Objavljeno u Nacionalu br. 839, 2011-12-13

Autor: Sofija Popović

Marinko Koščec

'Nije daleko dan kad će se ujediniti funkcije predsjednika Vlade i koncerna Agrokor'

Nagrađivanom hrvatskom književniku Algoritam je upravo objavio provokativni roman 'Četvrti čovjek' u kojem se poratna hrvatska politička i društvena stvarnost uspoređuje sa zbivanjima u mafijaškom filmu 'Kum' Francisa Forda Coppole

'Naslovnice i ekrane okupirali su antipatični likovi koji, očiju zažarenih od pohlepe, govore da me zastupaju', kaže Marinko Koščec'Naslovnice i ekrane okupirali su antipatični likovi koji, očiju zažarenih od pohlepe, govore da me zastupaju', kaže Marinko KoščecMarinko Koščec jedan je od najobrazovanijih hrvatskih pisaca srednje generacije i svakako u toj generaciji pisac s najbogatijim vokabularom. Profesor je na Odsjeku za francuski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, magistrirao je u Parizu, doktorirao na Houellebecqu, a poslije se teškom mukom riješio imidža njegova sljedbenika. Spada u profesore o kakvima je napisano brdo filmskih scenarija: neispavan, lucidan, s dressing codeom u koji spada neizbježan baloner, i kad je dobro raspoložen, sarkastičan. Bio je prvi dobitnik ugledne regionalne književne nagrade "Meša Selimović", za roman "Netko drugi". Dosad je napisao pet romana, koji su mu donijeli niz pohvala i pozitivnih kritika, ali i imidž hermetičnog, elitističkog autora. Njegova šesta, nedavno objavljena knjiga "Četvrti čovjek", koju je prošlog petka promovirao na Pulskom sajmu knjiga, satira je dostupna svima koji su ikada čuli za Predsjednika, Gojka, Jadranku, Ivu, Milana, Zokija i "dvjesto obitelji".


Ratno i poratno razdoblje u Hrvatskoj opisao je obilato se koristeći motivima iz Coppolina "Kuma", a radnju smjestio u prigradsko naselje Grintovec, fantomski gospodarski projekt koji okružuju "limenke" s "dotepencima" dovedenima da rade u tvornici aluminija, ali prvu stepenicu prema blagostanju ostvaruju u sektoru zbrinjavanja kanalizacijskog otpada. Samostalne privredne djelatnosti kao što su preprodaja narkotika i kalašnjikova u režiranu ratu, preprodaja banaka i burleskna grabež eufemistički nazvana privatizacijom vode do logičnog Coppolina razrješenja: pojave novog "capo di tutti i capi", vrhunaravnog "Gazde", monopolističkog vlasnika plantaža, samoposluživanja i nagrđenih dvoraca pod spomeničkom zaštitom, koji, kao svaki respektabilan "Godfather", mora proširiti vlastiti teritorij, i to - na Sloveniju.

Za "Trećeg čovjeka" Graham Green je rekao da nije namijenjen čitanju nego tomu da bude viđen. Vaš "Četvrti čovjek" film je koji gledamo već dvadeset godina. Trebamo li ga onda čitati?
- Ne znam za vas, ali ja ovakav film nisam htio gledati, a svejedno mi ga iz dana u dan nabijaju na nos. Naslovnice i ekrane okupirali su nekakvi silno antipatični likovi s kojima ne nalazim baš ništa zajedničko, a oni mi se uporno obraćaju, očiju zažarenih od pohlepe i laži, govoreći mi da me zastupaju, čine stvari u moje ime, navodno za moju dobrobit, čak i kad bih ja htio upravo suprotno. Ta je komunikacija potpuno jednosmjerna: ako ne želim slušati, mogu se jedino pokriti ušima. Mora li tako ostati? Ili imam pravo uzvratiti, kako najbolje znam? Ja pišem romane. Tako se svijetu odužujem za iskustva koja mi pruža život. U tim romanima ima istine o našem svijetu, ali ima i protuistine, pokušaja da sebe i čitatelja liječim od onoga što nam nameću kao istinu, ne bi li nas sveli na nešto vrlo usko i sasvim pitomo. Odgovor na vaše pitanje je: ne, ne treba ga čitati. Dokazano je da nije potrebno pročitati ni jedan roman da bi se poživjelo sve do smrti. No, eto, moguće je i da netko u ovom romanu nađe nešto utješno, poticajno, oslobađajuće... Treba li odustati od potrage za tim?

Vaši glavni likovi Doktor, Slobodan, Jadranka, Ivo smješteni su u siže Coppolina "Kuma". Ali "Kum" je nezamisliv bez elemenata tragedije, bez fatalističke odluke "izabrao sam posao uz koji dolaze određene profesionalne bolesti, jedna od najčešćih je smrt". Vaši "kumovi" pak prolaze prilično dobro.
- To što naši "kumovi" prolaze dobro čini mi se ključnim elementom naše tragedije. O, kako često, kad se otkrije neka svinjarija, čujemo političke dužnosnike da izjavljuju da "preuzimaju punu odgovornost". I to im bude jedina sankcija i kazna. Odu doma potuljeni pod bremenom odgovornosti i cijele se noći prevrću od ružnih snova. A onda se ipak nekako prikupe, pa po starom. Ili se podižu pompozne optužnice, koje se potom pretvaraju u mjehuriće od sapunice. Naša je tragedija u lakoći s kojom sve to prihvaćamo. Na najvišim državnim funkcijama godinama mirno žive dokazani prevaranti, kleptomani, notorni pijanci, sijači mržnje, obični prostaci. Najveća je tragedija u tome što je od svih pravosudnih instrumenata i mjera u ovoj zemlji vjerodostojna jedino prirodna smrt.

Bi li bilo bolje da je vaša proza o Jadranki, Ivi i ratovanju preko mapa na salvetama objavljena prije, na primjer, dvije godine?
- Ki bi da bi... Mene više od onoga što je bilo zanima što će biti sada i za dvije godine. Ovaj roman daje jednu od mogućih projekcija bliske budućnosti, doduše, pomalo radikalnu. Ali romani tome i služe, da nam omoguće sanjarenje...

Vaš roman nije "roman s ključem", jer je brava već previše puta razvaljena. Romani "s ključem" u nas često izazivaju neugodne asocijacije na neke plodotvorne, državotvorne i provincijalne pisce. Je li ovaj vaš stilski zaokret parodija na "Fukare" i "Ambre" ili je taj žanr sam po sebi neodoljiv?
- Roman govori o dubokoj provinciji koja je u jednom povijesnom trenutku sebe prozvala državom, ali je ostala provincija do svojeg zadnjeg četvornog centimetra. Nisam želio to promatrati "odozgo", poput mudraca, nego iznutra, kroz raznovrsne manifestacije sitne ljudske bedastoće i krupnih gadosti; takav se svijet zrcali i u stilu, odnosno diskursu. Pritom, moje su mete kudikamo šire od pojedinačnih osoba: namjera mi je bila živopisno oslikati ključne obrasce ponašanja, pokoju specifičnost ovog našeg podneblja.

Tko je od naših političkih božanstava taj "četvrti čovjek", pripovjedač?
- Nitko od "njih"; to smo upravo mi. Bezimeni, bezlični. U pluralu, jer bezvezni kao pojedinci. Bez osobnih kvaliteta vrijednih spomena. Stado koje vapi za pastirom i za vučjakom. Koje pase što god mu turnu pod gubicu. Koje ne bleji pretjerano kad ga prigrću prema klaonici.

Vi ste patolog, u svojim romanima secirate našu krepanu dnevnu i političku zbilju u svim njenim segmentima. Patologija je neugodan posao. Osjećate li njene posljedice na vlastitu zdravlju?
- Zdravlje, naročito psihičko, vrlo je relativan pojam. U ovom slučaju možda bi prikladno bilo govoriti o higijeni, odnosno nastojanju da se iz sustava izbaci prljavština. Da se takvi elementi identificiraju, lociraju i transferiraju - u fikciju. Drugim riječima, posrijedi je svojevrstan egzorcizam: koncentracija upravo na ono što me tišti, što u meni izaziva bijes ili odvratnost, te literarno obračunavanje s tim - što gdjekad kulminira katarzom, odnosno dionizijskim oslobađanjem, a u svakom slučaju blagotvorno djeluje na psihu.

Čeznete li, kao brojni hrvatski pisci, za prijevodima na strane jezike? I kako bi stranci razumjeli nevolje Jadranke, Ive i malog Zokija?
- Taj test vrijedi za sve knjige. Ako u ovom romanu ima nečeg univerzalnog, značenja koje premašuje aktualno i lokalno, bit će razumljiv i na drugim jezicima. Ako nema, bolje je da i u vlastitom odmah potone u zaborav.

Spadate u autore koji bi voljeli da se popravi socijalni status pisaca. Što bi pisce moglo spasiti, jer nitko im ne kupuje knjige, a više nema Staljina koji bi za nekoliko romana o hidrocentralama pristao biti njihovim mecenom?
- Pisac u takvoj percepciji ispada kao nekakvo smiješno smetalo, društveni parazit i arhaično ruglo. A pritom se previđa da upravo od njega počinje cijeli jedan lanac rada i dodane vrijednosti, koji preko zaposlenih u izdavaštvu vodi do knjižnica, škola i fakulteta. I to što od države dobivaju plaću knjižničari i nastavnici jezika i književnosti nikome ne smeta, tome se nitko ne ruga prizivajući Staljina, ali pisac koji dobije potporu za pisanje svoje knjige nekima je boljševički aparatčik. Vrijeme je da osvijestimo kako cjelokupna kulturna sfera počiva na subvencijama, odnosno na onome što joj dodijeli državna uprava od novca koji se slije u trezor, baš kao i policiji i vojsci - djelatnostima koje ne proizvode i ne privređuju baš ništa. Također, vrijeme je da se prihvati činjenica da gotovo ništa od umjetnosti jednostavno ne može tržišno funkcionirati u ovako maloj zajednici. Država ih zato mora održavati na životu ili ih se javno odreći. Ako u sadašnjim uvjetima nije moguće povećati ukupno izdvajanje za potporu umjetničkoj produkciji, trebalo bi barem razmotriti je li raspodjela postojećih sredstava pravedna ili možda ima nelogičnosti i anomalija. Je li, uzmimo samo jedan primjer, realno da tekst romana vrijedi deset puta više kad je prerađen za film? Državne ustanove bi u takvim stvarima morale odigrati ulogu korektiva i kompenzatora.

Je li u nas pisanje komorni hobi, jer smo mala zemlja za veliku nepismenost ili izdavači još nisu pronašli dovoljno upadljiv način reklamiranja svojih autora?
- Zbog jedne devijacije u sustavu potpora, koja nakladnicima omogućava da taman pokriju troškove izdavanja knjige, oni nisu zainteresirani za autora, koji im je čisti višak. Nešto se proda "samo od sebe", po inerciji, a ostatak potone u moru preobilja. Knjige se tako objavljuju nadasve za državnu statistiku. S druge strane, u usporedbi s drugim zemljama, čitateljska je kultura kod nas žalosno niska. I sasvim će sigurno padati još niže ako se ne poduzmu konkretne mjere buđenja interesa za čitanje, promicanja knjige i pismenosti. No upravo smo na početku jednog novog ciklusa, prilika je za redefiniranje ciljeva i žarišta, i u tom me smislu jako veseli imenovanje Andree Zlatar ministricom kulture.

Poslovičan ste pesimist, svojevrsni Woody Allen hrvatske literature. Znači li to da vas nakon nedavne promjene vlasti nije obuzela posvemašnja sreća i radost?
- Moj zazor od sâmog pojma i koncepta vlasti je prevelik da bih ijednoj mogao pljeskati. To ne isključuje mogućnost da se u izvršnim tijelima nađe sposobnih i čestitih ljudi. Svima nam je jasno da su uvjeti u kojima ova garnitura preuzima posao katastrofalni. Ali mislim da svejedno imamo pravo od njih tražiti ono što, čini mi se, u ovih dvadesetak godina još nismo doživjeli od hrvatskih političara, a to je bar malo pogleda u budućnost. Zainteresiranost za nešto šire i dalekosežnije od osvajanja sljedećeg mandata.

Na ovitku vaše nove knjige tri su majmuna. Mogla bi isto tako poslužiti kao ilustracija Huxleyjeva romana "Majmun i bit". Imate li išta zajedničko sa spomenutim autorom?
- Nisam siguran, ali znam da imam s likovima na naslovnici, premda živim u zemlji u kojoj vodeća, paradržavna duhovna ustanova tvrdi suprotno, odbacujući darvinizam. Moj roman, među ostalim, nastoji pokazati kako je lako otkliziti u suprotnom smjeru od evolucije, odnosno da bi trebalo preispitati kategoriju "čovjeka" jer obuhvaća i vrlo dvojbene pojave. Moji likovi ne poznaju nikakve kategoričke imperative ni moralne zakone, zaokupljeni su vlastitim primarnim nagonima, ne ustežu se od gnusnih djela i bestijalnog ponašanja, a pritom ostaju uvaženi članovi zajednice. Uostalom, ni pripovjedač si ne utvara da pripada bitno drukčijem soju; rezignirano konstatira da je "uvijek jednom nogom u bijegu, a drugom čvrsto u govnima." Molit ću oprost ako se pokaže da sam jedini koji u takvu pristupu prepoznaje matricu društvenog probitka u našoj "zbilji".

Možemo li očekivati nastavak "Četvrtog čovjeka"? O tome kako novi "Godfather" kontrolira svoje "sindikate" u Sloveniji?
- Moja jedina dodirna točka s Huxleyjem možda je to što sadašnjost opisujem kao početnu, blažu verziju onoga što će nam se događati uskoro. Utoliko je teško pretjerati, otići predaleko u grotesku. Vjerojatno nije daleko dan kada će se objediniti funkcije predsjednika Vlade i koncerna Agrokor ili republiku preimenovati u Konzumska.

Ekskluzivno: ulomak iz još neobjavljena Koščecova romana o Republici Konzumskoj

1
Tada mi sviće tko je to. Čovjek kojeg je jednako teško sresti kao i Doktora, premda o njemu svi pričaju. Slobodan Ščapec, patrijarh sela na omraženom, suprotnom brdu.
Piće se toči i kubanske cigare pripaljuju gotovo bez riječi, pogledi sijevaju lijevo-desno. Naposljetku Doktor otvara dlanove prema Ščapecu. Ovaj kima, pa izbacuje bradu.
- Kulike liet, muoj Doktor, morti dulje nek se ti i ja spominjemo, naše familije se glediju, bum rekel, prek nišana? A zakaj, pitam se, i nemam kaj drugega povedati nek za škodu i sramotu, jenima kak i drugima. Namesto da v slogi delamo na korist bližnjemu, po rieči Gospodinovoj i na slavu zanavek njegovu. A bližnji, gdo je komu če si nisme nas dva? Ampak sme svoj svojemu da več svojšega ni najti!
Podiže čašu, u kojoj se zlati Jack Daniel's, pronosi je zrakom poput svećenika koji blagoslivlje. Svi otpijaju.
- Došel sam v miru i z poštovanjem. Poveč, če niesam od ve poštuval kak da je svete kaj got je tvoje. Ní meni tvojega trieba, sem si dost priskrbel, i decu fajn namirel. A bormeč si i ti. Još same mira gdo bi nam dal, rajše nek ičesa, za to male živlenja kaj nam ostaje dok nas ne zemeju gor. Naj bi si žifci počinuli, kaj bi si bez črnih misel k meši i v kliet hodili, morti si tu i tam skup kupicu spili. Je... samo kaj nam ní sujene. Ne moreme nas dva oči zapirati pred tem kaj nam se čez vrata nalukava. Pred penezi kaj se sami v ruke hičeju. Grehota bi bila ne zeti, gda ima i za tvoju i za moju familiju, če bumo skup delali. Rata bu! Em ga je več videti kak... na, kak ovega kojneka na tie slike. No pak gda ih je Bogek k takve pameti pripeljal, naj se ga vžijeju, naj bereju kaj bu im zrasle, a nam bu dost košare spodi pometati.
Doktor se mršti i suho nakašljava. Već sam upoznao njegov prezir prema svakom prenemaganju, a nadasve nacifranom izražavanju.
- No, oš kazat štas' kania?
- Polefko, pak ní sila. Gdo kani v sile delati, boljše mu je z šekreta ni ne zlaziti. Pogleč. Vi ste jaki v, bum rekel, vzemljenju. Infrastrukture i vnutrašnjim poslima. A vanjski, prepelavanje znutra-vun i nazaj, import-eksport, naj zameriti, v takvemi stvari se nemate ščim pofaliti. Dočim mi... z mejami imame iskustva kulike got trieba. Z lifranjem živečega i neživečega. Posel nas sâm projsi. Na, v zadnje vrieme su nas Kinezi najahali. Prevajžamo ih kak stekli v Italiju i Austriju, i same ih je još i još...
- Dobro, dobro. A šta oćeš od nas?
- Od vas?! Ni kulike bi pod noket stale. Same profita vam donesti, prijatel moj Doktor. I to ob čist istemu trošku. Bez kaplice znoja prek onega kaj vam je tak i tak v pogonu. No, pak naj me imeti za bedaka. Gda pride hudi agresor, mam bu tu i branitelov. Katerima bu, Bogeku fala, treba vuse i nase. Kaj i pokaj, to bu negdo muoral povedati, a ti lafke njemu h vuhe prišepneš još predi nek topi zaričeju. Ampak se zna da su ti žepi puni vrhovnikovskih vuha, a lageri vre nafiljani z robu. No, pak gda je tak, zakaj stati na žderilu i obleki, gda buju se pravi penezi obračali na tromblonemi i sakojakemi bombonemi. Čez teri mesec, morti teden, buju toga gladni več nek kruha nasušnega, a mi dopelamo kulike im srce išče. Ondak vi prezemete i zdistribuierate.

2
Prekidamo što god smo radili; kad Gazda zove, potrčiš sa zahvalnošću što te se sjetio.
Šumsko je izletište pusto, jedino je Gazdina kuća osvijetljena, čak i dvorište, snažnim reflektorima. Čekamo pred ogradom. Unutra se pjeva i plopoću čepovi. Naposljetku, Gazda se pojavljuje na balkonu, u lovačkoj uniformi. Naslonjen na ogradu, gleda nekamo u noć, preko borova. Duboko udiše, nadima grudi, očito neosjetljiv na neljudsku vrućinu koja nas gnječi već tjednima. Jer on je taj koji gnječi. Koji nas hrani i tiješti, do moždine. Gospodar maloprodajnih prstenova i hrandibenih lanaca. Bog jagoda i sladoleda, margarita i maćuhica, vode i vatre. Koncesionar naših kostiju i našeg pepela. Gazda naš nasušni, svagdašnji, svevjekovni, većinski vlasnik svega u nama.
Tek sad polako obara pogled pred svoje noge; kao da mu treba dalekozor da nas razabere. Smiješi se, zubato, nekako nahereno.
- Idemo po jednoga Janeza.
Granitnim se stubištem za njim s kata spuštaju i njegovi sinovi, svaki sa svojom pratiljom, i nekoliko batlera, svi do jednoga u lovačkim uniformama.


Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika