Sto milijardi dolara za početak u fondu, a onda svake godine još toliko, trebalo je privoljeti predstavnike najugroženijih 40-ak, uglavnom siromašnih otočnih zemalja da pristanu na plan očuvanja šuma trgovanjem novom vrstom ugljikovih obveznica. Učinak ponude trebao je imitirati oglas lutrije: jackpot osmeroznamenkasta iznosa masovno će u lutrijske kioske privući i one koji nikada nisu u rukama držali listić. Potkraj UN-ova skupa o klimatskim promjenama (COP17), koji je trajao od 28. studenoga do 9. prosinca, na stolu pred izaslanicima gotovo 192 zemlje i Europskom unijom kao zasebnim entitetom, kad se već ni o čemu nije mogao postići globalni akcijski dogovor, stajao je prijedlog o osnivanju Zelenog fonda za klimu (Green Climate Fund - GCF). To je preinačen i dotjeran prijedlog zbog kojeg je prije dvije godine tek izabrani Barack Obama odjurio u Kopenhagen na isti takav skup - COP15 i zadnjeg se dana osobno do u sitne sate jako angažirao da bi pred jutro ipak morao priznati poraz. "Postigli smo uspjeh u Kopenhagenu, posao ćemo završiti za godinu dana u Cancúnu (COP16), u Meksiku". Nisu ga dovršili, a drama o sveobuhvatnu globalnom fondu za spas klime nastavila se do fajronta i u Durbanu.

Budući da mi u Hrvatskoj ne znamo ni tko nas ni s kakvim stajalištima predstavlja, lako je pretpostaviti da prosječnom čitatelju nije jasno kako novac može spasiti klimu. Onda objasnimo na jednostavnu primjeru trgovine ispuštenim ugljikom, temeljenu na Sporazumu iz Kyota. EU od 2007. ima najrazrađeniji takav sustav koji se zove Shema EU za trgovanje emisijama (oslobađanjem) ugljikovim dioksidom (European Union Emission Trading Scheme - EU ETS). Zemlje EU popisale su 10.000 raznih instalacija koje oslobađaju više od 20 megavata toplinske energije u energetskom i industrijskom sektoru. Upravitelj svake od njih prinuđen je motriti godišnje razine ispuštanja ugljikova dioksida. Globalni je plan smanjivanja ispuštanja ugljikova dioksida razdijeljen na svakoga, za svaku sljedeću godinu.

Premašivanje tog mjerila zamišljeno je kao neka vrsta razmjernog oporezivanja: ispuštaš više - plati. Postigao si uspjeh i srezao si ispuštanje više od mjerila, evo novčane nagrade. Posrednik je fond koji svake godine izdaje novčane obveznice u planiranoj mjeri ispuštanja ugljikova dioksida. Gospodarstvu i prometu odgovara ta fleksibilnost. U nekoliko godina pronaći će način da smanje ispuštanje ugljika, a plaćanje godišnjih penala zbog čekanja da instaliraju takve sustave učinit će ih nekonkurentnima. Krajnje nedisiplinirane dovest će do bankrota, a "štreberi" će biti novčano nagrađeni. Treba li isticati da su Nijemci "odlikaši" i da njemačka vlada prednjači u samostalnu uvođenju mjerila oštrijih od onih EU? Tako se događa da toplane s ugljena i mazuta ubrzano prelaze na plin, sve je više struje iz vjetrenjača, na sve više zgrada instalira se toplinska i fotonaponska solarna oprema. Neki se sektori teže prilagođavaju. Na jednom skupu nedavno rekoše da se cement jednostavno ne može proizvoditi na plin. Poljoprivreda će doživjeti karbonski uzlet tek kad proizvodnja umjetnih gnojiva, herbicida i pesticida ne bude gutala fosilne izvode i energiju, a poljoprivredni strojevi naftne derivate. No još ni na vidiku nisu kombajni na struju, a nema ni dovoljno čistih elektrana koje bi, kad bi npr. trebalo sav promet na naftne derivate zamijeniti strujom, mogle za njih proizvesti dovoljno struje. Zračni i pomorski promet posebno su tvrd orah.

Na vrhu tih zahtjeva je kapa - znanstveno utvrđen, tvrde, stidljivo konzervativan imperativ prema kojem bi za spas planeta do 2050. baš sve zemlje trebale smanjiti ispuštanje ugljikova dioksida za 80 posto od razine iz 1990.! Karbonskim se obveznicama trguje. Plaćaju ih oni kojima nedostaju, prodaju ih oni koji su ih zaradili. Da bi one brže kolale pojavile su se burze, iste kao i one na kojima se trguje dionicama i državnim obveznicama. Postoji i sustav brokerskih tvrtki, pa i tvrtki koje zasad "traže" neotkrivene "dobitnike" karbonskih obveznica. Posve novo tržište koje djeluje potpuno spontano i samoregulirajuće.

Čini se da je taj sustav ako je dobro uravnotežen između zadanih ciljeva, idealan. Poticajan je u svakom pogledu, a i zapošljava čitavu jednu novu financijsku industriju. Naizgled, to je odlično, objektivno, pošteno, djelotvorno i politički korektno rješenje u usporedbi s alternativama: od traženja novoga planeta za život, preko "ne tiče me se" guranja nojevske glave u pijesak, odustajanja od prekomplicirane "nemoguće misije", potpuna nijekanja da postoji ikakav problem, pa sve do koruptivna djelovanja da netko mjerodavan na proizvodnju svinjarija u okolišu zažmiri na jedno oko. Zastupnika svih ovih načina prema klimatskim promjenama bilo je i u Durbanu. Dakle, preostaje jasno, provjerljivo i čisto trgovanje zelenim obveznicama, sustav za koji se jasno zauzima i Svjetska banka. Međutim, i s njima je na vidiku ozbiljan problem jer i te su obveznice samo novac. A s novcem znaju oni koji ga imaju puno, poput naftnih kompanija koje će ga sigurno bez prevelike grižnje savjesti poželjeti oploditi i na takvu tržištu. Tu su i globalni financijski maheri poput Goldman Sachsa koji su poslije kraha trgovanja derivatima obveznica za kreditiranje nekretnina 2008. baš tražili neko novo tržište gdje bi mogli oploditi svoj kapital. Predviđa se da bi za nekoliko godina globalno tržište GCF-a moglo dosegnuti nimalo zanemarivih pet trilijardi dolara! Zato se i ne treba čuditi što upravo financijeri tvrde da se 80 posto može dostići i da oni znaju kako.

Nekima je to od početka bilo sumnjivo, dok drugi tvrde da znaju i zašto. Mešetarima kao najaktivnijima u sustavu trgovanja zelenim obveznicama nije cilj spasiti planet, nego na svaki dopustiv način zaraditi novac. Drugi već kritiziraju industrije koje će izlobirati svoje izuzeće iz te tlake. Neke će države egoistično braniti takve svoje industrije, pa i uz pristanak na to da ih se doživi kao potpune otpadnike. Uljuđena si Kanada upravo to priušćuje i ne čini se da njihovi diplomati umiru od stida. Uvedu li se pak takve povlastice, udovoljavanje zadanim mjerilima bit će dopunski teret onim industrijama koje nemaju tako jake lobije. Jak lobi je ključna riječ. Povlašteni zagađivači će zagađivati još više, a financijeri svejedno neće biti na gubitku. Jasno je tko hoće - potrošači, koje se slabi, ali oni su ionako ovce za striženje, kako cjenovno tako i porezno za Zeleni fond. Ali i ti su isključivo u moćnom i bogatom svijetu. Kako će prolaziti siromašni, a klimatski najugroženiji? Devet desetina afričke poljoprivrede na taj bi način bilo uništeno, tvrde neke analize. Da je to čak i financijska propast za treći svijet, tvrdi u Durbanu i Britanac lord Nicholas Stern, bivši glavni ekonomist Svjetske banke. Poanta je u tome da novac iz Zelenoga fonda treba aktivno ulagati u konkretne razvojne postindustrijske zelene ekonomije u nerazvijenom svijetu, a ne samo zasipati ih novcem koji će u krugu onih koji plaćaju i onih koji primaju iz te vreće kapilarno iscuriti prema poznatu korupcijskom modelu.

Recimo, velike globalne tvrtke koje uništavaju kišne prašume u Indoneziji sađenjem beskrajnih plantaža palmi uljarica kandidatkinje su za dobivanje bonusa iz sustava karbonskih obveznica. Njihove palme, umjesto džungle, donekle vezuju ugljikov dioksid. To što time nastaje šteta za bioraznolikost, a kad se poslu s plantažama palmi, pribroji i neplodno tlo, malo koga zanima. Još jedan način kako bi pronalaskom rupa u tom jednostavnu i transparentnu modelu, ako posao budu vodili bankari, desetak godina to tržište moglo postati eldorado za gomilu špekulanata, a da svijet postane još gore mjesto kad se ustanovi da taj sustav ne funkcionira.

EU će 2012. uvesti, uz žestoko protivljenje SAD-a i zemalja Bliskoga istoka, obvezu da i strani zračni prijevoznici koji slijeću u europske zračne luke, uplaćuju pristojbe za EU ETS. Hoće li se time iz Europe matica interkontinentalnog zračnog prometa pomaknuti prema novom žarištu i vrlo agresivnim bliskoistočnim aerodromima? Zanimljivo je da je Kalifornija, čije je gospodarstvo snažnije od ruskoga ili od indijskoga, mimo politike SAD-a donijela odluku da će vlastitim mjerama do 2050. srezati ispuštanje ugljikova dioksida na 20 posto ispuštanja iz 1990. Vjeruju da će to državu potaknuti na inovacije i da će upravo tako steći konkurentnost koju će zemlje što se snebivaju i gube vrijeme teško dostići. I same zemlje u razvoju danas, ma što mi o njima mislili kao temeljno korumpiranim društvima, troše na zeleni razvoj. Lani su samo u obnovljive izvore energije nerazvijenih zemalja uložene 72 milijarde dolara. Nije puno u odnosu na bogatije zemlje, ali i to je vrlo blizu milostinji od inicijalnih sto milijardi dolara za Zeleni fond. A Hrvatska?