"U predstavi 'Car neuspjeha' Jana Fabrea jedan klaun silno želi postati anđeo, čista duša, a zapravo vidi da je samo čovjek, sa svim manama i prednostima. On kaže: 'Što više griješim i što manje postižem vježbanjem, bolje vidim budućnost.' Za Fabrea je on umjetnik danas. Svi mi koji se bavimo ovim poslom jako dobro znamo da smo mi ti carevi neuspjeha. Radimo nešto što je samo nama važno, iz dana u dan, i nikad ne znamo kako će ispasti. Umjetnost se zapravo bazira na neuspjehu, ona je beskonačni niz ponavljanja i pokušaja."

Tako govori Frano Mašković, član glumačkog ansambla ZKM-a, koji je od Jana Fabrea, uspješnog belgijskog multidisciplinarnog umjetnika - redatelja, koreografa, slikara i kipara, performera i videoumjetnika, dobio zadaću da na sceni uprizori njegov tekst "Car neuspjeha". Predstava se temelji na Fabreovu manifestu u kojem tvrdi da je "vjerovanje u umjetnost vjerovanje u neuspjeh", a hrvatska praizvedba je bila u zahtjevnoj formi monodrame u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih s kojim Fabre već dugo surađuje.
"Fabreov tekst hommage je velikom komičaru Tommyju Cooperu, mađioničaru i klaunu koji je imao i svoju emisiju na BBC-ju, a umro je na sceni od infarkta izvodeći svoje trikove", objašnjava Mašković dodajući da je bio poznat i po tome što su njegovi trikovi, zapravo, bili neuspjeli, ili toliko jednostavni da su graničili s banalnošću.
Dubrovačkom glumcu, koji već godinama živi i radi u Zagrebu, ovo nije prvi susret sa specifičnom Fabreovom umjetničkom poetikom i zahtjevnim kriterijima koje stavlja pred svakog od svojih suradnika. Belgijančev "modus operandi" poznat mu je još od suradnje na velikom Fabreovu međunarodnom spektaklu "Requiem za metamorfozu" praizvedenom na Salzburškom festivalu 2007. Iako se Fabre proteklih godina dosta udomaćio u ZKM-u - surađivao je na predstavama "Another Sleepy Dusty Delta Day", "Orgije tolerancije" i "Prometej, Krajolik II" - Mašković je i za ovaj projekt morao proći rigoroznu audiciju. A s ovim je redateljem, ističe, audicija samo 20 posto posla. Za razliku od Antwerpena prije nekoliko godina, kad su probe u Fabreovu Troubleyn Theatreu sadržavale i satove joge, ovaj put u Zagrebu "zagrijavanje" je bilo - žongliranje!

"Kad sam počeo raditi na ovoj predstavi, saznao sam da imam dvije lijeve ruke, ali i koliko puno se može napraviti u dva mjeseca", kaže Frano Mašković. Trenirao je s mladim žonglerom Domagojem Šoićem, koji u Parizu trenutačno radi na jednoj žonglerskoj predstavi. Ozbiljno se radilo i na tekstu, koji je Fabre originalno napisao na flamanskom, o čemu svjedoči i činjenica da su postojala čak dva prijevoda na hrvatski - jedan pomalo poetski, a drugi "oštar kao žilet koji je išao u samu srž problema". Dodatni izazov za Maškovića bila je i forma sola, finalni i najveći test za svakog izvođača. Iako su iza njega brojne kazališne, filmske i televizijske uloge, ovo mu je prva monodrama u životu: "Mislio sam da se to događa samo puno starijim i iskusnijim glumcima, ali tako je 'pao grah'... Tekst je postavljen strogo strukturirano, ali dopušta trenutke improvizacije jer je tu riječ o trikovima koji su uvijek neizvjesni. Osim toga, Jan te pripremi 150 posto i imaš mogućnost da dalje nadograđuješ i rasteš. Ako radiš predstavu pošteno, rad će pokazati rezultate!"
Kod Jana Fabrea Mašković osobito cijeni činjenicu što se predano bori protiv "cirkusa osrednjosti koji diktiraju mediji": "I u ovoj se predstavi bavi razbijanjem ustaljenih kazališnih okvira kroz koje smo svi navikli gledati. On uvijek nudi kazalište koje vodi na drugu stranu. Apsolutno je svoj i gradi od nule. Ne pristaje na kompromise, a mislim da je to jako važno za umjetnost, osobito danas kad se sve mora dobro prodati, upakirano u šarene laže."

Suradnju s Fabreom će svakako imati prilike utvrditi, jer je "Car neuspjeha" samo prvi dio trilogije koja će u dogledno vrijeme biti postavljena na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Predstoje još dvije monodrame - "Kralj plagijata" i "Sluga ljepote" - a Frano će raditi - sve tri: "Ovaj je solo o klaunu koji silno želi biti anđeo, drugi o anđelu koji silno želi biti čovjek, a treći o umjetniku koji želi postati nevidljiv... Teško je biti netko drugi, nikad nismo zadovoljni sobom. Ali i anđeli imaju problema. Ovo je priča o čovjeku koji ne odustaje ni u najgorim trenucima i silno vjeruje u svoj san. Po meni je to ključno, jer živimo u vremenu u kojem svi žele biti pobjednici. Sve se bazira na instant uspjehu, sve se događa preko noći, ne daj Bože da netko pogriješi ili bude neuspješan. U predstavi je divno što je pokazana mogućnost koju donose ideali za koje se isplati živjeti. U nas su se nekako pogubili, pogotovo u zadnjih osam godina."

Za Franu Maškovića, međutim, uspjeh u životu ima posve konkretne okvire - živjeti svoj san, mogućnost bavljenja poslom koji obožava, zbog kojeg svako jutro dočekuje pun entuzijazma i zbog kojeg se sve poteškoće i žrtve itekako isplate. S glumom je, kaže, počeo posve slučajno, iako je teatar u njegovu rodnom Dubrovniku gotovo nemoguće izbjeći: "Istina, Grad je neiscrpno vrelo kazališnih ideja. Rano sam se inficirao, za mene zapravo i nije bilo drugih opcija."

Još za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu njegov talent i potencijal zapazio je Branko Brezovec i angažirao ga u predstavi "Peto evanđelje" koju je tada režirao. Ubrzo je uslijedio i stalni angažman u ZKM-u, rad s brojnim istaknutim redateljima poput Renea Medvešeka, Nataše Rajković i Bobe Jelčića, Paola Magellija, Boruta Šeparovića, Olivera Frljića i pamtljivi naslovi poput "Zagrebačkog pentagrama" Paola Magellija, "Garaže" ili "Kiklopa" s Ivicom Buljanom, ili "Pisma Heineru Mülleru" s Bojanom Đorđevom. Zanima ga iskreno kazalište:
"Obožavam raditi s ljudima koji uvijek sebi i drugima dižu letvicu, volim proći kroz taj proces koliko god naporan i težak bio, a nakon premijere osjetiti da sam ipak narastao. Jedan moj profesor na akademiji je rekao divnu rečenicu: 'Ovaj posao nije utrka na 100 metara nego maraton. I to se jako dobro vidi kod starijih kolega, instant uspjeh je nešto što te proguta u trenu, a trajne vrijednosti ostaju. Ovaj poziv je naporan rad i borba svim silama da se ostane iskren u poslu koji radiš. Iz svakog iskustva nešto naučiš, od najboljih redatelja, kao i od loših. Bitno je gristi, u svakoj predstavi dati maksimum, ići naprijed svakim projektom."

Najsvježije riječko gostovanje u predstavi "Sjajno mjesto za nesreću" Dalibora Matanića, po književnom predlošku Damira Karakaša, kompletiralo je pozamašnu zbirku uprizorenja suvremenih hrvatskih autora u kojima je sudjelovao. Kao glumac zasad je zadovoljan repertoarnom ponudom koju mu pruža matično kazalište: "Mislim da se promišljaju tekstovi koji se rade. Korespondiramo s vremenom u kojem živimo, a to je za kazalište najvažnije. Otvaraju se neke mogućnosti za eksperimente, što je jako teško u današnje vrijeme kad se u kazalištima ne smije pogriješiti, sve mora biti ogroman uspjeh, a ništa neuspjeh."

S druge strane, ističe, uvijek se voli vratiti klasicima poput Shakespearea, Čehova... Svaki su mu put novi izazov: "Doduše, u zadnjih pet godina mi se nije dogodila poštena klasika u kazalištu, pa to već lagano priželjkujem. Ako se ne iskažeš u osnovama, ne znam od čega se možeš odmaknuti?" Još uvijek ga veseli rad na svakoj predstavi, najdraže od svega su mu, kaže, probe, proces spoznaje o sebi i o drugima, otkrivanja novih obzora... Za razliku od mnogih kolega, priznat će da su institucionalni glumci u Hrvatskoj uljuljkani u sigurnoj poziciji umjetnika financiranih s raznih strana. "Pitanje je je li vama, kao umjetniku i čovjeku, dovoljno sjediti doma, primati plaću i ne raditi ništa. Mislim da su oni koji ne rade nesretni. Ako nemate žara u sebi, onda... U Hrvatskoj se od ovog posla može živjeti. Nije nešto isplativo, ali ne radi se svaki posao radi novca. Ja sam ovaj posao u stanju raditi bez kune, ali i za ogromne novce. Onda znači da radim kompromis. Srećom, još ne moram raditi radikalne kompromise", otvoren je Mašković s kojim smo razgovarali o 20. obljetnici brutalnog razaranja njegova grada.
Kakve su danas emocije?

"Dubrovnik je prapočelo, početak i kraj mog životnog puta, svi moji korijeni su dolje i vječna mi je inspiracija. Mogu pričati o ratu iz perspektive malog dječaka koji sjedi u skloništu i sanja svoje snove. Zahvalan sam svim braniteljima i poštujem svaku žrtvu koja je pala u obrani Dubrovnika, jer zahvaljujući njima ja danas mogu biti 'car neuspjeha' i živjeti svoj san!"