11.12.2011. / 11:20

 

O ekonomskim avetima

Mit o Četvrtom Reichu

Avet povijesti nadvija se nad krizom eurozone i njemačkom ulogom u njoj, no ona ima manje veze s nacizmom nego s traumama i ekonomskim nevoljama 1920-ih godina. Tako tvrdi povjesničar Richarda J. Evans, čiji tekst, originalno objavljen u New Statesmanu, prenosimo u cijelosti

IlustracijaIlustracijaDok eurozona posrće iz jedne krize u drugu, jača jednoglasno mišljenje da su Nijemci krivi za ovaj beznadan položaj. Najmoćnije gospodarstvo u Europi, Njemačka tvrdoglavo odbija odobriti ono što se mnogima čini očitim rješenjem, a uključuje tiskanje novca od strane Europske središnje banke (ESB) za zajam zemljama poput Italije koje nisu u stanju izaći na kraj s nagomilanim državnim dugom. Novi priljev gotovine omogućio bi isplatu duga vlasnicima vladinih obveznica. Kvantitativne olakšice potaknule bi potražnju jer bi ljudi i tvrtke trošili višak novca, iznova pokrećući nacionalne ekonomije i pomažući im u prevladavanju krize. A ipak konzervativcima predvođena koalicija Angele Merkel u Berlinu odbija odobriti ovaj očiti korak i kriza se nastavlja.

Njemačka je, dakle, ključ problema. Njemačka vlada provodi autoritet inzistirajući na rješenjima u obliku štednje, rezova u potrošnji i financijskog samokažnjavanja. Kako nisu bile dovoljno neumoljive u provođenju tog programa, vlade u Grčkoj i Italiji pale su, a političari ustupili mjesto tehnokratima voljnima provesti ekonomski program koji zahtijeva Njemačka.

Govor nezabilježen od 90-ih

Euroskeptici u Britaniji su oduševljeni. „Svjedočimo", napisao je Simon Heffer u Daily Mailu, „potajnoj ekonomskoj kolonizaciji Europe od strane Njemačke. Nekoć je za rušenje vodstva jedne europske nacije trebala napadačka vojna sila. Danas je to izvedivo kroz čisti ekonomski pritisak." To je, tvrdi on, „uspon Četvrtog Reicha" u kojem Njemačka „iskorištava financijsku krizu da bi osvojila Europu". Fiskalna unija, kojoj neki daju prednost kao dugoročnom rješenju, „uspješno bi učinila Europu njemačkim carstvom" i dovela do „gubitka suvereniteta neviđenog ... otkako su mnogi patili pod čizmom Trećeg Reicha."

Hefferovo paničarenje nalazi svoj odjek kod Guardianova dežurnog euroskeptika Simona Jenkinsa, koji kaže da je „golema ironija što Europa svojim posljednjim dahom traži ... njemačku nadmoć", koja bi nas odvela „natrag u jezovitu prvu polovicu 20. stoljeća". Dobro je, razmišlja on, što moderna „Njemačka nema panzer divizije". Ovakav govor nismo vidjeli od 1990-ih, kada je ponovno ujedinjenje Njemačke dovelo do bujice germanofobnih komentara u politici i medijima, nadahnutih navodnom raspravom Margaret Thatcher s grupom povjesničara koje je okupila u Chequersu o „trajnim sastavnicama njemačkog karaktera: tjeskoba, agresivnost, svojeglavost, nasilništvo, egoizam, kompleks manje vrijednosti, sentimentalnost".

Patriotski nastrojeni Britanci

The Economist je upozorio da bi ujedinjena Njemačka mogla poželjeti vlastito nuklearno sredstvo zastrašivanja. Politički komentator Conor Cruise O'Brien neuvijeno je opisao iznova ujedinjenu naciju kao „Četvrti Reich". Jezik Drugog svjetskog rata ušao je u politički govor kada je glavni euroskeptik i torijevski zastupnik u parlamentu Bill Cash objavio knjigu naslova Protiv federalne Europe: Bitka za Britaniju, u kojoj je upozorio: „Njemački stav prema Europi [je] ... određen teškim povijesnim nasljeđem." Federalna Europa, navijestio je, bila bi zapravo „veća Njemačka, koja bi nesigurno balansirala između istoka i zapada s naslijeđenim i možda još uvećanim kompleksima i nestabilnostima postbizmarkovske Njemačke."

Do sredine 1990-ih, germanofobija i eurofobija na desnici stopile su se u bizarnu retoričku reprizu Drugog svjetskog rata. Konzervativni povjesničar Andrew Roberts objavio je roman Aachenski memorandum, portret buduće Europske unije pod dominacijom Nijemaca, koji je između sebe nazivaju Četvrtim Reichom i u kojoj patriotski nastrojene Britance redovito uhićuje policija nalik Gestapu zbog sumnji u legitimnost europskog projekta.

Otprilike u isto vrijeme, Robertsov bližnji, konzervativni povjesničar John Charmley ustvrdio je: „Njemačka je prilično nalik dadilji koja je većinu vremena savršeno uljuđena i šarmantna, no koja je sklona iznenada i bez upozorenja nabiti vašoj bebi glavu o zid - a zatim zatražiti vaše suosjećanje i razumijevanje jer to nije bila njezina krivnja. Nijemci su u ovom trenutku u uljuđenoj i šarmantnoj fazi, no, kako je starijem naraštaju i predobro poznato, ne tako davno mlatili su bebe."

Antinjemačko raspoloženje i izjednačavanje Nijemaca s nacistima proširilo se daleko izvan desnice, kulminirajući zloglasnom pričom s naslovnice Daily Mirrora od 24. lipnja 1996. uoči susreta engleske i njemačke ekipe na Europskom prvenstvu u nogometu: „Achtung! Predajte se. Za tebe, Švabo, Euro 96 je završio. Mirror proglašava nogometni rat Njemačkoj ... starom neprijatelju Engleske ... poraženom u dva svjetska rata i na jednom svjetskom prvenstvu."

Regresija

Desetljeće kasnije ovakvo je raspoloženje uglavnom splasnulo, čak i na nogometnim terenima. Strahovi od Četvrtog Reicha nisu se ostvarili. Retorika poput Hefferove i Jenkinsove nepromišljena je regresija u jezik godina nakon ujedinjenja, sada još više neuk i histeričan nego što je bio tada. A opet, uklone li se krajnje glupe usporedbe s nacistima, ostaje nezaobilazna činjenica da Njemačka uistinu vodi glavnu riječ u krizi eurozone.

U Berlinu je prisutno novo, tiho samopouzdanje. Merkel i njezina vlada, zajedno s bankarima, ekonomistima i komentatorima u Njemačkoj, očito više ne osjećaju potrebu ispričavati se ostatku svijeta zbog užasa nacizma. To možda ima veze s odrastanjem Merkelove ne u Zapadnoj Njemačkoj, gdje su se od 1960-ih godina nadalje vodile strastvene javne rasprave o najboljem načinu prisjećanja i okajanja zločina Trećeg Reicha, već u Istočnoj Njemačkoj čiji su građani odmalena učili poistovjećivati se s komunističkim pokretom otpora (znatno prenapuhanim u sjećanjima) i stoga nisu imali osjećaj krivnje povezan s nacističkom prošlošću. Nije slučaj što je prijetnja neonacizma najopasnija i najotrovnija u siromašnijim područjima istoka, dok na zapadu on predstavlja političku silu jedva vrijednu brige.

Podsjetnici na užase nacizma

Ali današnja Njemačka nije zaboravila prošlost. Merkel se brzo prilagodila političkim kulturama i kulturama sjećanja zapada - ovo je dijelom tajna njezina uspjeha u njemačkoj politici. O prošlosti se još žučno raspravlja u politici i medijima. Neki smatraju da je došlo vrijeme prisjećanja da su i Nijemci bili žrtve u ranijem razdoblju 20. stoljeća, s masovnim bombardiranjem njemačkih gradova i smrću pola milijuna civila za vrijeme uzbuna, masovnim silovanjima više od milijun njemačkih žena od strane vojnika Crvene armije 1944.-45. te izgonom ili prisilnim bijegom između 11 i 14 milijuna Nijemaca iz istočne Europe između 1944. i 1947. godine u toliko brutalnim okolnostima da su stotine tisuća pritom pomrle. A ipak je ovaj stav dosad bio u manjini. Svatko tko redovito odlazi u Njemačku vidjet će kako je spomen na nacizam, njegove zločine i žrtve postao sastavni dio nacionalnog identiteta u eri nakon ponovnog ujedinjenja, daleko pretežući nad protivničkom strujom mišljenja koja prikazuje Nijemce kao žrtve.

U središtu Berlina je muzej i spomenik židovskim žrtvama nacizma. Javni podsjetnici na logore su posvuda. Sami logori, koji su se desetljećima zanemareni urušavali, obnovljeni su i pretvoreni u poučna muzejska mjesta, snažne podsjetnike na užase koje su nanijeli žrtvama nacizma. U Hamburgu su na pločnicima ispred nekadašnjih židovskih kuća postavljene mjedene spomen-ploče koje podsjećaju prolaznike na imena i sudbine ljudi koji su nekada tamo živjeli. Britance se ponekad optužuje za opsjednutost nacizmom, ali bi se isto to lako moglo reći i o Nijemcima, koji djecu u školama podučavaju njegovoj povijesti na gotovo svakom stupnju obrazovanja i neprestano prikazuju filmove o njemu na televiziji i u kinima.

Moglo bi se, međutim, zaključiti da je paradoksalni učinak svega ovoga usađivanje osjećaja u njemačku kulturu da je iskrenost i temeljitost s kojom se njeguju sjećanja i spomen na zločine nacizma razlog za slavlje i samozadovoljstvo - Njemačka se pomirila sa svojom prošlošću pohranivši je kao dio nacionalne kulture i nema se čega sramiti jer okajava te zločine. Ogorčene rasprave koje su potresale naciju u kasnom 20. stoljeću nisu posve zamrle, kako je pokazala nedavna kontroverza oko uloge koju su u holokaustu odigrali staromodni diplomati, osoblje njemačkog ministarstva vanjskih poslova tijekom nacističkog razdoblja. Ipak, njemački stav prema Trećem Reichu stekao je novu zrelost, potporanj sigurnosti s kojom njemačka politička klasa nastupa na svjetskoj pozornici.

Trauma

Povijesne uspomene igraju ulogu na posve drugačiji, iako ne posve nepovezan način. Njemačkim pristupom krizi eurozone dominira trauma koju je zemlja pretrpjela 1920-ih godina, kada su prvu njemačku demokraciju, Weimarsku Republiku, kobno potkopale ekonomske tegobe. Krajem Prvog svjetskog rata, Saveznici su nametnuli Njemačkoj ogroman reparacijski račun za štetu koju je izazvala napadima na Francusku i Belgiju. Ekonomist John Maynard Keynes upozorio je na kobne posljedice koje bi ovo moglo imati za njemačko gospodarstvo.

Gospodarstvo je u stvari bilo potencijalno dovoljno jako da plati. Problem je bio u tome što su uzastopne vlade odbijale povisiti poreze potrebne za to jer bi ih protivnici optužili da oporezuju Nijemce kako bi plaćali Francuzima, što bi neizbježno urodilo porazom vlade na sljedećim izborima. Umjesto toga su tiskali novac, baš kao što je carska vlada činila od početka rata u očekivanju da će prenapuhanu valutu moći poduprijeti pripojenjem plodnih industrijskih područja europskog kontinenta. Kako je količina novca u optjecaju premašila sposobnost ekonomije da je podupre, novac je počeo gubiti vrijednost.

Ako biste 1913. godine poželjeli kupiti američki dolar, to bi vas stajalo četiri njemačke marke; do kraja 1921. godine, stajalo bi vas oko 200; godinu dana kasnije, 7000. Vlade si više nisu mogle priuštiti plaćanje reparacija jer su ove morale biti predane u zlatu. Stvari su se stvarno pogoršale 1923. godine, kada je Francuska napala najnaprednije njemačko industrijsko područje Ruhr kako bi izvukla reparacije koje Nijemci nisu uspjeli isporučiti. Uslijedili su štrajkovi, njemačka je ekonomija doživjela nagli zastoj i inflacija je izmakla kontroli.

Do srpnja 1923., dolar je stajao 353,000 maraka; do kolovoza, gotovo pet milijuna; do rujna, gotovo sto milijuna; do prosinca, 4,2 trilijuna - ili četvorka nakon koje slijedi dvojka i jedanaest nula. Ljudi su podizali plaće u tačkama napunjenim novčanicama od milijun maraka i hrlili u trgovine prije nego što cijene opet skoče i roba im postane nedostupna. Mogli ste sjesti u kafić na šalicu kave i saznati da joj se cijena udvostručila prije nego što ste ustali.

Depresija

Politički se sustav počeo raspadati. Hitler je uprizorio svoj pivski puč. U Hamburgu je izbio komunistički ustanak, a isto je prijetilo i na istoku. Separatisti su se pojavili u Porajnju. Kaos je završio tek kada su Amerikanci pristali na nagovore da posude novac za financijsku reformu.

Hiperinflacija nije uništila Weimarsku Republiku. To je učinila depresija koja je uslijedila, kada je slom Wall Streeta naveo američke banke na povlačenje zajmova koji su pripomogli skromnom oporavku u srednjem razdoblju Weimara. Masovna nezaposlenost natjerala je ljude bez poslova da glasuju za komuniste, što je pak zastrašilo srednju klasu, već dezorijentiranu inflacijom, do te mjere da su dali podršku nacistima.

Gospodarski je oporavak nastupio pod Hitlerom, no ne zbog njegovih razvikanih planova za stvaranje poslova, koji su u stvarnosti bili tek propagandne vježbe ili prikriveno naoružavanje. Upravo je ponovno naoružavanje, a zatim rat, preforsiralo ekonomiju pa dok je ovo prvo dovelo do snažnog pritiska na konzumentsku potrošnju, skrećući je ka pripremama za rat i lišavajući obične Nijemce većine prednosti gospodarskog rasta, potonje na kraju nije donijelo ništa osim smrti, uništenja i poraza. Njemačko narodno sjećanje još pamti bijedne uvjete života u godinama između 1943. i 1948., kada je opstanak ljudi ovisio o crnom tržištu, a inflacija je ponovo prijetila da će izmaknuti kontroli.

Gospodarsko čudo

Današnja je Njemačka proizvod „gospodarskog čuda" 1950-ih i 1960-ih godina, kada je brzi oporavak od ratnih razaranja pokrenuo napredak i stabilnost njemačke ekonomije, što je konačno pomirilo obične Nijemce s vrlinama demokracije. Ono što nije uspjelo Weimarskoj Republici konačno je postigla Bonnska Republika: uvjerila je Nijemce da politička demokracija može ostvariti ekonomsko blagostanje.

Treba samo zamisliti kakav je bio život Nijemca rođenog, recimo, 1910. godine da bi se shvatilo što to znači: djetinjstvo provedeno usred nasilja i oskudice Prvog svjetskog rata, sa savezničkom ekonomskom blokadom koja je prouzročila smrt više od pola milijuna Nijemaca od gladi i s gladovanjem povezanih bolesti; hiperinflacija i političko nasilje ranih godina Weimara i zatim masovna nezaposlenost koja je trećinu radne snage lišila poslova do 1932. godine, naišavši baš u vrijeme kada netko rođen uoči Prvog svjetskog rata ulazi na tržište rada.

A zatim nacističko prisvajanje moći 1933. godine, popraćeno masovnim vojnim novačenjem 1935. i neprekidnim ratovanjem od 1939. do 1945. Za onoga tko je preživio uslijedile su godine inflacije i siromaštva sve dok novčana reforma 1948. nije počela vraćati stvari u normalu. Tijekom gospodarskog čuda, Nijemci u četrdesetim godinama prvi su put u životu iskusili mir, napredak i stabilnost. Nije čudo što su se čvrsto držali toga; nije čudo što se Nijemci drže sjećanja na to; nije čudo što je ono temelj svega što Nijemci danas cijene.

Inflacija

Trauma inflacije i hiperinflacije ostavila je, međutim, trajne posljedice. Ovome sam svakodnevno svjedočio tijekom svojih boravaka u Njemačkoj 1970-ih godina. Kada sam prvi put došao tamo, ubrzo mi je postalo očito da Nijemci nemaju povjerenja u bankovne čekove. Sve se moralo plaćati u gotovini. Sjećam se kako sam stajao u redu u banci, promatrajući osobu ispred sebe kako podiže 10,000 njemačkih maraka koje će najvjerojatnije iskoristiti za kupnju nečega poput automobila. Nijemci su i dalje duboko sumnjičavi prema kreditnim karticama u doba kada one postaju uobičajeno sredstvo plaćanja u Velikoj Britaniji.

Ovi svakodnevni strahovi nisu prevladani. Trajno sjećanje na inflaciju još uvijek igra ulogu. Na pitanje zašto Njemačka nije bila voljna dopustiti ESB-u tiskanje novca radi rješavanja krize državnog duga u Italiji, čelnik vodećeg instituta za ekonomska istraživanja u Münchenu odgovorio je: „Jer to vodi u inflaciju. Znamo to iz vlastite povijesti. To je Njemačka radila do 1923."

Novinski naslovi u popularnom tisku osudili su pokušaj SAD-a na nedavnom sastanku zemalja G20 u Cannesu da mobiliziraju zlatne zalihe Bundesbanka kao „grabež našeg zlata", što bi neizbježno pokrenulo inflaciju. Merkel zna da i bez toga ima dovoljno nevolja s njemačkim izbornim tijelom. Dopuštanje ESB-u da tiska novac gotovo bi joj sigurno zatrlo sve šanse za ponovni izbor.

Okovi nacionalnog sjećanja

Avet povijesti nadvija se nad krizom eurozone i njemačkom ulogom u njezinu razrješenju, ali to nije avet nacizma, a još manje neobuzdani i nanovo oživljeni njemački poriv za europskom dominacijom. Iza njemačkog stajališta ne leži ambicija - radi se o strahu, dapače paranoji, duboko ukorijenjenoj u političku kulturu nacije. To je strah koji Njemačka mora nadvladati.

Lako je dokazati da je fiskalna politika u zemljama poput Grčke i Italije bila odviše popustljiva. Temeljni problem, međutim, nije u neodgovornosti vlada već u kreditnoj krizi čiji korijeni leže prvenstveno u pohlepi banaka i hipotekarnih zajmodavaca i koja je dovela do osiromašenja i nezaposlenosti, prouzročivši pad državnih poreznih prihoda do te mjere da si vlade više ne mogu priuštiti plaćanje dugova. Ukopavanje i štedljivost bez istodobnog pokušaja pronalaženja načina stimulacije gospodarstva služe tek produbljenju recesije, kako u zadnje vrijeme otkrivamo u Velikoj Britaniji.

I tako je fiskalna disciplina u njemačkom stilu sve u svemu dobra stvar, ali kratkoročno se njome neće riješiti ništa. Zbog toga je važno da Nijemci odbace okove nacionalnog sjećanja - barem u ovom slučaju - i prionu na pokušaj oživljavanja europske ekonomije umjesto da ubrzavaju njezin strmoglavi pad.

Richard J. Evans je profesor povijesti i predsjednik sveučilišta Wolfson u Cambridgeu. Autor je knjige „Treći Reich u ratu".

Tekst je prenesen iz New Statesmana

Prevela Diana Robaš

Vezane vijesti

Kineski apel Europi

Kineski apel Europi

Zemlje eurozone koje su zaglibile u dužničku krizu "moraju još više imati na umu da su na istom brodu", ocijenila je u subotu agencija Xinhua, uoči… Više

Komentari

registracija
5/10/11

Dragi, 11.12.11. 14:37

Sprema se III svetski rat. Ima nas suviše mnogo na ovoj jadnoj Zemlji i treba se dovesti u normalu brojno stanje. A za tako nešto idealan je rat svetskih razmera. Jedino je pitanje koliko će ostati ljudi i neljudi na Zemlji posle takvog rata, jer sada postoji nuklearno oružje.


registracija
11/10/10

agaSovulj, 11.12.11. 15:33

samo netko sa bolesnim umom može usporediti današnju Njemačku sa nacističkom Njemačkom


registracija
14/11/07

laufer, 11.12.11. 15:54

Njemačka se kao država danas očito pokazala uspješnija - u ekonomskom, političkom i funkcionalnom smislu - od ovih "kritičara" i u nedostatku pravih argumenata izvlače se ovakvi "argumenti".

Podsjeća me na neke u Hrvatskoj, koji za vlastiti neuspjeh u vođenju države uvijek okrivljuju "komuniste".

Kao što reče kolega agaSovulj, samo budala može uspoređivati današnju Njemačku sa Hitlerovom Njemačkom.


registracija
9/11/09

superhik, 11.12.11. 16:17

Da njemacka je kriva sto se Berlusconi kurvao s maloljetnicama dok je s ekipom pajdasa potkradao Italiju, Njemacka je takodjer kriva sto su Grci popljackali svoju drzavu i iznjeli preko 300 milijardi Eura u Svicarsku, Njemacka je kriva sto su spanjolci gradili golf terene i vikendice i mislili od rente zivjeti, takodjer je Njemacka kriva sto su irci usimali kredite i kupovali nekretnine po nasoj obali s namjerom preprodavanja i preljevanja supljeg u prazno. Sve je to Njemacka kriva jer radi, proizvodi i stedi, pa su onda priglupi narodi gore navedenih zemalja ponovno nahuskani od strane medjunarodnih bankara koji su im davali te kredite kada su shvatili da ih ih ovi nikad nece moci vratiti, da Njemci uskoce pa ih plate umjesto njih. Malo morgen, reklo bi se po starome. Vratite ih sami ili bankari progutajte gubitke i ucinite ono sto najbolje znate a to je tiskanje novog novca (bezvrijednog). Ha, ha, ha, tko se sada smije.


registracija
20/8/10

McCoy, 11.12.11. 19:29

Snaga jedne nacije ogleda se u tome koliko se brzo ista izvlaci iz ponora u koji je zapala. Nemacka krajem '45 je bila zemlja izrovana bombama sa depresivnim stanovnistvom na ivici gladi. Nisam siguran koliko ljudi na Balkanu zna ali krajem 40-ih i pocetkom 50-ih u nekim krajevima Japana ljudi su skoro umirali od gladi, novaca i hrane nije bilo dovoljno ni za osnovne, minimalne potrebe. O Kini da i ne govorim.

A sta je danas? Samo 60-70 godina nakon te katastrofe. A drzave tzv. Zapadnog Balkana su ratove zavrsili pre 12 do 15 godina i ne samo sto se nismo pomerili sa mrtve tacke nego jos dublje tonemo.

Ne ododbravam ono sto Nemacka radi ovih godina, tezeci da uspostavi apsolutnu kontrolu i dominaciju nad ekonomijom posustale EU, ali da je neko drugi na njihovom mestu da li bi mozda postupio drugacije? Da li bi bilo ko od juznoslovenskih naroda postupio drugacije? Ne naravno nego bi stisli jos jace i iscedili sve sto se moze od slabijih naroda i drzava. Zbog toga me nerviraju kvazi-milosrdnici sirom sveta (pogotovo u US i Velikoj Britaniji) koji sebi daju za pravo da kritikuju druge a sami bi isto ucinili. Ili jos gore. Ponavljam, ne odobravam ali razumem i mislim da cilj nije samo kritikovati vec naci izlaz iz sadasnje situacije.

Kao sto rece agaSovulj, porediti danasnju Nemacku sa onom iz '39. je imbecilno ali treba izvlaciti pouke.


registracija
22/6/10

Konstantinos, 11.12.11. 20:03

Ovaj tekst ne samo da je pretenciozan i gadljiv nego nam sugerira nešto sto u realnosti ne postoji.Sasvim je bilo logično za očekivati da će se stare i istrosene "sile" okomiti na Njemačku koja je u usponu, samo nitko nije mogao predvidjeti da će ovi napadi ići tako nisko i podmuklo.Dok su Britanci i Francuzi masovno iskoristavali svoje kolonije, Njemačka ih nije imala nego je sve sama proizvela na svom prosoru. Danas, napadati Njemačku jer marljivo radi i zna kako gospodariti ekonomojom, nije ništa drugo, nego joj podmetati iz ljubomore i mržnje. I na kraju, Njemačka se nije sama nametnula nego su joj svi dali tu ulogu "spasioca" Eura i Europe, a sada je kao proglasavaju mracnom silom, skoro pa novim Reichom! Koja glupost!


registracija
17/10/07

Radmila, 11.12.11. 21:02

Njemacka, odnosno Njemci, su naucili iz proslosti kako se propada i veoma su oprezni na izborima koga biraju, t.j. prate pazljivo kako se politicari ponasaju i to kaznjavaju ili odobravaju. Merkelova to zna, a i zna da GB ima prste u atlanskoj alijansi-SAD da im ne zele dobro, jer je SAD-e u velikoj dirigovanoj krizi, od pljackaskih banaka koje su svoj novac ulozile u ratova za RESURSE svake vrste po cijelom svijetu.Zato zele da evropski narodi zive u bijedi kao i oni. A sto se tice komentara da na zemlji ima previse ljudi, to pricaju oni koji zele da porobe Evropu mirnim-EK. putem, a ako ne uspiju onda ratom. To je cista laz da ljudi ima previse na zemlji. Previse ima pohlepnih vragova koji od svake bijede prave VELIKI BIZNIS.Ovqj Evans je placeni naucnik da koristi svoje navodno velebno znanje za korist svojih vlastodrzaca o tome smo dosta naucili na ovim balkanskim prostorima. KAPITAL(banke),POLITICARI I EKONOMISTI, svi u sluzbi PROFITA.Po logici njegove price ajmo sada u rat, pa ko prezivi neka prica a oni ce se sakriti I JOVO NANOVO JOS 100 I VISE GODINA UZIVATI na racun glupana od naroda.Izvinjavam se zbog duzine posta.


registracija
28/4/10

Zvonko, 11.12.11. 21:17

Zavist britanaca i odluka da se germanima treba stati na kraj, pa i pod cijenu ratova, rodila se prezentacijom motora s unutarnjim izgaranjem od strane dvojca Daimlera i Benza, krajem 19. stoljeća.
Tada počinje utrka za crno zlato pustinjskog istoka, razvoj pomorske flote i pruge Berlin-Bagdad. Miniranjem obećanog dogovora od strane Beograda da izgradi dio te pruge kroz Srbiju, a po naputku Londona, rođeno je bratstvo dviju zemalja, koje do danas živi.

Ide prvi svjetski rat iz kojega se gore spomenutim reparacijama iz Versaillesa od 28. lipnja 1919. zajedno sa revolucijom Oktobarske Rusije lupaju temelji za Hitlerov obračun s nepravdama prema svom narodu. Versaillske reparacije je tek prije 2-3 godina otplatila Merkelica. Obračun je radio Londonski City čije zasluge za pac Britanicu i danas čuva jedan Cameron. Nema poreza City-iu!
U želji da pod svaku cijenu spasi Pax Britanicu od Pax Germanice London je radije prepustio Washingtonu vodeću ulogu svjetske sile i tako svojim prezaduživanjem porodio Pax Americanu I Wall Street!

London nikada neće prestati žaliti za svojim slavnim commonwealthovskim stoljećima, godinama ropstva i cjeđenja siromašnog istoka i juga. Pogotovo ulogu dominacije u svjetskim okvirima prepustiti jednoj Pax Germanici u okvirima Pax Europene i gotovo sam siguran da Londonski i Washingtonski eugeničari, i pod cijenu 3. svjetskog rata, ne trebaju još jednog Big Brothera!


registracija
11/12/11

Mpaul, 12.12.11. 00:50

Za razliku od zemalja kontinetalne Evrope, koje imaju svoju odrednicu i povjesno naslijedjen osjecaj pripadnosti ovom prostoru, Britanci stoljecima nisu imali tih iskustava. Dapace maksima "Britania rule the world" je duboko okostala u svijesti nacija (posebno elite), koje su uvjek vise nalazile bliskosti primjerice u Indiji ili Australiji itd., da o Americi ne govorimo. Prvi ozbiljniji lokalni sok, stranaca su mozda bili zarobljenici II svjetskog rata, te zatim influx populacije sa kolonija, britanskih Antila i indijskog podkontinenta. 1950-60tih godina! Britanija stoga jos uvijek nema svoju jasnu poziciju gdje stoji - kolonije su nominalno pod Commonwealthom (batrljak nekadasnje imperije0 i to zamagljuje svijest o novom svjetskom ustroju. Mislim da Nick Robinson pise da apstiniranje od Evrope gura moguce Skotsku u Evropu pa ce time "Velika" Britanija postatli "Mala" Engleska! Hipotetski ozbiljna mogucnost.

Cameron je sigurno predstavnik elite i duzan eliti da stiti PROFIT prije svega, zatim da brani velikim djelom izgubljene pozicije "bivse svjestske sile", te image "snazne ekonomske sile". tesko uzdrman i bez supstance masovnom selidbom privrede u bijedne zemlje dalekog istoka, (primjer "Rover" ili "Dyson") itd itd.. Stoga bojim se kao drzavnik nema nikakvu svoju osobnu dugorocnu viziju o tome sto nosi sljedecih 10-20 ili 50 godina razvoj u Evropi, a posebno gdje je mjesto Britanije u svemu tome. To je zalosno, jer danasnjica ne dopusta oklijevanja i lose izbore - vrijeme kosta i Bankari ce to lako izracunati i opet zaraditi a nasi unuci ce otplacivati. .
Izolacija nece biti nikom od koristi, samo ce stetiti prije svega Britaniji, jer ce izgubiti do sada cijenjen i utjecajan polozaj ne samo u Evropskim okvirima, jer ugled podlijeze sustavnoj eroziji. Okretanje ledja, sam kontra relarivno osvjstenom i ipak recimo homogeniziranom zrelom sustavu, spremnom da stegne kaiseve, nije nimalo ni odgovorna niti lojalna, pametna pozicija.

Stvar je tim vise zbunjujuca, jer je Cameron interno po pobjedi odluicio tesko rezati sto vodi u ozbiljno produzenu recesiju, a ne tolerira slicne zahvate sire, samo zato jernema punu “osobnu” kontrolu! Danas se nijedna zemlja nemoze privredno izolirati vec mora koordinirati svoj razvoj unutar sireg sistema - nema sanse da proces tece jednosmjerno, pa je isto i sa djeljenjem suodgovorosti. Respektiram da su Grcka i slicne zemlje potencijalni veliki rizici i moguce ce sve zemlje platiti dio racuna, ali i one izolirane ce osjetiti pad svojih privrednih veza i politickih interesa - tu je evidentna kratkovidnost. Nazalost ekonomija je kao epidemija kuge srednjeg vijeka - uzalud izolacionizam kad bolest ne pita za granice, samo se siri sama od sebe, i ne pta tko su sve zrtve. Sve zemlje trebaju nuzno i svjesno koordinirati i prakticirati efikasno lijecenje.
Povjest je dokazala da se okretanje ledja “prijatelju/savezniku”u nuzdi dugo pamti I tesko zaboravlja.


registracija
20/8/10

McCoy, 12.12.11. 18:02

Mpaul, sjajan komentar!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika