Objavljeno u Nacionalu br. 407, 2003-09-02

Autor: Veljko Barbieri

KUHARSKI KANCONIJER

Arcimboldo i carevi skupljači čuda

...

Veljko BarbieriVeljko BarbieriZvali su ih carevima iz sobica čuda ili “Wunderkammern”, carevi skupljači čuda, zbog sklonosti da skupljaju neobične predmete, naručuju neobične slike, promiču neobične događaje, sve neobično, puno simboličkog naboja, alegorija i poruka. Svi od reda pripadali su Habsburškoj dinastiji i bili carevi, ali ujedno i austrijski, češki, ugarski i hrvatski kraljevi. Prvi od njih zvao se Ferdinand I. (1503.?1564.) i ratovao je podjednako protiv Turaka kao i protiv drugog pretendenta na hrvatsku krunu Ivana Zapolje. Zapoljine pristaše je pobijedio, ali je od Turaka izgubio velik dio Ugarske i Slavonije. On je, kažu, prvi počeo skupljati čuda.

Njegov sin Maksimilijan II. (1527.?1576.) vodio je pomirljivu vjersku politiku, iako Habsburgovac i katolik, bio je naklonjen protestantima, ali i Turcima s kojima je nakon bitke kod Siska 1566., sklopio mir, i za mir, i mirne granice plaćao Osmanlijama danak. I on je bio opčinjen čudima i čudacima. Pa ipak, sve ih je nadmašio njegov sin Rudolf II. (1552.?1612.), pravi zaljubljenik u svijet neobičnih alegorija, alkemije i astrologije, razna čuda i čudne sklonosti, koje će ga na koncu prisiliti da se odrekne prijestolja u korist svog brata. Najdraža prijestolnica tri “Wunderkammern” cara bio je Prag, zlatni kraljevski grad koji je u tom dobu koje je otkrivalo kontinente, stao u sebe privlačiti umjetnike, mislioce, izbjegle teologe i državnike, negromante, fantaste i skitnice iz cijele Europe i oni su se na prosvijećenom dvoru Habsburgovaca i u njihovim sobicama čuda okupljali, i tamo svojoj mašti i umu puštali na volju.

Jedan od takvih umjetnika kasne renesanse, razdoblja sjena i svjetla, efekata i senzacija, iz kojih je gotovo redovito vrebala neka alegorijska prilika ili simbolički zanos zamotan u chiaro-scuro ozračje, i koje se zbog određene eklektičnosti naziva i manirizmom, bio je i Giuseppe Arcinboldo (1527.?1593.), rođen u Milanu, kao sin slikara Biagija Arcimbolda, od kojeg je učinio slikarsku umjetnost. Mi ne znamo pod kojim se okolnostima Arcimboldo zatekao u Pragu, no 1562. slikar stiže na Fedinandov dvor i u službi prvog od careva iz malih komora čuda, nastavlja raditi za njegova sina Maksimilijana i unuka Rudolfa, koji su svi odreda svojevrsni čudaci i skupljači bizarnoga, na rubnjacima kasnorenesansnog svijeta, u Arcimbolda stali naručivati čudnovate portrete svojih služnika i prijatelja, prikazanih kroz slikarske kompozicije od predmeta, knjiga, cvijeća ili voća i povrća.

Taj ironični misterij protkan dubokim smislom za sklad i odvažnu humornost, u jednom svijetu sklonom intelektualiziranju stvarnosti te neobičnom i fantastičnom, u Arcimboldovim platnima dosiže svoj vrhunac, posebno u alegorijama godišnjih doba, ali i na portretima poput “Povrtlara”, svih složenih na vrlo vješto naslikanim slikama, s detaljima tijela, torza i lica, od realistički prikazanog povrća, pogotovo onog tek pristiglog iz otkrivenih Amerika, poput tikvica, kukuruza, pomidora i paprika ili, kao u slučaju patlidžana, s jakim nagnućem prema romantičnom svijetu istoka i arapskim, saracenskim i maorskim plodinama, egzotičnim okusima i začinima. Na čudnoj fizionomiji koja personificira “Ljeto”, glave obslikane šljivama, trešnjama, višnjama i grožđem, sazdane od luka, graška, pomidora, tikvica i balancana, kao da progovara iznenađenje okusnih i mirisnih čudesa, pristiglih iz tek otkrivenih zemalja i kontinenata, koji su istovremeno stvarali, ali i drmali okvirima renesansnog svijeta, koji je već počeo gorjeti na lomačama protureformacije i inkvizicije ali i otvarati nova čulna obzorja tijela i duha nepca i jezika.

Ako je u Arcimboldovu čovječuljku od knjiga, glasovitom “Bibliotekaru”, čovječuljku od petrusimula, kapule, kupusa, luka i rodakve, koji, kao njegov suvremenik Cervantesov Don Quijote, na glavi nosi pliticu umjesto viteške kaciege, taj isti svijet velikih alegorija i simbola, još jednom je pristao valjano procijeniti svoj prostodušni, svakodnevni okvir, u zapanjujuće suvremenim porukama, punima nekonvencionalnosti, kojom se Arcimboldo služio dok se opirao svijetu uvijek pomalo zatamnjenih sobica čuda. Pa ipak, nije bio usamljen među oriđinalima i čudacima koji su stizali na praški dvor i koji su podjednako ismijavali ali i veličali položaj zemlje u odnosu na Sunce, Kolumbovu zabludu da je otkrio novi put u Indiju, konačno zatvorenost jednog svijeta ograničenog samo na Europu, u dobu koje je već počelo živjeti kontinente. Stoga se Arcimboldove slike mogu lako dovesti u vezu s pomodnim renesansnim i manirističkim pirjancima i složencima od povrća, domišljenim gastronomskim pokušajima u koje je sada počelo sramežljivo ulaziti američko i azijsko povrće, pomiješano sa starim saracenskim delicijama, ali kulinarski obrađeno na način stare Europe. Taj nesvjesni agrovegetarijanizam na Arcimboldovim slikama, kroz nove sastojke i recepture koje su se počele njima prilagođavati, preodijeva se u novo mirisno i okusno ruho, koje nikada više neće ustuknuti pred intelektualnim i gastronomskim partikularizmom.

Sve punjene tikve i ideje, sva punjena povrća od Španjolske do Turske, svi preuzetnici i sve napuhane glave, svi povrtni složenci, lonci i ratatouillesi, sve izmiješano i prokuhano znanje i povrće, bljesnulo je na Arcimboldovim slikama iz sobica čuda, podjednako kao u kulturnim središtima ili kuhinjama i gastronomskim studijima u kojima je u općem zadimljenom i mirisnom chiaro-scuru, stvaran okus nove epohe. Našeg kontinenta na čas usamljenog na planetarnim razmeđima, ali i okupljenog oko svog starog stola pretrpanog bojama, sjenama, svijetlom i okusima. Još jednom Arcimboldov kist pokušava pojačati vanjski obris “Ljeta”, kad uto pukne sjajna povrtna opna, a pred carevima skupljačima čuda, neobična spodoba stane se raspadati, a s njezinoga nabubrenoga i jedroga lica popadaju tikvice, kapule, paprike i balancane u vrelo ulje i začine, kao da će se tu, pred tim okrunjenim osobenjacima i fantastima doista iskuhati esencija sviju čuda.

Marinada iz tri svijeta
Na tavi prepecite ploške tikvica, kapule i balancana. Posebno ispržite trake mesnate slanine. Položite u zdjelu i sve promiješajte maslinovim uljem i balzamskom kvasinom. Posolite, popaprite, možete dodati i malo sjeckanih feferona i služite vruće kao prilog ili hladno kao samostalno jelo.

Arcimboldov lonac
U duboku vatrostalnu posudu slažite red na ploške izrezanih balancana, pa red ploški od tikvica, red paprike, red ploški pomidora. Kad ste složili povrće, nanesite red ploški tvrdog sira, pa premažite gustom šalšom od pomidora, koju ste začinili sjeckanim bosiljkom. Posolite, popaprite i dalje slažite dok ima povrća i šalše, tako da zadnji red bude pokriven šalšom od pomidora. Pecite u vrućoj pećnici dok ne ispari višak vode, sir se ne rastopi i veže s ispečenim povrćem koje na vrhu mora imati koricu. Pustite složenac da se malo ohladi, a onda režite kao tortu. Služite toplo ili hladno.

Namaz iz soba čuda
U pećnici ispecite balancane i tikvice u koži. Izvadite ih pa izdubite unutrašnjost. Ispečenu kožu bacite. Stavite u mikser i dodajte slanih inćuna, kapara, malo krušnih mrvica i jedan sjeckani feferon ili paverun. Miksajte kratko dok ne dobijete namaz od krupnijih komada povrća i ribe. Ohladite i služite na prepečenom kruhu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika