Denis LatinKako se to već uobičajilo Stipe Mesić zadužen je samo za povijesne iskorake. “Mesić se inače svima ispričava, jer je to vođenje vanjske politike na njegov način”, kaže Đurđa Adlešić, jedna od Budišinih velikih nada čija je principijelnost na jeziku, a veliki strah na konkretnim političkim djelima i prijelomnim trenucima, postala njena temeljna politička i ljudska odrednica. Đurđica je krahirala u vođenju Odbora za nacionalnu sigurnost, denuncirana u nekim špijunskim aferama i pred Budišinim političkim egom stjerana u kut bjelovarske provincije gdje se zajedno s Tomčićem skandalizira oko prava prvenstva na pozdravnu riječ seoskih stočnih sajmova. Tragedija hrvatske politike je upravo u tome što takvi likovi u aktualnom medijskom blatu dobivaju golemi prostor i značenje kojim se pokušava devalvirati jedan od najvećih i najznačajnijih Mesićevih i hrvatskih posttrećesiječanjskih vanjskopolitičkih uspjeha. Đurđičina izjava kojom se izruguje Marovićevoj i Mesićevoj simboličkoj isprici za sva zla koja su jedni drugima učinili građani dviju država u svim povijesnim vremenima zapravo je epilog i epitaf za politiku koja trajno betonira Hrvatsku u raljama primitivnog balkanskog mentaliteta. Problem, naravno, više nisu razni Pašalići, Tuđmani i Vukojevići, jer oni danas opstaju tek kao simboli jednog za Hrvatsku tragičnog vremena u kojem je demokraciju bila zamijenila tuđmanistički iznjedrena oligarhija, nego upravo u političarkama i političarima profila bjelovarske gradonačelnice koji baš kao i zadarski, splitski ili dubrovački postaju legitimnim modelom hrvatskog antieuropejstva. Adlešićka je na prvi pogled kultivirana, moderna i navodno liberalna, no spomenuta kritika Mesićeve isprike definitivno je slama i svrstava u gabarite jedne Dubravke Šuice ili Božidara Kalmete. Uzalud su svi Mesićevi jeruzalemski, jasenovački ili beogradski proboji imanentno europskih manira i prakse, kad objektivno u Hrvatskoj i dalje stanuje zadrtost tuđmanističke poremećenosti skrivene pod maskom Adlešićkine uljudnosti kad praksa stočno-sajmene politike nalaže upravo suprotno. Ona, Kalmeta ili Šuica formalno će podržavati nacionalnu i stranačku proeuropsku politiku, ali u biti oni će uvijeno emitirati Tuđmanov mentalno-političko-psihološki sklop. On jedri najnižim strastima i temelji se na mržnji kao najboljem vjetru na kojem se beskonačno dugo i bezbrižno može ploviti valovima provincijske kaljuže.

Izjava Đurđe Adlešić koja je dobila medijski primat nakon Mesićeve beogradske putešestvije zapravo je paradigmatična. Adlešićka je dobro prepoznala trećesiječanjsku simptomatiku, ali samo kao trend: bila je jedna od glasnogovornica stajališta i nada biračkog korpusa koji je omogućio promjene. Ona je tada posebnu osjetljivost pokazala u odnosu na pitanja nacionalne sigurnosti, rada obavještajnih službi, uhođenja novinara, pitanja slobode medija, manjinskih i ljudskih prava. U nekim trenucima stjecao se dojam kako će ta Bjelovarka zaskočiti Budišu i preuzeti prednost liberalne opcije. No vrlo je brzo shvatila tko i kako vlada Hrvatskom, pa je, na opće iznenađenje, ubrzo uhvaćena kako svoje političko zaleđe ipak mora tražiti u Budišinu nacionalističkom konceptu i njemu pripadajućem špijunsko-vojno-hadezeovskom kompleksu. Adlešićka je lako pala odajući kako nema kapaciteta da se othrva univerzalnom tuđmanističkom konceptu zadrigloga dinarskog hrvatstva kojim se, očito, birače mora osvajati i u tradicionalno liberalnijim i svjetonazorski otvorenijim krajevima sjeverne Hrvatske. Baveći se pitanjima vodovodne mreže i kanalizacijskih voda ona je objektivno pokazala prave dosege vlastitog liberalizma. Pred razotkrivenim gabaritima osobnog straha i nesposobnostima dosljedne političke borbe najlakše se spustiti na razinu guslarskog mentaliteta gdje se Budiša i ona ipak uvijek osjećaju najbolje i najsigurnije.

Paradigmatična Adlešićka slika je trenutačnog predizbornog blitz-kriega trećesiječanjskog establishmenta. Budući da nismo kaznili lopove, srušili tuđmanističke kule i Babilone, vratili pokradeno i izgradili tolerantno proeuropsko društvo, najlakše nam se vratiti pod skute nihilističkog monstr-tuđmanizma, tamo gdje se bestidno podriguje od nacionalističkog primitivizma. Hrvatska – to je raj za one koji nemaju pojma ni o čemu i godinama grade sustav u kojem se samofinanciraju od vlastite gluposti.
Hrvati vole zatvoreno, uskogrudno i nerazvijeno – tako nam poručuju političari koji besramno jašu na valu najgoreg što može dati jedan narod.

Ispričati se za sve zločine koje je počinio jedan narod – nešto je krajnje upitno i asocijalno, poručuje nam društvo iz Adlešićkina špijunsko-stočnog kuta u kojem se civilizirane i uljuđene geste promatraju s gađenjem i prezirom. Prava je istina sasvim drukčija: upravo članovi tog tzv. liberalnog krila u kojem danas stanuju novi jastrebovi nacionalizma i samodostatnosti svojedobno su se lažno predstavljali kao ključari velikih promjena kojih su se tako lako odrekli uhvaćeni kao dvostruki agenti. Nastupali su kao glasnogovornici politike novog smjera u kojoj će se boreći se za pravdu, reviziju pretvorbe, sankcioniranje zločina i neku drugu Hrvatsku svrstati u predvodnike demontaže tuđmanizma kao društveno štetnog sustava.

Svatko normalan bi Mesićevu i Marovićevu gestu ocijenio velikim i poželjnim vanjskopolitičkim, ne samo hrvatskim nego i europskim domašajem. Politička elita koja svoj opstanak učvršćuje jedino na prikupljanju državnog nacionalističkog gnoja – njome se osjeća ugrožena zato što svoj opstanak vidi upravo u njemu. Nismo znali reformirati državu, uljuditi društvo i ispraviti nepravde, ali ono što definitivno dobro znamo jest gaziti po gudurama balkanskih krvavih pirova. Groziti i imitirati Tuđmana svakako je najlakše i uvijek utrživo, otvarati perspektive, napuštati mržnju i loše emocije – uvijek je najteže. Političari nisu pozvani da je potpaljuju nego da grade beskonfliktno društvo i za nacionalne se interese bore kroz mehanizme međunarodnog sporazumijevanja, toleriranja i dogovaranja.

Većina današnjih hrvatskih političara o tome pojma nema i zato, poput Adlešićke, nastupaju tek poput blijede apologete jadnog tuđmanizma. Hrvatska ima previše takvih, a premalo onih koji se uistinu znaju izboriti za njene interese. Na opće iznenađenje zabludjelih tuđmanista Stipe Mesić jedan je od rijetkih koji upravo to rade.