Objavljeno u Nacionalu br. 411, 2003-09-30

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Priča o tuni

...

Vedrana RudanVedrana RudanGledala sam u televizijski ekran, ne znam zašto. Novinar je rekao, lovci iz nekoliko europskih zemalja došli su u Hrvatsku loviti tune. Evo nas, tu smo, oko Kornata. Ovaj gospodin je stigao iz daleke Danske.
O lovu se rijetko govori. On se nikad, nikad ne prenosi uživo. Lovci znaju, nije pristojno ubijati pred televizijskim kamerama, zato love u dubokim, dubokim šumama i na debelom i predebelom moru. Buljila sam u ekran i vidjela, ugledala… Čula sam glas! To su bile neke kasnovečernje vijesti, Meridijan…, tako nekako… Vidjela sam… Vidjela sam krv! Tuna se batrgala! U krvavim škrgama nosila je čelični harpun! Mlatila je repom! Bila je u samrtnom hropcu! Siroto, siroto, siroto stvorenje! Ubojica je tunu na umoru držao na kratkom konopcu. Gledao je u moje oči! Treslo se veliko, tamnoplavo, glatko tijelo! Rep je bio živ! Novinar je rekao, onda, teška bitka? Drhtav, uzbuđen, nesiguran glas. Da sam pogled skrenula s ekrana, da sam novinara samo s l u š a l a , pomislila bih, čovjek gleda dvoje kako se jebu, uzbudio se, čeka da gospodin svrši, pa da se on uvali među kurvine noge. Glasao se, o novinaru vam govorim, kao nadrkani mužjak. Lovac… Lovac… Ili se lovac na moru zove ribolovac? I ribolovac je bio strašno, bio je žestoko uzbuđen. U mene je gledalo tamnocrveno, izbezumljeno, oznojeno, iskešeno lice. Nacerena usta otkrivala su žute zube. Veliki rep skakao je lijevo, desno! Harpun u škrgama nije se micao! Krv! Krv! Krv! Krv je liptala iz velike rane. More je bilo krvavo. Brodica tunolovica ljuljala se na krvavim valovima… Huh, huh, huh, čulo se iz ribolovčevih usta. Da nisam gledala u ekran, da sam samo s l u š a l a lovčev glas, činilo bi mi se, neki je mužjak upravo svršio, izlio se u kurvinu pičku, još je zapuhan, dahće, stenje… Lovac je rekao, trajalo je četiri sata i petnaest minuta, kao da je trajalo samo petnaest minuta, sada, sada… Smiješio se, pa skrenuo pogled s novinarova lica i mojih očiju, kamera ga je pratila, na krvavo more, krvavu, tamnoplavu glatku tunu kojoj je harpun stajao čvrsto uboden u krvave škrge. Lovac je gledao u rep. Rep je vrištao u krvavoj pjeni. Krv, krv, krv. Lovac je dahtao u mikrofon, gotovo je, vidite, gotovo je. Nije bilo gotovo. Rep je plesao i plesao i plesao svoj posljednji ples. Gotovo je, gotovo je, dahtao je i novinar. Rep je plesao i plesao i plesao svoj posljednji ples. Da ih nisam gledala, da sam samo s l u š a l a glasove dvojice muškaraca, činilo bi mi se da slušam zvukove majstora koji ga satima, u nekom parku, gule, gule, a onda, kad ih prolaznica ugleda i vrisne, svrše bučno i jednoglasno. Osjećala sam se kao prolaznica. Bilo mi je neugodno, bilo me je sram, htjela sam pobjeći, odvratiti pogled. Ali da prolaznice ne gledaju, majstori ne bi dahtali. Buljila sam, to je bilo jače od mene.
Znam, veliki, pravi muškarci su lovci. Tito je svršavao dok je držao nogu na glavi ubijenog medvjeda. Princ Charles svrši kad ulovi lisicu. Njegov sin William… Mladi princ voli se zabavljati u Africi, slabost su mu gazele. Ubija ih lukom. To su muškarci. Veliki dečki, lovci. Njima trebaju puške, dalekozori, lukovi, strijele, harpuni, brodovi, džipovi, ehosonderi, noževi. Ne možeš u rat nenaoružan! Životinje nisu ni bezazlene ni bezopasne. Medvjed ima šapu, lisica lukavu njušku, gazela prijeteći pogled, tuna veliki rep! Gadne, gadne, gadne, pregadne i opasne zvijeri! Treba ih loviti, ubiti, pobiti! Ali, ponovit ću, u posljednje vrijeme, ti lovci, ti ribolovci, svi ti opremljeni mužjaci naslućuju, životinje se ne smije ubijati pred TV kamerama. Neki ljudi, neki čudni ljudi misle, govore i pišu, nije normalno na tunu nasrnuti brodom, harpunom, ehosonderom i sjekirom. Oni misle, govore i pišu, bolesno je kad nekoliko prezrelih, prepunoljetnih muškaraca uloži sve svoje fizičke, umne i seksualne snage da bi u krvi udavilo jednu tunu! J e d n u tunu?! Za dušu u krvi daviti j e d n u tunu?! Neki čudni ljudi misle, govore i pišu, to je bolest. Te bi luđake trebalo zatvoriti! Ne, ma ne, ne, nitko njih neće zatvoriti! Zaboga, ti lovci su predsjednici država, prinčevi, budući kraljevi. To su ozbiljni ljudi, političari, biznismeni, oni odlučuju o sudbini svijeta. Naravno da su oni i ubojice kojima treba mrtva životinja da bi nešto izbacili iz svojih jadnih jaja. Ali mogu li čudni ljudi govorenjem, pisanjem i mislenjem promijeniti svijet? Nije li ubijanje za dušu upravo ono što nas ljude dijeli od životinja? Medvjede, srne, lanad, gazele i tune za dušu ubijaju samo ljudi. Zašto onda dizati frku oko malo krvave pjene i uključenih kamera? To je licemjerno. Da li nas ljude svjetlo čini zločincima? A mrak nas oslobađa grijeha? Ovo je promašena tema. Htjela sam ispričati priču o tuni, ne o svjetlu i ne o ljudima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika