Objavljeno u Nacionalu br. 405, 2003-08-19

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Hrvatska sezonska agenda: Gospa, vatra, Gadafi, dug

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaZemlja u kojoj mediji nemaju drugih političkih tema osim izvješća o proslavama Velike Gospe doista se može nazvati sretnom. Provincijski nastupi standardne kolonije biskupa, dobiskupa, prelata i prebendara iznova su predstavljeni kao nacionalna senzacija prvoga reda. TV Dnevnik posvetio im je dvije trećine vremena, kao da su – umjesto uobičajenih prigodnih litanija – oficijelno najavili Spasiteljev Drugi Dolazak za tjedan dana. Medijski teoretičari – vrsta koja je ovdje nekoć bila prilično popularna, ali danas je u izumiranju – u predočenome ponašanju televizije mogli bi pronaći simptome neiskorjenjive potrebe za veličanjem ideološkoga autoriteta. Njega će u jednom trenutku personificirati komitet, u drugom Kaptol, ali prezentacijski tretman ostaje isti: privilegiran, lakiran, isprazan, lišen bilo kakvoga dubljega smisla i značenja, i rastegnut do apsurda. Da ne duljimo: blagdan Velike Gospe obilježen je diljem Hrvatske svečano i neradno, i naša borba još nam je jednom dala da nacionalnu realnost prinudno svedemo na pučki ritual.

Cijeli taj televizijski cirkus s Velikom Gospom izveden je, među ostalim, i radi propagandnoga potkupljivanja Crkve, u želji da ona – tijekom predizborne kampanje – prema aktualnome režimu zauzme barem neutralan stav. Nacional je u zadnjem broju objavio temu i o nekim drugim, opipljivijim metodama korupcije kakvu vlast primjenjuje na pripadnike katoličkoga establishmenta. Za njih se u najskupljem dijelu Zagreba sagradila palača u Sadamovome stilu, a nove crkve i luksuzna svetišta niču na svakih petsto metara kao nekoć zadružni domovi, da bi se Riječ pronosila što lagodnije i bez materijalističkih opterećenja. Ima li tome razbacivanju kraja? Možda, jednom kad predizborna kampanja napokon završi, i započne nova.

Mesićeva kozarska naiva
Budući da su crkvene teme, što se novina tiče, dobre samo u vrlo ograničenoj dozi – jer količina samoodricanja, kakva se tu može uočiti, slabijega promatrača doslovno ubija – kolumnist je prinuđen preusmjeriti pažnju sa svećeničkih rezidencija na druge životno važne stvari koje također financira država. Nakon što je izgorjela gotovo cijela obala zajedno s otocima, ljudi bi teško mogli zaključiti da se borba protiv požara mogla bolje pripremiti, da im to nije poručio Stipe Mesić nakon povratka iz Libije. Predvodi li hrvatske vatrogasce još uvijek Franjo Gregurić, ili ga je u međuvremenu zamijenio Dražen Budiša? Predsjednik se također prisjetio svojih proročanskih riječi kako je potrebno uzgajati koze, jer one brste makiju i time uklanjaju osnovno gorivo za vatru. Gospodine predsjedniče, zar vi mislite da na hrvatskoj obali, do srži zaraženoj parazitskim mentalitetom turističkih preprodavača i iznajmljivača, danas postoji netko tko je voljan baviti se kozama? Vaše povjerenje u hrvatskoga čovjeka bezgranično je. Promućurni domorodac može ispred kuće razapeti “zimmer frei” i za tri mjeseca bez oranja i kopanja zaraditi egzistenciju za cijelu godinu, a vi mu savjetujete da krene s kozama u brda. Takvu vrstu narodne mobilizacije jedva da bi mogao provesti i drug Tito u naponu revolucionarnoga zanosa.

Budiša, stručnjak ni za što
Na Mesića je, čini se, dobro utjecao boravak na svježem pustinjskom zraku. Premda je bez većih ovlasti, u Libiji su ga dočekali kao cara, a uspio je dogovoriti i turneju broda s hrvatskom robom na potezu od Tripolija do Bengazija. Kad je svojedobno letio u Hong Kong, Tuđman se vratio s avionom punim jeftine robe za dućan svoje kćeri; Mesić robu nastoji poslati van, i u tome se svakako uočava velik ekonomsko-demokratski napredak, za koji je zaslužan i prijatelj Gadafi. Gadafi danas želi postati veza između Zapada i Afrike. Počeo ga je resiti osjećaj za realnost, čije je tragove možda pokazao još kad je vođama pokreta nesvrstanih – Tito je već bio mrtav, kao i Naser i Nehru – s govornice poručio: “Zbogom, smiješni i nepotrebni svijete.” Taj njegov istup de facto je označio kraj nesvrstane utopije. Nejasno je u svakom slučaju zašto se taj diktator, koji je pod svoju jurisdikciju uspio staviti područje na kojem su tijekom II. svjetskog rata masovno ginuli saveznički vojnici, upuštao u tako nečastan čin kao što je rušenje američkoga putničkoga zrakoplova. Nema odštete, a ni političkih prijatelja, koji bi ga mogli potpuno amnestirati od te epizode.

Ako su za Mesića hrvatski gorući problem koze, za Budišu je to inozemni dug. Kao čovjek koji se zapravo ne razumije ni u što, nego po refleksu reagira na naslove u novinama koji mu se čine politički intrigantnima, Budiša je u učenoj maniri izjavio da je dug zaista nešto nad čime se treba zamisliti, nakon što je to isto izjavio Željko Rohatinski. Tjedan dana prije, također u nastupu originalnosti nakon čitanja novina, izjavio je da Hrvatsku pale organizirane neprijateljske skupine, iako su temperature takve kakve jesu, i iako uz Hrvatsku gori cijela Europa. O Budiši toliko, za nijansu previše. Hrvatski dug egzistira, međutim, nezavisno od njegovih kvazianalitičara, među koje spomenuti Rohatinski svakako ne spada.

Neotplativi krediti
Guverner HNB-a imao je u karijeri taktičkih grešaka koje su proizlazile iz političkih kompromisa, ali bankarski je autoritet koji zna što govori. Dug od devetnaest-dvadeset milijardi dolara za Hrvatsku je apsurdan. Upozorenjima Rohatinskoga parirao je ministar financija Mate Crkvenac, tvrdeći da je dug države “samo” oko podnošljivih šesnaest milijardi, a drugo su zaduženja banaka. O.K. Ni autor ove kolumne doista se ne opterećuje zaduženjima domaćih i međunarodnih lihvara koji su preuzeli hrvatski bankarski sustav, i koji u inozemstvu uzimaju kredite s niskim kamatama kako bi ih ovdje transferirali s visokim. Ali državni dug – zaduženja Ministarstva financija i državnih firmi – dosegnuo je astronomske razmjere i pokazuje da nacija živi na kredit koji se ne može otplatiti. Pod tim se podrazumijevaju i autoceste, kao politički trijumf Račanove epohe.

Razboriti Rohatinski sugerirao je da, uz palijativne administrativno-monetarističke mjere, iz situacije postoji samo jedan realan izlaz: sustavna preorijentacija nacionalne ekonomije na proizvodnju i izvoz. Da bi se država mogla zaduživati, ona mora proizvoditi, prodavati i zarađivati, jednako kao i svaki njezin građanin ako ne sjedi u Saboru, a to s Hrvatskom nije slučaj. Hrvatska prije svega troši. I što ćemo sad? O urgentnoj potrebi povećanja proizvodnje konkurentne robe, kako bi se mogao servisirati golemi dug, od državnih dužnosnika ne govori nitko, osim, dakako, Stipe Mesića koji se energično založio za povratak uzgoju koza. Ali njegovi su motivi prije svega vatreni, “fiery” – rekli bi Englezi.

STUPAC TJEDNA: ARHITEKT BACH
Pošto je divljom i pretrpanom izgradnjom stambenih višekatnica uništila gotovo sve vrednije prostore u podsljemenskoj zoni, hrvatska građevinska mafija počela se usmjeravati na samo središte Zagreba, njegovu staru urbanu jezgru. Nepopravljivo su ruinirani Medvedgradska ulica i Nova ves. Stara Trešnjevka i Trnje gotovo su zbrisani s lica zemlje. A Nenad Bach, arhitekt, najavio je rušenje zgrade Vodovoda u Ulici Eleonore Patačić – strogi centar – i dizanje još jednoga modernističkoga monstre-objekta po uzoru na pedesetak metara udaljeni Zovkov Importanne.
Tko ljudima dopušta te urbanističke zločine? Korumpirane gradske uprave, dakako, tj. osobe koje za pinku izdaju dozvole. Što se arhitekata tiče, oni će u pravilu za novac izvesti bilo kakvu destrukciju koju naručitelj zatraži, i zatim to opravdavati estetskim somnambulijama. Bach, na primjer, tvrdi da u Patačićkinoj “nema objekata od povijesne važnosti” i da se tamo komotno može podići mastodont. Ako u Zagrebu prolazi sve, može i takva besmislica, jer očito nema faktora koji će tom teroru reći “dosta”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika