Nenad PolimacPrije dva tjedna nepodnošljivo su me zaboljela leđa zbog bezglave jurnjave da usred najveće gradske gužve stignem u banku koja se zatvarala mnogo ranije prije no što mi je odgovaralo. Kako bol nije prolazio, otišao sam u odličnu polikliniku “Ligament” u Domu sportova i već nakon prve terapije osjećao sam se bolje. Poprilično iznenađen, upitao sam za razlog te nagle promjene i dobio odgovor: “Došli ste na vrijeme pa je terapija odmah dala rezultat.”

Država kao protivnik Gradsko poglavarstvo Zagreba nikako da nađe obećani prostor za Filmski centar, a Ministarstvo kulture bezrazložno odbija dotacije filmovima snimljenim privatnom inicijativom Posredno, bio je to komentar mog prethodnog posjeta “Ligamentu”, prije dvije godine, kad sam tri-četiri mjeseca oklijevao liječiti ozlijeđeno rame. Terapije su trajale skoro dva mjeseca, bile su jezivo bolne, a nakon njih uslijedile su višemjesečne vježbe kako bi rame iznova profunkcioniralo. Otad liječnike gnjavim za svaku sitnicu.

Razmatranje vlastitog zdravstvenog stanja nametnulo mi se spontano dok sam prošlog utorka išao na tribinu “Gašenje prikazivačke djelatnosti u Hrvatskoj” koju su organizirali hrvatski filmski redatelji i producenti. U dopisu kojim su nas pozvali isticao se vapaj: “Gdje će distributeri prikazati, a publika gledati ovogodišnje hrvatske igrane filmove? Gdje će se prikazati budući hrvatski igrani filmovi, te europska i ostala djela koja se nalaze izvan kišobrana velikog konzorcija američkih distributera?” Znao sam što me čeka, uglavnom kuknjava kako od najezde hollywoodskih blockbustera hrvatski film ne može naći mjesta u kinima (kojih je pritom sve manje), no zanimalo me ima li itko kakvih suvislih prijedloga za rješenje problema. Jer nevolja nije samo u tome što se domaći proizvod zapostavlja na račun stranoga: još je veće zlo u tome što hrvatski film – kad napokon stigne u kina – ima vrlo nisku gledanost. Dostatan je podatak da na nedavnoj reviji nezavisnih produkcija u Rijeci, u koju su uvrštena i četiri reprezentativna ostvarenja s ovogodišnjeg pulskog festivala (“Tu”, “Svjedoci”, “Ispod crte” i “Konjanik”), posjet nije nadilazio 10-15 gledatelja po predstavi. I to za filmove ovjenčane Zlatnim arenama, koje smo mi kritičari proglašavali odličnima, kontroverznima i mamcima za publiku!

Pretpostavljivo, razgovor na tribini nije urodio osobitim rezultatima, ali je bio natprosječno posjećen i ukazivao na popriličnu naelektriziranost filmaša koje vrijeđa nebriga države i nezainteresiranost domaćih distributera za njihove filmove te plaši propadanje postojeće kino mreže. Najava otvaranja novog multipleksa s 13 dvorana u Zagrebu njima ne izmamljuje smiješak nade, jer su svjesni da u takvim zdanjima prvenstvo ima komercijalna roba, ako već ne domaćeg, a ono stranog podrijetla. A njihova to – po svim izgledima – nije.

Otkud takva malodušnost? Zaista nije normalno da hrvatski film grca u bespomoćnosti, dok srpski, bosanski i slovenski filmovi postižu izvrsne rezultate pred svojom publikom. Kako je moguće da je hrvatska kinematografija 80-ih proizvela čak pet filmova koji su skupili – samo u Zagrebu –100.000 gledatelja te barem devet s više od 50.000?!

Možda su svi problemi uistinu počeli ekspanzijom hollywoodskih kompanija u nas. Od jeseni 1989. Amerikanci su na bivšem jugoslavenskom tržištu prestali prodavati svoje filmove po fiksnoj cijeni i izabrali domaće partnere koji će ih distribuirati na postotak. Prvi film u novom modelu poslovanja bio je “Batman”, prikazan početkom studenoga te godine, u čiju je reklamnu kampanju uloženo – nevjerojatnih – 25.000 dolara, ali gledanost nije bila impresivna (56.000 gledatelja), jer su ekranizacije stripova rijetko po ukusu domaće publike. No zato su već sljedeće godine “Društvo mrtvih pjesnika” i “Zgodna žena” – za nas kudikamo prijemčiviji hollywoodski proizvodi – privukli više od 120 tisuća gledatelja. A hrvatski film u tom razdoblju? Istini za volju, nismo baš imali bogzna kakve adute, pa se nakon nekoliko komercijalnih podbačaja jedino Petar Krelja mogao pohvaliti da mu je “Stelu” vidjelo 30-ak tisuća Zagrepčana.

Devedesete su donijele rat, koji nije zaustavio američki filmski bum, ali je gotovo uništio hrvatsku kinematografiju. U prvoj polovici toga desetljeća nova hrvatska država proizvodila je malo filmova, jer se smatralo da u njih ne treba bacati novac, a što je još gore, i to što je proizvedeno kao da je nastalo po socrealističkom kalupu s nacionalnim predznakom: simptomatično, dva najuspješnija hrvatska filma tih godina (po 70-ak tisuća gledatelja, no njihova je gledanost potpomognuta pribrajanjem obaveznih posjeta školaraca) bila su “Vrijeme za…” Oje Kodar i “Gospa” Jakova Sedlara.

Golem uspjeh komedije “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, nastale u televizijskoj produkciji, mimo kinematografije, u kojoj se rat prikazuje bez ideologiziranosti i s mnogo humora, ukazao je na kakvu je vrstu filma spremna hrvatska publika, a brojku od 337.000 gledatelja nadmašio je jedino “Titanic”. I crtić “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” s 217.000 gledatelja bio je još jedan putokaz kako privući gledatelje domaćem filmu, no što to vrijedi kad se glavnina produkcije iscrpljivala u prigodnoj politiziranosti, neatraktivnosti i diletantizmu. Mit o negledljivosti hrvatskog filma počeo se stvarati upravo tada i oštetio potencijalne hitove “Kad mrtvi zapjevaju” Krste Papića i “Tri muškarca Melite Žganjer” Snježane Tribuson, koji bi – da su nastali 80-ih – imali kudikamo više gledatelja. Agoniji se uspješno suprotstavio samo Vinko Brešan svojim drugim filmom “Maršal”: 100.000 gledatelja na prijelazu milenija, kad i američki film postiže sve slabije rezultate, uspjeh je koji treba zahvaliti dobrom “pakiranju” i suvisloj reklamnoj strategiji, jedinoj suvisloj u hrvatskoj kinematografiji zadnjih godina. Uzgred, to je i jedini značajan uspjeh hrvatskog filma na međunarodnoj sceni, s nagradama u Berlinu i Karlovym Varyma.

Promjena vlasti pobudila je nadu u procvat hrvatskog filma i odbacivanje žiga negledljivosti. Ipak, država je tek uložila nešto više novca u filmsku produkciju, ne poduzevši ni jednu jedinu inicijativu za pravi oporavak bolesnika. Ponovno je najveći hit postalo ostvarenje od kojega se to najmanje očekivalo, televizijski film “Blagajnica hoće ići na more” Dalibora Matanića (nešto više od 40.000 gledatelja), a pratio ga je dokumentarac Rajka Grlića i Igora Mirkovića (27.000), oba proizvoda mimo kinematografske matice. Da je situacija alarmantna, pokazala je lanjska Pula, čiji su laureati – Matanićeve “Fine mrtve djevojke” i Tribusoničin “Ne dao bog većeg zla” – skupili u kinima jedva 15, odnosno 12 tisuća gledatelja. Dakako, nije stvar u filmovima. “Fine mrtve djevojke” prvorazredno su ostvarenje čak i u kontekstu suvremene europske kinematografije: da su nastale u Češkoj ili Poljskoj, bile bi megahit među domaćom publikom, no u nas su žrtve sada već ustaljenog animoziteta.

Nema druge nego hrvatski film poslati u nekakvu polikliniku krcatu marketinškim stručnjacima, koja bi mu ponovno pribavila imidž kakav je imao prije 15-ak godina i stvorila kod publike uvjetovani refleks da ne reagira s gađenjem kad mora platiti kino ulaznicu za domaći proizvod. Ako gospodarstvo može voditi akciju “Kupujmo hrvatsko”, zašto ne bi i kinematografija! Za početak bi se mogle organizirati revije naših filmova po gradovima u kojima su kina odavno prestala postojati, s pokretnom opremom za projiciranje, ili pak ustanoviti tradicionalne tjedne hrvatske kinematografije u velikim gradovima po pristupačnijim cijenama kino ulaznica.

Popriličan je problem što takvu kampanju ne može organizirati samo strukovna udruga nezadovoljnih filmaša, nego mora imati jakog partnera u državi. A kako se ta država ponaša? Na gradskoj razini zafrkava kinematografiju tako što nikako da riješi problem Filmskog centra. Na tribini je pročitano pismo koje je filmašima uputila Andrea Zlatar, članica Poglavarstva grada Zagreba zadužena za kulturu: ona je obećala da će se uskoro riješiti dilema oko kina Tuškanac, tj. hoće li ono pripasti filmašima ili kazalištarcima. No istoga dana u Nacionalu Vladimir Stojsavljević, pročelnik Gradskog ureda za kulturu, objašnjava da se ništa neće poduzeti do 2010., kad istekne zakup prostora koji tamo ima bar “Hemingway”. Kako biste shvatili o čemu je riječ, prošetajte ovih dana do nekadašnjeg kina i uvjerite se kako se ondje “Hemingway” proširio posvuda te samo što još nije počeo preuređivati i kino dvoranu u dodatni salon za goste!

Ministarstvo kulture također nije blistav partner. Jozo Patljak, vlasnik Alka filma, povukao je s ovogodišnje Pule novi film Fadila Hadžića “Doktor ludosti”, jer mu je Ministarstvo za njega obećalo samo 300.000 kuna. Usporedbe radi, film koji nastane državnom, a ne privatnom inicijativom dobije oko 4 milijuna kuna. Patljaku je prekipjelo, jer je lani za svoj novac snimio “Fine mrtve djevojke” i dobio povrat od Ministarstva u iznosu od 400.000 kuna, dok se katastrofa zvana “Potonulo groblje” šepirila deset puta većim iznosom. U otvorenom pismu, upućenom novinarima, Patljak se osobito podsmjehnuo “poduzetnosti” Željke Udovičić, pomoćnice ministra Antuna Vujića, i njezinu rješavanju problema putem telefona. Ishod? Nedavno mu je uskraćena i milostinja od 300.000 kuna, jer se drznuo odbiti sudjelovanje na pulskom festivalu. Nema veze što je u pitanju film 81-godišnjeg veterana koji je taj festival osnovao i što je izvan pameti destimulirati producenta koji uspostavlja model na kojem bi čitava kinematografija trebala počivati. Publika će se možda i vratiti hrvatskom filmu, ali zacijeloo ne uz pomoć ekipe iz grada i centralne države!