpoznatijih glumica, Marie Trintignant, kćer planetarno poznatoga Jean-Louisa Trintignanta. Gospodin je godinama prebijao svoje partnerice, nikome to nije bilo čudno, i majka žrtve znala je da je ljubavnik njene kćeri nasilnik. Nije bio optužen, suđen, nitko u Francuskoj to nije smatrao nečim posebnim. Žene se nisu bunile, susjedi nisu zvali policiju, novine o tome nisu pisale. Sada, sada je drugačije. Ubio je poznatu osobu. U b i o! Ne prebio, izudarao, gazio, razbio! Kad ženu u b i j e š, onda je to, ponekad, vijest. Kad ubiješ poznatu ženu, onda je to Vijest. Sve dok žene, poznate ili nepoznate, mrdaju glavom na jeftinim pločicama sirotinjskih kuhinja ili skupom mramoru raskošnih dvoraca, sve dok prebijene r i č u, o tome se ne govori, tu nema ničeg spektakularnog. Novinari na vijest o treskanju ženinom glavom o zid samo odmahuju. Nije to to! Kuja je zaslužila, zašto ljuti svog mužjaka?!

Otkako je Marie Trintignant izgubila život, osjećam se puno bolje. Nekako mi je lakše, baš toplije pri srcu. I Francuskinje ubijaju, zar ne!Drago mi je, drago mi je da se u Francuskoj ubijaju i mlate žene, da se u Francuskoj ubijaju i mlate čak i jako poznate žene i da to postaje vijest tek kad se žena smiri zauvijek. Drago mi je! Baš mi je drago! Mene, ženu iz male, zaostale, siromašne, primitivne Hrvatske veseli činjenica da između Hrvatske i Francuske nema nikakve razlike. Dobar je to osjećaj kad skužiš da je tvoja mala, usrana zemlja na neki način ipak dio Evrope. Okej, ne proizvodimo ni aute ni parfeme, mi Hrvati, ne jedemo ni sir, poslije ručka, mi Hrvati, nemamo ni Eiffelov toranj, mi hrvatske seljačine, ali, kad je o ženama riječ, mi i Francuzi, braća rođena! Ovdje nas prebijaju, tamo ih prebijaju, ovdje nas ubijaju, tamo ih ubijaju. Žena je žena ma gdje bila. Toplije ti je oko srca, manje te ždere kad vidiš kako hrvatske novine s nježnošću i brigom pišu o Čučiću. Siroti gospodin morao je iz bolnice oteti svoju djevojčicu, ne vraća je majci, iako bi morao, nitko ne zna gdje se sakrio, osim mnogobrojnih novinara koji s njim rade intervjue i objavljuju njegove fotografije na naslovnicama. On, visok, čist, izbrijan, uredan, lijep ko slika, drži u naručju svoje dijete. Gospodin Čučić je, poručuju novinari, brižan otac, po cijele dane previja svoje dijete, hrani ga, pazi, mazi, ljubi, grli, čita mu priče pred spavanje, bdije nad snom male kćeri, prvo je što ona ugleda kad se ujutro probudi, posljednje kad sklopi male oči… Njezin tata čitavo svoje slobodno vrijeme posvećuje njoj, a ima ga puno jer mu je kuja, majka njegova djeteta, uništila karijeru, zato ima slobodnog vremena. Naravno, kad dokaže da je sve bila laž i samo laž, nikoga on nije mlatio, opet će graditi karijeru, još ljepšu, još veću. Dijete neće dati, nikad ga neće predati majci lažljivici, rušiteljici braka… Novinari bilježe svaku riječ, svaki uzdah, svaki pokret gospodina Žrtve, prate ga u stopu, razgovaraju s njim, prelaze granice da bi ga sreli… U cijelu se priču uključila i jedna saborkinja. Sabornica? Borkinja? Ta saborkinja, sabornica, borkinja… Ta žena misli, a do njenog se mišljenja drži, zaboga, gospođa sjedi u Saboru, ona misli da baš i nije sve onako kako samo neki govore i samo neki pišu, treba čovjeku dati šansu… Za boga miloga, pa on je svoju ženu, s v o j u ženu, samo prebio. Živa je, izgleda sad već pomalo i zdrava, nije mrtva poput gospođe Trintignant, majke četvero djece, čemu frka? Nema krvi, nema leša, nema zločina.

Da, moram priznati, otkako je gospođa Trintignant izgubila život, osjećam se bolje, puno bolje. Nekako mi je lakše, baš toplije pri srcu. I Francuskinje ubijaju, zar ne! Dobar osjećaj! I ugledne, bogate, poznate Francuskinje leže mrtve s razbijenom lubanjom?! U, jebote! Moćno! Ej, zašto bismo, mi Hrvatice, od života tražile više?! U Parizu leže mrtve, naše sestre, u Parizu, ej! A mi se žalimo?! Mislimo, mi Balkanke, samo naši pijani, smrdljivi, prljavi, čisti, oprani, neobrijani, izbrijani, divlji, pitomi Balkanci razbijaju ženske lubanje?! A kad tamo?! U, jebote! I Francuzi! Zgrabe Francuskinju za kosu pa joj glavom ofarbaju francuski zid francuske kuhinje, ili joj francuskom bocom razbiju francusku glavu, šakom nos, ili krenu za njom u daleku zemlju, u njen hotel, pa je ubiju! A onda plaču i govore, nije to baš tako bilo, nije to zločin, nisam kriv, nisam kriv! Tule, cmihaju i prose milost na isti način kako to čine naši Hrvati kad ih netko uhvati s krvavim nožem u rukama i ženinim lešom među nogama. Dragi, dragi mužjaci. Svi su isti. I oni u Parizu i oni u nekakvoj hrvatskoj vukojebini. Nema razlike. Nismo izašli iz pećine, mi ljudi. A ja sam mislila, kad je ono, nedavno, Čučić gotovo ubio svoju ženu, da je to zato što je Čučić naše gore list?! Balkanac prljavi. Koja sam ja koza bila?! Čučiću, aj, tresni još koju! Čučiću, razbij još neku! Čučiću, aj, u b i j, pa reci, gospodo, to je zato što sam godinama živio u Francuskoj.

Vezane vijesti

Pariz i Berlin žele snažniju uniju

Pariz i Berlin žele snažniju uniju

Francuska i Njemačka žele "ojačati gospodarsku, monetarnu a sutra i političku uniju", rekao je u srijedu Francois Hollande dočekujući njemačku… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika