Građanska akcija upozorila je novu vlast ispred zgrade SDP-aU hrvatskim medijima prevladava dojam da je ono što se dogodilo na izborima u nedjelju, 4. prosinca, posve očekivani rezultat koji su već mjesecima najavljivale ankete. Izborna je kampanja bila dosadna i predvidljiva, sastav Sabora u skladu je s biračkim preferencijama. Facit: u vezi s izborima naizgled je svima sve jasno. Međutim, dojam vara, jer u medijima nedostaju analize koje bi izbore 2011. stavile u perspektivu dugotrajnog razvojnog trenda hrvatskog stranačkog sustava. Bez elementarne politološke raščlambe izbornih rezultata i usporedbe s političkom dinamikom u proteklom desetljeću zapravo ne možemo razumjeti što se dogodilo na ovim izborima. Što nam, dakle, govore izborni podaci kad ih stavimo pod politološko povećalo?

Ponajprije, ovo su bili hrvatski parlamentarni izbori s najmanjim sudjelovanjem birača. Ako ostavimo po strani dijasporu, gdje su izmijenjena izborna pravila dovela do toga da je glasovalo samo 5 posto birača, možemo utvrditi da je 4. prosinca na izbore izišlo samo 62 posto (dosad je najslabiji rezultat na parlamentarnim izborima ostvaren 1993. godine, kad je na izborima za Županijski dom glasovalo 64 posto birača).

Analiziramo li pobliže uspjeh Kukuriku koalicije, uočit ćemo da on počiva isključivo na sinergijskom učinku koalicije, a ne na njenom mobilizacijskom potencijalu. Na izborima 2007. tri koalicijske stranke koje su politički i ideološki bliske (SDP, HNS i IDS, bez HSU-a) osvojile su ukupno više glasova od Kukuriku koalicije 2011. i postigle približno jednak ukupni udio u glasovima od 41 posto. Zajedno s HSU-om, koji je 2007. bio bliži HDZ-u nego strankama lijevog centra, današnji Kukuriku blok imao je čak 45 posto. Da je, dakle, na izborima 2007. postojala istovjetna koalicija kao 2011., nedvojbeno bi dobila izbore. Pouka za stranke lijevog centra je dvostruka: ako žele dobiti i sljedeće izbore, morat će se kudikamo više potruditi da privuku birače.

Koalicijsko jedinstvo glavni je preduvjet uspjeha. Ako ponove obrazac koalicijskih svađa Račanove vlade i na sljedećim izborima ne nastupe zajedno, gubitak izbora poprilično je izvjestan. Hrvatska demokratska zajednica ima još više razloga za zabrinutost. Izborni rezultat postignut 4. prosinca doista je najgori u stranačkoj povijesti. HDZ je osvojio samo 550 tisuća glasova, što je oko 120 tisuća manje nego na dosad za stranku najlošijim izborima 2000., a u odnosu na prošle izbore to je čak trećina glasova manje. Izraženo u postocima, HDZ je ovaj put (i to zajedno s Kerumom) osvojio 23 posto glasova, nasuprot 24 posto 2000. i 35 posto na izborima 2007. godine. HDZ se mora suočiti s neizvjesnom budućnošću. Čak i ako sačuva unutarnju koheziju, pitanje je može li se vratiti na razinu biračke potpore od 33-35 posto, koliko je dobivao Sanaderov HDZ. Doba Tuđmanova HDZ-a, kad je stranka osvajala više od milijun glasova, odnosno imala potporu 42-45 posto birača, iz današnje perspektive izgleda nedostižno. Drugi je problem pitanje potencijalnih izbornih koalicijskih partnera HDZ-a: čak ako se stranka i oporavi od poraza te personalno i programski modernizira, teško će se bez koalicijskih partnera nositi s izbornom koalicijom lijevog centra.

Činjenica da stranke Kukuriku koalicije nisu uspjele nadmašiti rezultat iz 2007. posljedica je ne samo neuspjeha u motiviranju birača da iziđu na izbore, nego i toga što je dio glasova birača lijevog centra otišao drugim opcijama. Lesarovi laburisti s ukupnim udjelom od nešto iznad 5 posto glasova ostvarili su izvrstan rezultat. Grubišićeva neovisna lista dobila je jednak broj glasova kao i koalicija Ljube Jurčića, tj. nešto manje od 3 posto, no zahvaljujući koncentraciji glasova u 10. izbornoj jedinici Grubišić je osvojio dva mandata, a Jurčić je ostao izvan Sabora. Ukupni je birački potencijal lijevog centra izvan Kukuriku koalicije na ovim izborima iznosio čak 11 posto. Nedvojben je, dakle, pomak biračkog tijela ulijevo u odnosu na prethodne izbore. Pouka za manje stranke lijevog centra: zajedničkim nastupom mogle bi osvojiti više glasova i mandata.

Rezultati stranaka desno od HDZ-a također su vrlo ilustrativni. Najveći dobitnik svakao je HDSSB. Njihova izborna formula koja spaja desnu retoriku i regionalizam pokazala se toliko uspješnom da su gotovo udvostručili broj glasova i osvojili dvostruko više saborskih mandata. Najveći izborni gubitnici su pravaši i druge male stranke krajnje desnice, koje su zajedno osvojile čak 8 posto glasova, na temelju čega su mogle dobiti desetak mandata, no fragmentirani nastup donio im je samo jedan. S obzirom na odsutnost liderskog i koalicijskog potencijala među desnim strankama, teško je zamisliti da će pravaši iz izbornog debakla izvući pouke i pokušati pretvoriti realno postojeći rezervoar desnih birača u respektabilnu parlamentarnu stranku. Drugi gubitnik na desnici je Milan Bandić, koji s osvojenih 1 posto glasova postaje politički irelevantan. Na kraju, izbori 2011. donijeli su potop stranaka centra. HSS i HSLS zajedno su osvojili samo 6 posto glasova, što je dosad najgori rezultat stranaka centra. U novom Saboru seljaci će imati samo jednog zastupnika, a nekoć stožerna liberalna stranka prvi put nakon 1990. gubi parlamentarni status. Budućnost ovih stranaka, kao i političkog centra općenito, neizvjesna je.

Parlamentarnu budućnost vjerojatno mogu imati samo ako se personalno i programski obnove i jasnije postave kao koalicijski partneri lijevog ili desnog centra.
Kao opću pouku izbora 2011. možemo ponuditi dvije konstatacije. Prvo, hrvatska politička elita u etabliranim strankama morat će se mnogo više potruditi ako želi zadržati potporu birača. Uspjeh novih političkih poduzetnika na ljevici pokazuje da su scenariji viđeni u drugim srednjoeuropskim državama, gdje novoosnovane stranke osvajaju izbore (najnoviji je primjer Slovenija), mogući i u Hrvatskoj. I drugo, uz sadašnji izborni sustav uspješne koalicijske politike ostaju ključnim sredstvom stjecanja parlamentarnog statusa i osvajanja vlasti.

Autor je politolog, dekan Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu