Čedo Prodanović traženi je privatni odvjetnikPrema sadašnjoj pravosudnoj kombinatorici SDP-a, Čedo Prodanović ili Tihomir Rubeša kandidati su za mjesto glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske, na kojem je u ovom trenutku Mladen Bajić. Obojica su svojedobno obavljali državnoodvjetničku, odnosno javnotužilačku funkciju. No posljednjih decenija afirmirani su kao traženi privatni odvjetnici - zadnja instanca zaštite individualnih ljudskih i građanskih prava, koja su posljednjih mjeseci zaglibila u revolucionarnu hajku na "kulake", danas preimenovane u "tajkune". Nije običaj u Hrvatskoj da se misli na individualnu slobodu i pravdu, sve dok se pitanje ne prelomi na vlastitoj koži.

Prodanović je angažiran u braniteljskoj ekipi nekadašnjega premijera Ive Sanadera, na čiju su grbaču navaljeni svi HDZ-ovi grijesi, uključujući i zasad jedan jedini kazneni primjer ratnog profiterstva. Rubeša pak zastupa nekadašnjeg Sanaderova glasnogovornika Ratka Mačeka u "slučaju Fimimedia". Istina, glasoviti klijenti i donedavni ljubimci DORH-a najaktivnije su kreirali sustav korupcijskih privilegija, iz kojih danas izranjaju "moralne krpe" modernih pokajnika i svjedoka optužbe, rekao bi Čedo Prodanović.

Ali način medijsko-kaznenoga progona, sličnijega slijepoj odmazdi nego racionalnoj pravdi, nimalo ne pridonosi promjeni iste prakse s dugom političkom tradicijom na hrvatskim terenima. Tako u ovom trenutku u USKOK-u i DORH-u pišu tzv. službene zabilješke o svim svojim protivnicima, uključujući privatne odvjetnike, koji se nerijetko stavljaju na uvid novinari ma probranih izdavačkih kuća. Prema procjenama znalaca, priprema se novi temelj za stare dosjee. Jedina je novost da neće nositi biljeg MUP-a i tajnih službi.

KAKO GOD BILO, u ovom trenutku prilično je dalek plan nove vlade o nasljedniku glavnog državnog odvjetnika. Odnosi se na 2014., kad Mladenu Bajiću istječe regularni mandat. Time je aktualnoj mašineriji DORH-a pružena šansa da započete slučajeve odradi do pravomoćnih presuda, pod uvjetom da se svojom kalkulacijom ne zamjeri kukuriku-vladi Zorana Milanovića. Naime, iz privatnih razgovora s HNS-ovcima da se naslutiti da, kao svojevrsni test barem zakašnjele dosljednosti, očekuju Bajićevo aktiviranje neke od kaznenih prijava protiv Milana Bandića, koje je proteklih godina DORH-ove političke računice prekrila arhivska prašina u Gajevoj ulici.

Dalekosežna ideja o Bajićevu odlasku već upozorava na potencijalno žarište krize u daljnjim odnosima novoga premijera i predsjednika države Ive Josipovića. Za razliku od Milanovića, nimalo impresioniranoga Bajićevim kaznenopravnim dostignućima, Josipović je dao na znanje da Bajića, bez obzira na njegov politički oportunizam, smatra najzaslužnijim za antikorupcijsku kampanju od 2010.

Naoko sitni znakovi suprotnih stavova zabilježeni su, štoviše, u najburnijem političkom razdoblju uoči parlamentarnih izbora. Sredinom studenoga Milanović je u jednom predizbornom intervjuu ponovio prošlogodišnju zamjerku na račun dugačkoga, opreznoga, kukavičkoga oklijevanja DORH-a da se tijekom dvaju HDZ-ovih mandata prihvati posla zbog kojega postoji. Josipović je munjevito nastupio kao Bajićev branitelj najvišega političko-pravnog autoriteta: "Da je ranije kukuriknuo, zasigurno bi završio u loncu." Rekavši to, uvelike je pridonio pogrešnoj predodžbi da je "pravna država" ekvivalent lovačkoj državnoodvjetničkoj logici.

Rečenica je značajna i kao retorička prerada prastare Bajićeve žalopojke iz sanaderovskog razdoblja: da krene u antikorupcijske akcije (tako je govorio), postigao bi jedino gubitak vlastita položaja. Od tada je bez odgovora ostalo pitanje: pa što onda da su ga smijenili? S njim ili bez njega - učinak bi bio isti?

USPOREDBE RADI, obojica kandidata za Bajićeva nasljednika svojedobno su napustili Državno odvjetništvo na vlastiti zahtjev. Njihov potez nije prošao nezamijećen, kao gesta otpora političkim barijerama HDZ-a, koje je modelirao Vladimir Šeks. Sprečavala ih je provedbu zakona, sve do istrage leševa u Pakračkoj Poljani. Godine 2000., kad je HDZ prvi put sišao s vlasti, Prodanoviću je nuđen državnoodvjetnički položaj. Odbio je, uz sasvim razložno obrazloženje u tadašnjoj atmosferi oko haaške optužnice protiv Ante Gotovine. "Ne, hvala. Neću da kažu, eno, Srbin hapsi hrvatskog nacionalnog heroja", izjavio je Prodanović novinarima, zahvaljujući se na ponuđenoj dužnosti i časti.

I Tihomir Rubeša tih se godina spominjao kao mogući državni odvjetnik. Premda je pokazao puno više entuzijazma prema državnoodvjetničkoj funkciji, njegovu imenovanju protivili su se SDP-ovi koalicijski partneri iz HSLS-a, tvrdeći da je tijekom komunizma progonio hrvatske nacionalne disidente. Nikoga nije zanimalo to što je u postkomunističkoj Hrvatskoj volonterski surađivao s nizom građanskih udruga za ljudska prava, koje su posve uzalud upozoravale da se pod HDZ-om čine ratni zločini i da se "državotvorno" pljačka nacionalno bogatstvo, posljednje što je ostalo iz socijalističkog doba. Rubešino ime danas je uvršteno među kandidate za Bajićev položaj, na žalost, iz pogrešnih motiva, premda tradicionalnih koliko i osjećaj gnjeva nad nepravednom redistribucijom materijalnog plijena. Ocjenjuje se da je lojalan ljevičarskoj politici zahvaljujući obiteljskoj vezi s Arsenom Baukom, šefom splitske županijske organizacije SDP-a.