Denis LatinProsječnom biraču teško se snaći u svim burama i olujama što ih donosi predvečerje predizborne parlamentarne kampanje. Bombardiranom stotinama informacija i diskvalifikacija njemu se danas prilično teško odlučiti komu će dati svoj glas ako, krajnje demotiviran s izrazito naglašenim dojmom političke istosti svih konkurenata, tog 23. studenog uopće dođe do birališta.

Prvi tjedni zahuktale službeno neverificirane kampanje daju naslutiti kako se, za razliku od posljednjih trećesiječanjskih izbora, na dnevnom redu neće nalaziti revolucionarna pitanja kojima će se determinirati budućnost zemlje. Kako se vidi, hrvatska je politička klasa okupirana prije svega zadržavanjem svojih saborskih i izvršno-političkih funkcija te svih privilegija koje su uz to pripisane. U tom smislu, ne bez razloga, doimlje se kako predstojeći izbori i nisu stvar glasača kojima će moći utjecati na kvalitetu svog života, nego isključivo unutarcehovsko pitanje kojim se rješavaju egzistencijalna i statusna pitanja današnjeg hrvatskog političkog establishmenta.

Zato je, kako je dobro primijetio akademik Supek, izborna seansa sve više plod partitokratskog konsenzusa i dogovora, a sve manje odlična prilika da se javno dobro properu krucijalna državna i društvena pitanja. Ona se ne smiju postavljati ne zato što bi time bili ugroženi samo lijevi ili samo desni, nego zato što bi to dovelo u pitanje političku kastu kao takvu.

Fenomen Milana Bandića, jednog od najtežih produkata vladajućeg SDP-a, najbolji je sinonim temeljaca na kojima počiva hrvatski politički supstrat današnjice. Njegov nezajažljiv i nasilnički put prema vrhovima vlasti po svaku cijenu karikirani je recept po kojem se kreće glavnina današnjeg cro-političkog stada. Da bi vas ljudi voljeli i zaokružili, misli se da je dovoljno biti bahat, uporan i medijski dobro ukotvljen u močvaru ne bi li dosege svoje prosječnosti lansirali kao obvezatnu političku paradigmu koja se poslije poput ruskih babuški pretvara u lanac nacionalne zadrtosti i sljepila. Vlast se pretvara u golu silu koja se često rastaje s osnovnim elementima građanske pristojnosti, osjećaja za mjeru i potrebe da se pred javnošću elaboriraju ideje, projekti i argumenti, kao onomad u vrijeme hadezejluka, Bandićeva je populistička receptura koju danas prepoznaju samo neki. Kad je ovog ljeta istim putem krenuo i njegov partijski lider paradirajući u macanovskom aranžmanu Bandićevu recepturu političke ništavnosti, premijer je, izložen javnom ruglu, na svojoj koži mogao osjetiti kamo i kuda vodi ideja Bandićeva političkog mesijanstva i umišljanja da se jednom napunjeni rezervoar može trošiti bez ograničenja. Bandićeva isprazna politika koja se zrcali u medijskom silovanju javnosti i zdravog razuma poučna je za sve one koji krivo procijene vlastite mogućnosti.

No bandićevština ne stanuje samo u SDP-u. Izvjesna Helena Radin-Štimac, potpredsjednica Liberalne stranke samo po čuvenju, naglo je otkrila Bančeve diktatorske manire i javno se oglasila odstupom iz stranke dajući time jedini i dosad najsuvisliji doprinos rastu liberalne ideje u Hrvata. Helena Radin-Štimac zapravo je samo jedna od onih babuški koja odrađuje Račanov i cehovski predizborni naputak prema kojem se strogo dirigiranim aferama imaju stvoriti obrisi prave i opake kampanje u kojoj padaju glave i događa se nešto veoma važno za politički preustroj Hrvatske. Stvari, na žalost, stoje sasvim drukčije.

Više je nego očito da se stranački žrtveni jarci i naglo otkriveni korupcionaši i politički prekršitelji javljaju sinkronizirano u svim partijskim leglima današnjeg spektra. Takvim cehovskim dealom glume se političke borbe, biračima ostavlja dojam kako su svi oni isti i tako zakupljuje teren za izbore u kojima će s manjim izmjenama svi ostati igrati u istom sastavu. Političari su, očito, solidarniji i humaniji unutar svoga ceha, nego što su suosjećajni i odgovorni prema biračima koji su ih ovlastili za točno određene zadatke.

Račan zapravo, kao i svojedobno Tuđman, od svih svojih političkih oponenata radi evidentne male majmune, udarajući im tempo i pravila igre, namećući im kontrolu i obećavajući im sinekure do kojih je njima, kao i u devedesetima račanovcima, zapravo jedino stalo.

Presmiješno je čuti ovih dana kako se Tuđman junior fokusira na pitanja aktivnijeg povratka Srba ili pitanja inozemnog duga umjesto na interese haaških optuženika i špijunske bratije, baš kao što je isto tako smiješno kada desni centar, u kojem kao da se nalazi jedino Mate Granić, na svaku Račanovu radikalno desnu avanturu, poput aktualne antislovenske, zaslini prisjećajući se tuđmanističkog rata sa svima, koji nas je trajno zasjeo na začelje tranzicijske kolone i osigurao nam sigurnu dugogodišnju izolaciju. Hrvatski konsenzus o tzv. gospodarskom pojasu još je komičniji znade li se koliko ribe ima u Jadranskom moru, kakva nam je ribarska tradicija, kultura i tehnologija i kakve su nam nacionalne prehrambene navike. Iako premijer pragmatično pliva izrazito desno prodajući još jednom nacionalističku maglu tuđmanovskih dimenzija, kritiku ne zaslužuje on nego desni rigači koji su se tako lako nasanjkali do kraja dajući mu bespogovornu podršku i pokazujući svoje nerazumijevanje politike i stvarnih interesa biračkog tijela.

Javnost se, kao što se vidi, nimalo ne uzrujava. Kampanja što je vode političari, tek je borba za vlastite interese i privilegije. Civilno je društvo sasvim eliminirano iz kreiranja političkih ciljeva sljedećeg parlamentarnog mandata. Prije četiri godine bili su značajna snaga u transferiranju Hrvatske u nekom drugom pravcu. Sindikati su obični Račanovi aparatčici, a oporba ušančena Račanovim oprostima i strahom za svoje fotelje i saborske koeficijente.

Iako na prvi pogled izgleda kako je sve spremno za nastavak još jednog političkog ciklusa Račanova nasljednika, stvari se mogu protumačiti i drukčije. Trećesiječanjski je placet osvojen na račun izrazito antituđmanističkih ciljeva. Na žalost, ovaj je mandat sazdan na njegovom očuvanju u kojem se kao nusprodukt pojavila apsolutna nekompetencija i partitokratska narav aktualne političke kaste. Taj će se proces, očito, nastaviti i u sljedeće četiri godine, dok se forsiranje vlasti ne dovede do svojeg apsurda.

Hrvatska je oduvijek voljela da njome upravljaju neki drugi, koji su uvijek najviše računa vodili upravo o svojim interesima. Formalno-pravno danas više nije tako, ali sadržajno, kao što se vidi, sve je ostalo isto.