Ante NobiloGotovo sve svjetske agencije, kao izrazito pozitivnu vijest, objavile su ispriku predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića te ispriku predsjednika RH Stjepana Mesića. Isprike su shvaćene kao civilizacijske geste i signal da je vječno nemirni Balkan na simboličan način okrenuo novu stranicu u povijesti. Te isprike svakako su dale novi, pojačani, pozitivni ton, ne samo međudržavnim razgovorima koje je predsjednik Mesić vodio u Beogradu, nego i, nadam se, odnosima između dviju država.

Jasno, dežurni kritičari koji ne shvaćaju ni povijest ni politiku i koji lutaju izgubljeni u prošlosti bez ikakve vizije o budućnosti osuli su salve kritika po predsjedniku Mesiću. Kao, to što su se Srbi ispričali bilo je u redu, ali što se mi Hrvati imamo ispričavati kad smo se mi samo branili.

Mislim da nije potrebno, pogotovo za Nacionalove čitatelje, ponavljati da su, na žalost, i naši vojnici i policajci činili zločine i da se itekako imamo za što ispričavati.

Međutim, da bi došlo do stvarnog napretka u međudržavnim odnosima, obje strane moraju učiniti sve radi ispravljanja i kompenzacije štete prema građanima i pravnim osobama obiju država. Ne smijemo dopustiti da se države zbog interesa političkih elita dogovaraju tako da zanemare građene koji su oštećeni, te njihovu imovinu. Na konkretnim postupcima koje će poduzeti svaka država pokazat će se kvaliteta te države i istinska spremnost za stvaranje moderne europske države vladavine prava.

Prilikom rješavanja tih pitanja svaka od država ulazi sa svojim teretom. Grijeh Srbije i Crne Gore – njihov magnum crimen je to što su oni počeli rat, što su izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i što su vršili masovna razaranja pa i zločine. Tu će Srbi morati ponuditi nešto više od isprike – odštetu. Ali i Republika Hrvatska ima svoj grijeh koji se svodi na nasilje nad svojim državljanima srpske nacionalnosti u vidu terorističkih akcija s ciljem sijanja straha među hrvatskim Srbima kako bi oni napustili svoju domovinu, svoje vlasništvo ili stanove u kojima su imali svoja stanarska prava. Vojne jedinice RH masovno su razarale imovinu hrvatskih Srba u vojnim akcijama “Oluja”, Medački džep i slično, te pojedinačno i grupno ubijale civile hrvatske Srbe.

Budući da je s područja Srbije i Crne Gore istjerano relativno malo Hrvata (malo ih je tamo i živjelo), istaknuti su problemi specifično hrvatski i ne može ih se rješavati usporedbom i na načelu pariteta sa Srbijom i Crnom Gorom.

Osim kaznenih progona izvršilaca zločina na rješavanju konkretnih ljudskih problema ova vlast (a i ona buduća) pada ili prolazi kao europski orijentirana, koja poštuje ljudska prava bez obzira na to kojoj naciji ili vjeri ti ljudi pripadali.

Na žalost, dosadašnja vlada uz pozitivne pomake ima i značajne nedosljednosti i kolebanja u svojoj europskoj orijentaciji. Ova vlada je u značajnoj mjeri obnovila kuće srušene u vojnim operacijama i to i dalje čini. Donijela je Zakon o naknadi štete za tjelesna oštećenja i smrt počinjenu od strane pripadnika Hrvatske vojske i policije. Ali ova vlada nije riješila pitanje stanarskih prava protjeranih hrvatskih Srba skrivajući se iza činjenice da društveno vlasništvo (stanarsko pravo) više ne postoji, kao da se to pitanje ne može riješiti i u drugom pravnom obliku.

Hrvatski Srbi godinama su iz svog dohotka ulagali u stambene fondove i imaju pravo pod sličnim uvjetima kao i Hrvati koristiti stan i otkupiti ga. To što više ne postoji stanarsko pravo nebitno je. Država treba kuće i stanove u svom vlasništvu dati pod povoljnim uvjetima u najam, te pod isto tako povoljnim uvjetima omogućiti otkup tih stanova. Hoće li se to zvati stanarsko pravo ili nekako drukčije, nebitno je.

Ova vlada je inicirala donošenje skandaloznog Zakona o odgovornosti za terorističke čine po kome je Vlada otišla i korak dalje od HDZ-ove vlade te su definitivno ukinuli već stečena prava građana na naknadu štete nastale zbog terorističkih čina, protuustavno uvodeći retroaktivno važenje zakona čak 13 godina unatrag. Takvo pravno nasilje prije svega na štetu hrvatskih Srba zabrinjava nas i dovodi u pitanje proklamiranu europsku orijentaciju ove vlade. Hrvatska želi u Europu 2007. Hrvatska želi imati pravnu uređenu državu i tvrdi da je nakon Slovenije i u razvojnom i političkom smislu najbliže Europskoj uniji. Je li to tako? Ne samo da se Republika Hrvatska koleba u odnosu prema pravima svojih građana srpske nacionalnosti (stanarska prava, odšteta od terorizma) nego je u nekim bitnim pravnim rješenjima daleko ispod pravne razine prihvaćene u Srbiji i Crnoj Gori.

O čemu je riječ?
Ovih dana novine su pune žaljenja “Ine” koja još nije ostvarila pravo na svoju imovinu. Čelnici “Ine” pozivaju na zamrzavanje srpske imovine u Hrvatskoj, što je potpuna besmislica, i to iz više razloga. Prvo, ako “Ina” kao ugledna tvrtka smatra da je to što joj se događa u Srbiji pravno nasilje i kršenje njezinih prava na imovinu, kako se može zalagati za isto tako postupanje Hrvatske prema stranim tvrtkama? Drugo, Hrvatska nema što zamrzavati u srpskoj imovini u Hrvatskoj, jer je Hrvatska odavno otela svu imovinu srpskih i crnogorskih tvrtki u Hrvatskoj i ništa nije učinila da nadoknadi štetu. To osjetljivo pitanje, među ostalim, regulira i Sporazum o sukcesiji, i to Aneksom G kojim je utvrđeno da će sve privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih osoba bivše SFRJ zaštititi država nasljednica u skladu s odredbama tog aneksa. Nadalje, utvrđeno je da će pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi-nasljednici na koju su građani ili druge pravne osobe imale pravo 31. prosinca 1990. ta država priznati, zaštititi i vratiti u skladu s uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisno o nacionalnosti, državljanstvu, mjestu boravka ili domicilu tih osoba. Faktički se na temelju Sporazuma o sukcesiji poništava sva masovna otimačina imovine u vlasništvu privatnih i pravnih osoba s područja Srbije i Crne Gore, te će se tako barem djelomično ispraviti po HDZ-u kriminalno provedena pretvorba gdje je narodno bogatstvo podijeljeno u ruke 200 politički njima podobnih.

Potpuno je jasno da Republika Hrvatska ne može ući u EU s masovno otetom tuđom imovinom. Međutim, Hrvatska koja sebe doživljava kao predvodnicu država izašlih iz balkanskih ratova s najbližom pozicijom EU još uvijek nije ratificirala (a onda ni provela) Sporazum o sukcesiji uključujući i istaknuti Aneks G, unatoč činjenici da su to učinile sve države s područja bivše Jugoslavije, osim Republike Hrvatske.

Dakle, u odnosu na “Inine” zahtjeve, u Srbiji je stvoren barem pravni okvir koji “Ini” omogućava vođenje pravne bitke. RH nije učinila ništa.
Ova vlast će teško pokazati svoju europsku dosljednost i vjerodostojnost ako faktičkim postupcima ne pokaže da se odriče svih dijelova mračne politike Tuđmana i HDZ-a. Nikakve isprike ne mogu nadomjestiti faktične radnje s kojima će se fizičkim ili pravnim osobama otkloniti nepravda koja im je učinjena, vratiti oteta imovina ili tamo gdje to nije moguće platiti pravična odšteta. Ako Republika Hrvatska može sanirati posljedice komunističke nacionalizacije koja se dogodila prije 60 godina u okviru druge države i drugog sustava, onda može i mora otkloniti posljedice kriminalne politike svog prethodnika od prije desetak godina. Realni potezi ove vlasti najbolje će nas legitimirati, a isprike će biti samo prihvatljive simboličke geste koje će biti u skladu s faktičkim potezima ove vlasti. Ako to izostane, onda će isprika predsjednika Mesića postati samo licemjerje. Nadam se da europska Hrvatska to neće dopustiti.