Objavljeno u Nacionalu br. 408, 2003-09-11

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Uz tolike neizlječive bolesti imati neku izlječivu životna je premija

Suvremena varijanta pakla je posvemašnji osjećaj besmisla

Zoran FerićZoran FerićPočetkom dvadeset prvog stoljeća, u jeku sveopće potrage za zdravljem koja polagano postaje i jedna od najsnažnijih ideologija stoljeća u dolasku, javlja se sve više novih bolesti. U prvom redu u porastu su alergijske i virusne bolesti, tako da možemo reći da je kraj dvadesetog i početak ovoga stoljeća zapravo u znaku virusa. Naravno i dijabetesa, raka i kardiovaskularnih poremećaja. Čovjek je dio prirode i ma koliko se trudio da od nje što efikasnije pobjegne u svom velikom civilizacijskom eksperimentu, okolina i promjene u okolini još uvijek presudno djeluju na njega. Nije stoga čudno što se konfiguracija bolesti mijenja s obzirom na uvjete življenja.

To, dakle, da priroda i njeno zagađenje presudno utječu na zdravlje ljudi i pojavu novih bolesti ne treba posebno eksplicirati. Međutim, činjenica da na pojavu novih bolesti presudno utječe i ekonomija ili poslovne sposobnosti onih koji vode gigantske farmaceutske tvrtke prilično je značajan prilog nekoj velikoj povijesti svjetskih bizarnosti. Čitam u Jutarnjem listu članak Ive Krtalić Muiesan o knjizi njemačkog novinara Jorga Blecha, koja se zove “Izmišljivači bolesti” i odjednom shvaćam da je to zapravo jezična materijalizacija naših noćnih mora vezanih uz zdravlje. Blech, naime, govori o tome kako velike farmaceutske tvrtke uz pomoć liječničkih lobija i znanstvenika izmišljaju nove bolesti kako bi stvorile što veće tržište za svoje proizvode. Nije, naime, slučajno što se sa suvremenom ideologijom zdravlja povezuje i enorman razvoj i profiti farmaceutske industrije.

Trgovina zdravljem već je izvjesno vrijeme jedna od najunosnijih trgovina. Možemo čak reći da se najunosnija zarada u dvadesetom stoljeću povezivala uz trgovanje strastima i ovisnostima: narkotici, prostitucija, oružje i kocka. Tradicionalne mafijaške djelatnosti. Bizarni detalj što sam ga već spomenuo u jednoj od ovih kolumni je i činjenica što je u Srbiji već prije nekoliko godina mafija počela reketirati proroke i alternativne medicinare čiji su profiti sve veći. Tako je i trženje zdravljem ušlo pod tradicionalnu mafijašku kapu kao jedna od najprofitabilnijih djelatnosti. Taj bizarni primjer iz Srbije, zapravo se uopće ne razlikuje od velikih svjetskih trendova izmišljanja bolesti i širenja tržišta za farmaceutske proizvode. To se, dakako, može vidjeti i kod nas po vrlo jednostavnoj činjenici da se otvara sve više ljekarni. I pri tome nije osobito važno jesu li to klasične ili biljne ljekarne, važno je da se za sve proizvode koji liječe ili preveniraju bolesti lako nalazi kupac. Izmišljanje bolesti pretvara nam živote u medicinski triler, a misao na bolest postaje dijelom naše svakodnevnice.

Ujutro, uz zdravu hranu za doručak, kao što su musli, corn flakes ili zobene pahuljice, sve više ljudi pije i vitamine u tabletama. Stvar je u tome što ta radnja, ma koliko da je i automatska, mora čovjeka podsjetiti zašto to radi. Otprilike, kao da sami sebi govorimo: «Sada pijem C vitamin. On pojačava otpornost moga organizma, čuva me od hunjavica i viroza, ali i od svih vrsta malignih bolesti.» Mnogi ujutro idu na trčanje, da preveniraju infarkt ili moždani udar, a poslije trčanja uzimaju andol protiv muskulfibera. Ako je stres u prometu i na poslu prevelik, gutnut će apaurin ili praksiten, a u poslijepodnevnim satima, poslije ručka punog antioksidansa, odmorit će se uz nekakav vitaminski napitak. Misao na bolest prati nas i u nabavku. Gledamo sastav proizvoda, nosimo po džepovima zgužvane popise kancerogenih konzervansa, zaziremo od GMO proizvoda. Zapravo smo u konstantnom stresu koju u nama proizvodi stalna pomisao na karcinom jednjaka, infarkt miokarda, sljepilo uzrokovano dijabetesom, mucanje poslije moždanog udara, gangrenu, osteoporozu, giht, sklerozu, depresiju, menopauzu, impotenciju, spolne bradavice, avitaminozu, astmu ili goveđe ludilo.

Reklame tradicionalno hvale proizvode koje reklamiraju. Suvremene reklame pokušavaju nam čitave firme, a time i njihove proizvode, učiniti simpatičnima. Reklama za farmaceutske proizvode međutim, kako vidimo, ne temelji se toliko na isticanju vrlina, učinkovitosti ili nekim drugim pozitivnim vrijednostima, koliko na općem širenju straha od bolesti. To je kao ona anegdota o nevjerniku kojega je nekoliko svećenika pokušalo obratiti. Jedan po jedan svećenik odlazio je tom čovjeku govoreći mu o Božjoj dobroti, o širini njegova srca, praštanju, ljubavi, blaženstvu raja. Međutim čovjek je i poslije najrječitijih nagovaranja ostajao ateist. Sve dok jedan namršteni fratar nije svratio u njegovu kuću. Poslije razgovora s tim fratrom, čovjek je pohitao u crkvu da se pokrsti. Kad su pitali fratra: ” Kako si uspio?”. On je odgovorio: “Lijepo. Vi ste mu govorili o Božjoj milosti i prednostima raja, a ja sam ga uplašio paklom.” I stvarno, dobar dio naših motivacija ima korijene u strahovima koji nas nerijetko vode kroz život a da toga nismo svjesni.

Međutim, suvremena varijanta pakla nije toliko bolest sama, čak ni strah od bolesti s kojim sve češće i sve ozbiljnije živimo, nego uznemirujuće pitanje što da radimo sa svojim životima kad bolesti nema. Suvremeni pakao je posvemašnji osjećaj besmisla. Apsurd. To je vrlo bjelodano pokazala literatura druge polovice dvadesetog stoljeća. Veliki autori apsurda kao što su Kafka, Camus, Beckett, Harms, Ionesco, Sartre ili Bernhard razotkrili su nam upravo apsurd kao jednu od najtežih mentalnih bolesti dvadesetog stoljeća koja nas prati i u ovom novom stoljeću. Sve se više književnih likova danas pretvara u amebe bez ikakvih stalnih svojstava ili interesa koje ne znaju što da učine sa svojim životima. Pa ih pune drogama, nasiljem, površnim avanturama, kojekakvim medikamentima, depresijom ili bizarnim religioznim predodžbama. Odsustvo neke centralne osmišljavajuće energije tjera ih u posvemašnju raspršenost. A to je osjećaj koji ponekad možemo prepoznati u sebi samima.

Baš nedavno šetao sam pored Doma zdravlja Medveščak gdje me, zapravo, nije bilo godinama. Sjetio sam se kako me je majka vrlo često vodila tamo doktoru. Bio je tu naš liječnik opće prakse, naš pedijatar, dječji zubar i niz drugih specijalista. Tu su se slikala pluća i uzimao bris grla. I dok smo prolazili tim malim parkom postao sa svjestan da su mi sve to drage uspomene, i da se gotovo svakoga liječenja sjećam kao ugodnog doživljaja. Djeca se obično boje bijelih kuta i pikice. Meni danas te uspomene pomažu da živim. Sama svijest da sam u nekakvom procesu liječenja i da je bolest koja me momentalno muči izlječiva, budila je u meni onda snažni optimizam, a budi ga i danas. U tome nipošto nisam osamljen. Momentalno je velik dio ljudi u razvijenim zemljama u nekom procesu liječenja ili preveniranja bolesti, što u njima po svoj prilici izaziva istu onu nadu i optimizam. Pored toliko neizlječivih, imati izlječivu bolest zapravo je životna premija. Čuvanje, dijete i tablete postaju oblik strasti, a zdravlje cilj koji nam osmišljava život. Pri takvom stanju stvari farmaceutske tvrtke nam zapravo, prodajući lijekove, prodaju i smisao života.

Vezane vijesti

Ukrajinci zaraženi nepoznatim virusom, ali se oporavljaju

Ukrajinci zaraženi nepoznatim virusom, ali se oporavljaju

Desetorica ukrajinskih nogometaša zaražena su želučanim virusom svega nekoliko dana uoči početka Europskog prvenstva, no dobro se oporavljaju i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika