Srećko JurdanaDa Stipe Mesića nema, trebalo bi ga izmisliti, kao i Voltaireovog boga. Njegova širina pogleda impresionira, kao i količina slobodnoga vremena. Druži se s bizarnim junacima. U afričkoj pustinji popularan je kao da je u nju doplovio na Galebu, a u stanju je uspostaviti i tople međuljudske odnose s mnogim Tuđmanovim “poduzetnicima”. Nepogrešivo se zatječe s ljudima koji vrte pare, irelevantno od načina na koje su do njih došli. Sastao se svojedobno s Ivićem Pašalićem, uoči njegove eliminacije iz HDZ-a, da čuje njegovo političko mišljenje i pruži mu moralnu potporu; danas je tu moralnu potporu pružio Stipi Gabriću (umjetničkoga imena Jambo), neposredno nakon što je dotični izbačen iz HDZ-a. Za Pašalića publika uglavnom zna tko je, a čula je i za Jamba. Riječ je o gospodaru Metkovića, vlasniku gotovo cjelokupne prehrambene proizvodnje na ušću Neretve, koji je bogatstvo zgrnuo na povlaštenoj preprodaji hrane i drugih stvari Ministarstvu obrane, a koja je započela dok je ministar obrane bio Gabrićev zemljak Luka Bebić (jedan od Tuđmanovih komesara s kojim je Jambo danas u svađi).

Crkavica na kredit
Neki svjedoci tvrde da je čovjek kilu krumpira, koja je stajala dvije kune, vojsci prodavao po četiri puta višoj cijeni, ali u to ne želimo ulaziti. Danas je on, poput svih drugih sličnih, pošteni bogataš. U svakom slučaju, kao partijski vojni liferant postao je milijarder i regionalni gazda, kojeg u HDZ-u više ne žele jer vuče image gotovo istovjetan Kutlinom. Mesić je, međutim, za Jamba organizirao tretman kao da je riječ o vrhunskome pravedniku među narodima. Nije, usput rečeno, imao vremena da na pet minuta primi odvjetnika generala Luke Džanka i s njim porazgovara o problemima vezanim za Haag, ali za Jamba je mogao odvojiti dane. Priredio mu je primanje na jahti Hrvatske ratne mornarice. Zajedno su prošetali Mljetom. Kušali su lokalne specijalitete. Predsjedniku je Jambo na dar donio nekakvu ogromnu pogaču koja je – premda izvješća ne spominju i sol – dala zapažen doprinos plemensko-familijarnome ugođaju susreta: lokalni boss i državni boss razmijenili su u bukoličkoj atmosferi mišljenja na temu općega dobra, a mali don je eminenciji pažnju iskazao adekvatnim poklonima. Poruka seanse: Ivi Sanaderu bilo bi bolje da ubuduće pripazi koga izbacuje iz stranke, jer taj bi preko Mesića mogao odmah postati uzor poslovne uspješnosti i hrvatske demokratske preobrazbe kao takve.

Ima i drugih konotacija susreta, koje se generalno odnose na hrvatsku hipokriziju. Dužnosnicima su usta puna brige za društvenu pravdu, ali u praksi će štangu držati pretvorbenim lovašima, Mesić u konkretnom slučaju Jambu, a Račan Rajiću, Todoriću, Kutli i iznad svih Vrhovniku. Vrhovnikov cirkus zvan Lenac ponovno je u gradu, i dalje s Vladom kao glavnim zabavljačem. Radnici su dobili crkavicu zahvaljujući doznaci milostivoga Talijana, na što je Vlada odmah aktivirala jamstva kojima se obavezuje na daljnje budžetsko financiranje Lenca u proceduri njegove propasti. Naknadno se, međutim, saznalo da dobri Talijan (Zachello) – najveći dioničar Lenca koji je iz firme zajedno s Vrhovnikom izvukao već sve što je mogao – Lencu nije dao, nego posudio novac za simbolične plaće.

Filistri iz državnog vrha
Od prve sljedeće simbolične plaće drugovi radnici morat će taj novac vratiti uviđavnome kapitalistu, koji ga je stavio na kratkoročno beskamatno raspolaganje kako bi time u financijsku travestiju uvukao državu koja je, čuvajući Vrhovnikov lik i djelo, obećala quid pro quo: ako daju dioničari, dat će i ona. Va bene, reče na to u svome zamku talijanski borac za radnička prava. Ja ću se praviti da sam dao, kako bi hrvatska država mogla dati. O takvome simpatičnome aranžmanu mudroga ulagača s Lencem, država o kojoj je riječ navodno nije imala pojma. “Nisam znao kakav je ugovor sa Zachellom, jer sam ga tek jučer dobio”, izjavio je u danome povodu ministar ekonomije Ljubo Jurčić. I dalje: “Vlada u ovom slučaju nije sudjelovala u pregovorima. Kad su nam sindikati rekli da su plaće isplaćene, jamstva su odobrena.”

Ministru se može vjerovati da mu situacija nije bila poznata, jer je – kao i svi koji se u Hrvatskoj bave važnim državnim poslovima – bio na godišnjem odmoru, s isključenim mobitelom. Godišnji odmori još su od Tuđmana jedna od bitnih konstanti hrvatske državne politike. Rimljani su ležeći ručali, Hrvati vladaju odmarajući se. Na drugoj strani, činjenica da netko u Vladi može po automatizmu aktivirati financijska jamstva kompaniji pred stečajem, ne provjeravajući poštuje li se ugovor ili dogovor o uvjetima za aktiviranje tih jamstava, govori ponešto ne samo o indolentnoj birokraciji u državnoj upravi, nego prije svega o filistarskome mentalitetu njezinih vodećih ljudi. Ljubu Jurčića u stvarnosti ne zanima je li Zachello novac investirao ili posudio, jer je Vlada – kako se čini – donijela tajnu stratešku odluku da brodogradilište subvencionira do daljnjega, bez obzira na ponašanje njegovih vlasnika.

Račanove kategoričke izjave – lišene uobičajenog odlučnog možda – kako će država u Lenac ulagati simultano s vlasnicima i nikako drugačije, po razvoju događaja sudeći bile su još jedan opijum za mase. O psihološkoj pozadini i ekonomsko-socijalnim razlozima za takvo ponašanje Vlade možemo samo nagađati. Investicije države u specijalne projekte snažan su informativni tabu. U javnost se puštaju indicije, glasine, kalkulacije i kombinacije, ali realne namjere i odluke čuvaju se u zatvorenome krugu i publici distribuiraju na kapaljku. Koliko, na primjer, guta Crkva za svoj građevinski boom? O tome promatrači donose zaključke tek na temelju procjene vrijednosti završenih novih palača, dvorova, ureda, biskupija i “ordinarijata”, a u istoj su situaciji i kad je riječ o utopijama poput Lenca.

Ivo Banac u borbi sa zmajevima
Ima li u toj Vladi, koja će – unatoč svemu – nakon godišnjeg odmora nezaustavljivo odsrljati u drugi mandat, nekakvo svjetlo na kraju kompromiserskoga tunela? Krhko je znanje. Kao lik s izraženim preporoditeljskim ambicijama počeo se zadnjih dana nametati ministar koji ima najmanje izgleda da to nakon izbora i ostane. Ivo Banac – ministar okoliša – najavio je administrativni obračun s hrvatskom i inozemnom građevinskom mafijom, tim socijalnim polipom koji je bespravnom gradnjom uništio ekološki i kulturno najvrednije lokacije u zemlji. Banac je srž problema ispravno detektirao u korumpiranim lokalnim upravama koje nemaju ni snage, ni motivacije da “poduzetnike” zaustave u njihovoj profitabilnoj betonskoj ekspanziji. Ako gradska uprava nije u stanju zaustaviti građevinske teroriste u Zagrebu, području pod razmjerno strogom birokratskom kontrolom, kako će to učiniti u nekom dalmatinskom selu?
Banac, dakle, smatra da se stvar može riješiti centralizacijom izdavanja građevinskih dozvola, koje bi bile izuzete od nadležnosti manje-više korumpirane mjesne birokracije, i prenesene u nadležnost ministarstva ili posebne državne agencije. Inicijativu ostavljamo bez većeg komentara. Banac se hvata ukoštac s alama koje nastoje potkupiti sve živo, a razjapljenih ralja okreću se prema onima koji im pokušavaju stati na rep.

STUPAC TJEDNA: SERGIO VIEIRA DE MELLO
U Bagdadu je prošloga tjedna na okrutan način ubijen de Mello, jedan od najkvalitetnijih ljudi u planetarnome birokratskome mastodontu zvanom Ujedinjene nacije. Ubili su ga kukavice i fanatici koji svijet teroriziraju nečim što nazivaju emancipatorskom borbom. Među borcima za ljudska prava – krugu u kojem se može zateći i podosta profesionalnih švindlera – de Mello je doista bio iznimna figura. Obrazovan, pametan i decentan, kao jedan od prvih ljudi Kofija Annana odlazio je uvijek tamo gdje je najteže. Na njega se u punome smislu mogla primijeniti američka uzrečica: When the going gets tough, the tough get going.
Širio je duh tolerancije, ničega se nije plašio, i pao je na kraju kao žrtva skrivenoga terorističkoga polusvijeta. U javnosti je premalo spoznaje o tome kakvog je čovjeka Annan izgubio.