Objavljeno u Nacionalu br. 404, 2003-08-12

Autor: Ivan Polan

GOST KOLUMNIST

Autor novog zakona o medijima očito mrzi glavne urednike

Glavni urednici imaju počasno mjesto u drakonskim kaznenim odredbama: ako odbiju objaviti ispravak na propisan način kaznit će ih se sa 100 tisuća kuna

Ivan PolanIvan PolanPrije nekoliko dana objavljen je nacrt prijedloga zakona o medijima uz objašnjenje kako javna rasprava o tom prijedlogu traje već više od godinu dana. Autor se zahvaljuje Hrvatskom novinarskom društvu, Nacionalnoj udruzi televizija, Forumu 21, Hrvatskom helsinškom odboru, kao i brojnim domaćim i inozemnim stručnjacima koji su svojim aktivnim sudjelovanjem pridonijeli izradi nacrta zakona, a ostale autsajdere poziva da svoje prijedloge dostave do 18. kolovoza 2003.

Sada znamo da su čuvene novinarske asocijacije i čuveni borci za slobode građana aktivno sudjelovali u zavjeri protiv medija i njihovih glavnih urednika kad je u nacrtu ovog zakona bila propisana materijalna odgovornost glavnih urednika za štetu nastalu povredom časti ili ugleda nekog političara.

Na sreću, iz zadnje verzije nacrta zakona te mračne odredbe su izbačene, ali ne nakon gromoglasne halabuke koju su trebali dignuti Hrvatski helsinški odbor, Hrvatsko novinarsko društvo, Forum 21, Nacionalna udruga televizija ili brojni domaći i inozemni stručnjaci. Odredba je izbačena nakon reakcije nekoliko autsajdera, koji eto sada imaju nekoliko dana priliku uključiti se u javnu raspravu koja traje već više od godinu dana.

Nažalost, uz nacrt zakona nije objavljeno bilo kakvo objašnjenje zašto se on uopće donosi. Čini mi se da je sada, kad su izbačene odredbe o materijalnoj odgovornosti glavnih urednika, donošenje ovog zakona potpuno besmisleno jer on zapravo ne donosi ništa osim još nekoliko prema nakladnicima neprijateljskih odredbi.

Važeći Zakon o javnom priopćavanju, bez obzira na svoje nedostatke, prilično je vjerno inkorporirao akte Vijeća Europe o slobodi izražavanja i informiranja koji su zaključkom Sabora prihvaćeni još 1991. Stoga pozivanje na usuglašavanje s propisima EU ne bi bio pravi argument za donošenje kompletno novog zakona.

Ono čega bi trebalo biti u Zakonu, a nema ga ili je samo nejasno spomenuto, jesu propisi koji višee štite slobodu javne riječi. Npr. monopoli, koncentracije i druga zla koja pomalo osvajaju medijski prostor samo spomenuti, a borba protiv tih zala prepuštena je Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja.

Tržišno natjecanje u medijskom prostoru vrlo je specifično i zato za taj prostor treba propisati posebna pravila natjecanja. Nije isto prodavati Vegetu i prodavati dnevni list, jer u prostoru medija mora među ostalim biti zadovoljen i javni interes.

Npr. Tisak i Slobodna Dalmacija kao dvije najveće tvrtke u Hrvatskoj za maloprodaju novina značajno pridonose slobodi medija jer u svojim specijaliziranim prodavaonicama prodaju sva izdanja nakladnika. Zbog toga u svojoj maloprodaji imaju goleme troškove. Kako se Tisak može ravnopravno nositi s trgovačkim lancem Konzum kad se tamo prodaju samo novine koje idu? Tisak je te troškove mogao snositi zaradom iz veleprodaje. No u zadnje vrijeme nelojalnom konkurencijom Distripresa poslovi veleprodaje mu se oduzimaju. Ako bi Tisak poslovao isključivo po poduzetničkim principima, možda bi trebao prestati distribuirati barem 400 izdanja i ograničiti se samo na nekoliko dnevnika i tjednika. Tisak otpušta 150 radnika i zatvara nerentabilne kioske.

Što to znači za slobodu medija koja se inače deklarativno u ovom Zakonu jamči?

Jamstvo o slobodi medija koje daje Zakon o medijima sasvim je nepotrebno jer to jamstvo daje Ustav i mnoge konvencije koje je Hrvatska potpisala. Umjesto deklarativnog jamstva zakon je trebao propisati mjere kojima se to jamstvo iz Ustava ostvaruje. Te mjere trebale bi se odnositi npr. na zaštitu specijaliziranih maloprodajnih mreža za distribuciju tiska, na strože uvjete protiv monopola i koncentracija, na regulatore kojima se štiti javni interes, na zaštitu od utjecaja oglašivača.

Nažalost, u nacrtu Zakona o medijima nema takvih odredbi. Donošenje novog Zakona imalo bi smisla samo ako bi sloboda medija bila zaštićenija ili proširena.

Nacrt zakona popunjava veliku rupu na području tiskanih medija. Naime, on je preuzeo neke odredbe danas sasvim neprimjenjivog Zakona o izdavačkoj djelatnosti donesenog prije ravno dvadeset godina. Ipak, sukladno vremenu u kojem je nastao, Zakon o izdavačkoj djelatnosti imao je niz odredbi kojima se štitio javni interes na tom području. Naravno, danas je pojam javnog interesa potpuno drukčiji, ali to ne znači da se jednako efikasno ne bi on trebao štititi. Šteta što autor prijedloga zakona tu rupu nije bolje popunio. Bolje bi bilo da je donesen novi zakon o izdavačkoj djelatnosti jer takvi zakoni postoje za druge medije (npr. Zakon o telekomunikacijama, Zakon o HRT-u). Ovako sklepani zakon nepotpun je jer se uglavnom odnosi na tiskane medije. Nema odredbi o ispravku informacije u drugim medijima. Također nama odredbi o monopolima i nedozvoljenim koncentracijama u drugim medijima.

U zadnje vrijeme medijsku pažnju pobuđuje odredba o prethodnom traženju ispravka kao uvjetu za podizanje tužbe za naknadu štete. Kroz državne i ostale medije ova odredba se htjela prikazati kao značajno olakšanje položaja nakladnika. Takva ocjena je netočna. I dosad je slična odredba postojala, ali je sudovi nisu primjenjivali. Naime, naknada štete se dosad prosuđivala na temelju pravila iz Zakona o javnom priopćavanju, ali i općim pravilima o naknadi štete iz Zakona o obveznim odnosima. A ta opća pravila među ostalim kažu da i oštećeni mora djelovati na smanjenje štete. A to znači da je npr. Andrija Hebrang morao tražiti ispravak ili odgovor jer bi time štetu svakako umanjio. Njega je interesirao samo novac, a sud ispravak uopće nije interesirao. Da su sudovi pri odmjeravanju visine naknade uzimali u obzir traženje ili netraženje ispravka, institut ispravka bio bi afirmiran i nešto bi značio.

Način na koji nacrt Zakona o medijima tretira ispravak obična je birokratska floskula. Kao prvo, ispravak nije korektno pojmovno definiran, a pogotovo u odnosu na odgovor. Po važećem zakonu pravo na odgovor ima samo oklevetana osoba, a po novom bi zakonu takvo pravo imala svaka osoba čije je ime u informaciji spomenuto.
Ako glavni urednik odbije objaviti ispravak, uvrijeđenom mora pismeno obrazložiti zašto je to odbio učiniti. Inače mu slijedi kazna od 30.000 kuna. Gledao sam mnoge ispravke i odgovore među kojima je većina osveta i srdžba uvrijeđene osobe. Jedan od “ispravaka” počinjao je riječima “vi crvena bando”. Naša je zemlja, nažalost, prepuna narcisoidnih skribomana pa će nakladnici morati zapošljavati posebne ekipe koje će skribomanima odgovarati.

Autor zakona očito mrzi glavne urednike jer oni imaju počasno mjesto u drakonskim kaznenim odredbama. Npr. 1.000.000 kuna platit će kaznu nakladnik koji do 30. travnja u godini ne dostavi nadležnom ministarstvu podatke o vlasničkoj strukturi, 100.000 kuna platiti će kaznu glavni urednik koji ne objavi ispravak na propisani način, a 50.000 kuna platit će ovlaštena osoba u državnom tijelu koja novinaru uskrati informaciju.

Nacrt zakona uvodi opasnu odredbu da se novinar u izvjesnim situacijama na zahtjev državnih tijela može sudski prisiliti da oda izvor informacije.

Zakon znatno sužava mogućnost nakladniku da se obrani od tužbe za naknadu štete jer više autorizirani intervju od nakladnika ne otklanja odgovornost za naknadu štete kao što je to bilo dosad.

Sve u svemu, novom Zakonu o medijima prikladniji bi bio naziv Zakon o zaštiti OD medija.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika