Denis LatinBilo je zanimljivo danima iščitavati kako su novinski analitičari potpuno pogrešno protumačili Jambinu i Mesićevu ljetnu avanturu s janjetinom, pogačama, krstaricama i tajnim računima HDZ-a. Moralisti su u prvi plan gurnuli Mesićevu nepodnošljivu lakoću s kojom je u svoje društvo primio tajkuna koji može podnijeti sve najgore etikete što ih je isproducirao Tuđmanov i HDZ-ov politički i vrijednosni sustav. Pritom su potpuno zanemarili efekte što će ih ovo kolovoško uprizorenje proizvesti u političkoj kampanji koja će uslijediti, ali i izvesti zaključke o možebitnim prestrojavanjima na političkoj pozornici što će ih pitanje političkog reketiranja i ucjenjivanja samo po sebi izazvati.

Ono u prvi plan stavlja pitanje korupcije koje se iskazuje kao jedno od temeljnih motiva bavljenja politikom i njene funkcije u društvu. Raskrinkavanje tajnih Tuđmanovih i HDZ-ovih računa i ogoljavanje jedne od glavnih poluga tadašnje vlasti rasplest će klupko iz kojeg će biti jasno i vidljivo da je to jedan od najčvršćih modusa u kojima politika pliva kao jedna od najprofitabilnijih djelatnosti. Zato su s tolikim gnušanjem dugotrajno bili odbacivani prijedlozi zakona o političkim strankama i zakona o sukobu interesa. Cijela je Hrvatska premrežena sustavom političkih usluga i cijena koje se u tu svrhu moraju platiti da bi se titralo u smjeru u kojem odgovara najmoćnijima i najbogatijima.

Skandal s novim tajnim HDZ-ovim računima plasiran u premijerovim novinama imao je jasan cilj: nedostatak vlastitog političkog nerva i pravih političkih golova nadoknađuje se ofucanim i iz arhiva izvađenim dokumentima za koje se odmah naglašava kako neće biti pravosudno tretirani. On još bolje uzgaja opće uvjerenje kako se aktualna vlast, baš kao i ona bivša, s kriminalom i korupcijom obračunava samo u predizborne svrhe izbjegavajući bilo kakav pravosudni finale i jednog javno objavljenog krimena.

I dok će neki naivni pomisliti kako se Račan dobro pripremio za razvaljivanje snažnog HDZ-a, oni mudriji lako će uočiti da se s pravom može govoriti o nevidljivom, ali jasnom obliku političke korupcije koji sada počinje ubirati prve javno prezentirane rezultate. Premijerova je politika prema Tuđmanovu pljačkaškom ekonomskom sustavu od prvih dana bila pomirljiva. On ne samo da je eskivirao reviziju pretvorbe i privatizacije nego je stopirao provedbu bilo kakvih intenzivnih istraga o gospodarskom kriminalu. Takva se politika opravdavala mogućnošću građanskog rata, ali i nesposobnošću i nekompetentnošću pravosuđa.

Danas se takva politika pokušava transferirati u glavni Račanov predizborni manevar. Tajkuni ne samo da nisu izgubili ono što su nepravedno stekli i profućkali u Tuđmanovu sustavu organizirane pljačke, nego im je i u mnogim drugim stvarima nova vlast progledala kroz oči, praveći tako od svojih iskrenih birača totalne budale. Za takav oprost Tuđmanova je tajkunerija dužna prokazati HDZ kao mafijašku organizaciju koja se bavila organiziranim ucjenama, unaprijed im još jednom jamčeći da im se, iako bi trebali odgovarati za davanje mita, zbog toga ništa strašno neće dogoditi. Tako će podrška HDZ-u biti umanjena, a putovi istovrsnog novca biti transferirani u istovrsnom smjeru.

HDZ će tako dugotrajno biti nokautiran, no temeljna supstancija hrvatske politike neće biti promijenjena. Pljačka će i dalje biti legalizirana, mogućnost za nove ucjene i reketarenje otvorena, a Sanaderu omogućeno i olakšano daljnje čišćenje stranke i pripremanje za sveobuhvatno preuzimanje vlasti.

Iako na prvi pogled može izgledati kako je Sanader posljednjom aferom uzdrman, pravo stanje stvari posve je drukčije: Račan je još jednom pokazao da nema snažnijih izbornih aduta, svoj je trećesiječanjski mandat, sazdan na obećanjima o svođenju računa, susretom Mesića i Jambe sveo na karikaturu, a Sanaderu omogućio da se riješi raznih Vukića i Belja, koji se s Tuđmanovim HIP-om i Pašalićevim HB-om polako svrstavaju u kategoriju najboljih hrvatskih komedijaša svih vremena i tako svjetlijim bojama obojenom Sanaderu omogućio da postane rival koji se iz dana u dan jednostavno mora respektirati.

Ni teorije o namjernom rascjepkavanju nekoć jakog HDZ-a više nisu lako održive. Pašalićevi i Tuđmanovi komedijaši sasvim su irelevantni. Račan je toliko zaokupljen mrvljenjem desnice i držanjem na vatri koalicijske ljevice da za prave predizborne driblinge s odgovorima na ključna pitanja hrvatske budućnosti jednostavno nema daha, iako samouvjereno pokušava njome dugoročno kormilariti.

HDZ je truo. To je valjda bilo jasno i prije četiri godine. Do danas su neovisne institucije sistema trebale o tome postaviti jasne dijagnoze i sigurne terapije. Umjesto toga dobili smo boležljiv Račanovu tranziciju u kojoj su se izgubili svi kriteriji i u koju se realni odnosi ne uspostavljaju na temelju rezultata, nego na temelju partijske podobnosti i jeftinih političkih trikova, poput posljednjeg s računima, koji je trebao biti predimenzioniran u već zaboravljenu istovrsnu akciju s bankovnom službenicom Ankicom Lepej i računom njezine imenjakinje Tuđman.

Rezultati su ovaj put izostali zato što se nervozna javnost istom forom dva puta ne može prevariti na isti način. Svima je jasno da ih je prethodna bankovna afera dovela na vlast noseći u sebi iluzije da će ovi novi reći popu pop, a bobu bob, tj. strpati onkraj brave one koji su to zaslužili. Račan ne želi puniti zatvore i stvarati možebitnu odbojnost prema svojoj osobi, zato mu je tako jeftino i isprazno zaoštravanje političke odgovornosti HDZ-a ostalo jedino mjesto na kojem na vlastitom nečinjenju može zdipiti koji poen.

HDZ je mafiokratska stranka. Nema više onih koji to već nisu spoznali. Nema razloga da se takva istina otkriva kao topla voda. Pitanje je što je učinjeno da se tomu stane na kraj i da birači budu sigurni kako takvo što više neće biti moguće.

Mnogi su Mesićevo sljubljivanje s metkovićkim tajkunom iščitali kao predsjednikovo gubljenje kompasa i dosljednosti, a njegove čine izložili najgoroj poruzi i kritici. Pritom je zanemareno da je Mesićev potez protumačiv i kao dosad najžešća kritika račanizma. Jambo je bio tajkun i gospodar Neretve za HDZ-a. Jambo je tajkun i gospodar Neretve i u doba Račanova kancelarijata. Ništa se, dakle, osim poglavara promijenilo nije. Iako to nije rekao, Mesić je to zacijelo mislio.

Male su razlike između HDZ-a i SDP-a. Mnoge su se dodirne točke već prokazale. Mesićev piknik s Jambom u tom je smislu bio pun pogodak.