Srećko JurdanaDatum Radosne Vijesti još je daleko, ali u Hrvatskoj se zato pojavila radosna vijest druge prirode: Dražen Budiša i Mate Granić ipak su, nakon teške bitke sa samima sobom, uspjeli proizvesti univerzalno olakšanje i formirati predizbornu koaliciju svojih stranaka. Tuđmanov idolopoklonik i Tuđmanov činovnik predstavili su taj s mukom uspostavljeni savez kao trijumf nekakvog “desnog centra”, popularne premda besmislene ideološke kovanice koja kvalitetno odražava politički program HSLS-a i DC-a: proizvoditi retoričku maglu, baviti se ničim, i postati dio vlasti. “U Hrvatskoj postoje vrlo snažna desnica i vrlo snažna ljevica”, reče Budiša na konferenciji, “a mi smo sad tu kao centar da u Hrvatsku uvedemo demokratsku tradiciju, i dobit ćemo najmanje dvadeset pet mjesta u Saboru”. Nije objasnio gdje je ta “vrlo snažna ljevica”, ali objašnjenja kod Budiše nisu pretjerano nužna. Ambicioznost nove koalicije impresivna je, a možda im se i posreći. U svakom slučaju – kako stvari stoje – bezbojni taktičari poput Budiše i Granića, ali i mnogih drugih na sceni, u Hrvatskoj će uvoditi demokraciju još narednih pedeset godina, i periodički zabavljati naciju raskidanjima i sklapanjima saveza.

Tomac, Tito i Tuđman

Premda je za njom čeznuo, Budišin bivši predvodnik “umjerene” frakcije Jozo Radoš nije – sa svojom Librom – uspio sklopiti koaliciju s SDP-om, jer Ivica Račan za nju nije pokazao interes. Kad je o doživljaju Račana riječ, Radoš je ispao temeljito naivan. Šef SDP-a legendaran je po eliminaciji ljudi koji su mu bili korisni. Neke od najkvalitetnijih aktivista u bivšem SKH – poput inženjera Drage Domitrovića – svojedobno je alijenirao u stranci bez obrazloženja, i oslonio se na kadrove sa snažnim tuđmanovskim afilijacijama, tipa Zdravka Tomca ili Mate Arlovića. S jednakim etičkim opterećenjima distancirao se i od prijatelja iz Libre, tretirajući ih kao nepotreban politički balast na svom balonu, iako su radili što je htio i u njemu gledali spasitelja.

Spomenuti Tomac, koji je adiktivno vezan za fotelje i boji se penzije kao vraga, danas panično razmišlja što će raditi u budućnosti, i na izborima bi se – kad bi to bilo moguće – najradije simultano pojavio na listama SDP-a i HDZ-a. Ne bi bilo loše, barem što se unaprjeđenja hrvatskoga cirkusa tiče, da se u tom smislu izglasa “Tomčev egzemplar”: specijalna dozvola za Tomca da nastupi kao istaknuti kandidat različitih stranaka – njih četiri-pet – i doživotno ostane u Saboru, kao što su Tito po dekretu i Tuđman po autonomnoj odluci ostali doživotni predsjednici svojih država.

Pašalićeva ‘platforma’

Na konvenciji Libre Jozo Radoš je, inače, pokazao začuđujuću hrabrost i invenciju u obrani stranačke časti: “Libra neće žrtvovati svoj program niti svoja načela političkog djelovanja, kao što su kreativnost, racionalnost, istinitost i tolerancija, za dva-tri zastupnička mjesta.” Evala; to se zove stav. Bardi hrvatskoga romantizma na Libru bi bez nedoumice mogli primijeniti svoju poznatu literarnu frazu: “Djevojka je bila siromašna, ali umiljata, čista i poštena.” Nedostaje, doduše, plemić koji će se njome oženiti. Osim toga, univerzalne vrline koje je Radoš pripisao Libri – kreativnost, istinitost itd. – doista efektno adresiraju konkretna hrvatska pitanja. Mogao je još – radi pojačanja dojma – među stranačkim načelima navesti i čvrsto opredjeljenje za demokraciju, podršku ulasku u EU, borbu za mir, suradnju sa susjednim zemljama, ili nepokolebljivu ljubav prema običnome čovjeku. Ako s tim i ne uđe u Sabor, zadržat će barem status uglednoga člana diskusionih klubova.
Predizborno vrijeme stimulira, kako vidimo, ono najbolje u hrvatskim ljudima, a iznimka nije ni Anto Đapić od HSP-a koji se na svojoj prigodnoj stranačkoj priredbi ponosno odrekao ustaštva, premda je do jučer još tvrdio da je Ante Pavelić najveći lik u hrvatskoj povijesti. Popularni Đapićka – kako ga je slavonski od milja okrstio televizijski kritičar Ivan Starčević – bio je iznimno nadahnut u priznanju da je njegov HSP “uvijek slijedio pobjedničke pokrete”. Dakako; da se nije primaknuo Tuđmanovu HDZ-u, ne bi ga bilo, a kome će se primaknuti u budućnosti, to će odlučiti narod. U svome agresivnome pragmatizmu koji ga održava na sceni svim mijenama usprkos, Đapić hoda pod ruku s Ivićem Pašalićem, premda je od njega na ideološkome planu znatno veći ekvilibrist ili – pučki rečeno – prevarant.

Fanatično se boreći protiv vlasti koja ga je poštedjela ozbiljnije pravosudne istrage, ali boreći se “na vrlo jasnoj programskoj platformi”, Pašalić je mudro izjavio da je “nakon izbora spreman na koaliciju sa svima iz oporbe”, tj. s bilo kim tko je na nacionalističkoj retorici dobio nekakve glasove i tko mu može osigurati nekakvu poziciju u strukturama. Jasnost Pašalićeve programske platforme impresionira koliko i on sam. Kako stvari stoje, desnica će na izborima udariti iz četiri raznorodna smjera. Glavninu snaga po središnjoj crti bojišta predvodi Ivo Sanader, koji HDZ nastoji svesti na Tuđmana prije pretvorbe, a sebe prikazati kao Tuđmana kakav je ovaj htio biti, dok ga nisu zbunili pokvareni savjetnici. Sanader jaši na pretpostavci da u Hrvatskoj još uvijek postoji prohadezeovska nijema većina koja će mu donijeti pobjedu, ako se njezini skriveni sentimenti probude ispravnim pozitivističkim stimulansima.

Istrage i presude

Budiša i Granić trebali bi sa svojom koalicijom odigrati ulogu Sanaderova Zlatka Tomčića i darovati mu većinu, kao što je HSS osigurao većinu SDP-u. Đapić će kaskati za pobjednikom, tko već bio, a Pašalić i Miroslav Tuđman za onim tko se s njima bude htio družiti. Opisana situacija nije lišena elemenata panike. Budiša, Granić, Đapić i Pašalić zajednički se boje da ne izlete iz Sabora, znajući da se u njega nakon toga vjerojatno nikada više neće vratiti, a život normalnih ljudi odavno im je postao nezamisliv. Čega se boji Sanader?

Mogućnosti da HDZ na izborima prođe ispod najava i očekivanja. Uvjerljiv poraz kompromitirao bi njegovu reformističku taktiku i doveo do odljeva članova, kao što je u Hrvatskoj običaj. Zbog navedenih strahova društvo u desnom kutu usiljeno širi optimizam, a Sanader na centralnoj fronti širi trijumfalizam. On ne govori”ako pobijedimo”, nego “kad pobijedimo”, u pomalo grotesknom stilu tvrdi da će osvojiti “i Rijeku i Istru”, i obećava daljnje reforme, među ostalim uvođenje nekakvoga kodeksa ponašanja za stranačke aktiviste koji će – uz prijetnju isključenjem – svi potpisati “pod mus”. Otvoreno govoreći, sve su to trivijalnosti. Da bi hrvatsko društvo počelo normalno funkcionirati, potrebne su prije svega policijske istrage i adekvatne presude koje će donositi nepristrani suci, oslobođeni lokalističkih i kvazipatriotskih sentimenata i obaveza prema onima koji su ih postavili. To ne obećava nitko, s tim da je i modernizirani HDZ za takve operacije nesposoban. Zar će možda Sanader uspostaviti pravosuđe koje će dovesti u pitanje bogatstvo obitelji Tuđman, na primjer?

STUPAC TJEDNA: LOZINA

Nakon što je oslobodio optužene za zastrašujuće zločine u Lori, splitski sudac Slavko Lozina osudio je zadnjih dana bezobzirnoga ubojicu na vrlo blagu kaznu, ispod zakonskoga minimuma, i dopustio pritom – po obrascu viđenom u procesu Lora – njegovoj veteranskoj kabali da se prijeteći razmjesti po sudnici. Lozina je danas manje ime suca, a više javna psovka upućena hrvatskom pravosuđu.

Čovjek je prerastao u oznaku jedne civilizacijske tragedije. Država o kojoj je riječ, tj. Hrvatska, preko svoga kvazipravnoga sustava ulazi u neku vrstu neformalnoga pakta s hladnokrvnim likvidatorima domovinskoga predznaka, i to perfidno paktiranje interpretira kao “nemiješanje u autonomiju sudova”. Cinizmu, kako vidimo, kraja nema, kao ni etičkoj indiferentnosti.