Vedrana RudanSjećam se prvih izbora. U naš je grad došao budući Pobjednik. Trčao je uz stepenice i skočio na drvenu binu. Muzičari su lupali po bubnjevima. Uuuuuuuuuuu, urlao je Narod dok je budući Pobjednik širio velika usta i pokazivao zube. Prvi put sam vidjela usta u koja ću idućih nekoliko godina stalno gledati i njihov položaj prevoditi kao rat ili mir, bolest ili zdravlje, umor ili rak. Tada sam u ta usta gledala bez predrasuda. Nisam znala da gledam u budućeg Pobjednika, nisam se bojala budućeg Pobjednika, ni moje buduće, potpuno drugačije, Domovine. Držao je ruke u zraku, Narod je pod njim tulio, uuuuuuuuuu. Ja sam šutjela. Na pozornicu je skočila Glumica. Nikad, nikad to neću zaboraviti. Podigla je suknju, tada je imala sedamdesetak godina, godina gore, godina dolje, dakle, digla je suknju i pokazala Narodu stare noge. Narod je urlao, uuuuuuuu. Narod se smijao, ehehehehe. Kad starica pokaže gole noge, to je uvijek smiješno, zato se Narod smijao, eheehehehe. Glumica je stavila svoj stari dlan na osušenu pičku i rekla, Narode, ni ovdje više nisam crvena! Dolje crveni! Dolje, zaurlao je Narod! Huhuhuuuu, smijao se Narod. Da, naravno, stara pička je smiješna. One koje je pokazuju i oni koji plaćaju one koje je pokazuju, računaju s tim. Stara pička zabavlja Narod, smiruje ga, opušta, skreće mu pažnju, priprema ga na glavno. A glavno, što je glavno? To je budući Pobjednik! On je, u mom gradu, na onoj bini, čvrsto, starim rukama, zagrlio Glumicu i osmijehom joj se zahvalio. Ona je Narodu objasnila, crveno nije u modi. Crveno više ne nosi ni on, Titov General, budući Pobjednik, budući Spasilac, budući Otac. Uuuuuu, urlao je Narod kad se ukazao budući Pobjednik, uuuuuuuuuuu. Prestrašila sam se. Što ako pobijedi ovaj, nekad crveni, danas čovjek neke druge boje? Kako ćemo mi, slijepi na boje, znati koja će se boja nositi? Pobijedio je. Mnogi su svoj daltonizam platili životom.

A onda su došli drugi izbori, nove glumice, glumci, pjevači. Sve su glumice među nogama bile crvene, to nisu naglašavale. Svoje mlade ruke nisu stavljale na mlade pičke ni govorile o njima. Mlade glumice i mladi glumci nisu spominjali boje. Oni koji su ih plaćali naučili su, ne treba inzistirati na priči o bojama kad se crveno teško ispire i kad je ideja i kad je krv. Zato su djevojke i mladići samo skakali po drvenim binama i pjevali, novo, novo, novo, vrijeme. Budući Pobjednik, nešto mlađi, trčao je uz stepenice, širio svoje kratke ruke da bi izgledao veći, upinjao se na prste da bi izgledao viši, mrštio čelo da bi izgledao mudriji, prijetio kažiprstom da bi izgledao opasniji. Narod je pod binom urlao, uuuuuuuuuuu. Bila sam vesela. Ako pobijedi…Kad pobijedi, izbrisat će svo zlo koje je sa sobom donio i iza sebe ostavio stari Pobjednik. Stiže novo, novo, novo vrijeme. Stara glumica zauvijek je sišla sa pozornice, njena stara pička, simbol bivšeg vremena, već je mirovala u pelenama za odrasle, njena vlasnica pisala je memoare. Mladi ljudi, drugi ljudi, drugačiji ljudi, novi ljudi, vikali su mi sa pozornice, novo, novo, novo vrijeme. Novo, novo, novo vrijeme…To je moje vrijeme! Uuuuuuuu, tulio je Narod. Uuuuuuuuu, tulila sam s Narodom.

Opet izbori! Dizat će se nove drvene bine, na njih će se penjati budući Pobjednik. Tko će to biti? Kako ga prepoznati? Što će mi nuditi? Na prvim izborima vidjela sam staru glumicu koja mi je pokazala prastaru pičku, rekla sam ne. Moje ne nije ništa promijenilo. Na drugim izborima mlade glumice i mladi glumci ponudili su mi novo, novo vrijeme. Moje da staro vrijeme nije pretvorilo u novo. Sada, pred treće izbore, kužim. Nema razlike između Pobjednika kome nisam dala glas i Pobjednika kome sam urlala, uuuuuuuu. To nije dobar osjećaj. Kad ne osjećaš ni strah ni nadu. Nego si tup i tih i nesretan i slomljen i depresivan i baš te briga kakvi glumci skaču po bini, i svejedno ti je koje pjesme pjevaju, ne osjećaš ni drhtaj bijesa ni srh mržnje, ni potrebu da srušiš kostur buduće velike drvene bine na koju će staviti ogromne zvučnike, montirat će mikrofone, uz nju prisloniti male stepenice, kablovima će prekriti pješačku zonu moga grada, televizijska kola parkirat će pred zgradom općine, tankim, plastičnim trakama ogradit će mjesto gdje će se održavati mitinzi, policija u uniformi i u civilu već je spremna za doček budućeg, nepoznatog Pobjednika. Da, doći će i Narod. Stat će pod binu, gledati gore i tuliti, uuuuuuuuuu. Pripreme su u tijeku, rekao bi stari Pobjednik. Mene tamo neće biti. Sakrit ću se nekamo. Smučile su mi se drvene bine. Ne volim zvuk udaranja čekića o glavu čavla koji lagano prodire u drvo. Tuk, tuk, tuk, tuk! Straši me taj zvuk. Što mi se to sprema? Vješala? Giljotina?