Srećko JurdanaNa hrvatskoj društvenoj sceni zadnjih dana nije bilo veselijih događaja, izuzmemo li možda podatak da je Tuđmanovoga šefa vojnoga agitpropa, soboslikara, pjesnika a i generala Ivana Tolja sud proglasio pravim ratnim vojnim invalidom, a ne lažnim kao što se smatralo u pojedinim krugovima. Nevezano s tim fenomenom, poznato je da hrvatski sudovi domoljublje vole nadređivati činjenicama, a građanska prava krivca građanskim pravima žrtve. Što se tu može: tako se valjda uči na fakultetu. Sisačkoga likvidatora Srđana Mlađana, koji je ubio dvije osobe, a potom na vikend-dopustu još jednu – policajca – Vrhovni sud osudio je u novome postupku na petnaest godina, koliko je dobio i u prethodnom. Dvije kazne stapaju se u jednu, primjenjuje se najblaža varijanta, pet je odsjedio, preostaje mu još deset, što znači da je policajca ubio nekažnjeno. Šef zatvora koji ga je pustio na dopust, tijekom kojeg je počinio novi zločin, nagrađen je položajem suca Trgovačkoga suda. Žuljević Klica, koji je ubio agenta tajne službe, pušten je na slobodu. Presudu protiv Srbina za ratni zločin gospićki sudac argumentirao je njegovom izmišljenom etnogenezom (“petsto godina njegov narod provodi genocid nad Hrvatima. . .”). Itd. Pravosuđe je tragikomedija, ali zato je građanska sigurnost u državi na zavidnoj razini, barem prema izjavama koje daju šefovi policije na prigodnim domjencima s predsjednikom države.

Fantazmagorični monstrum kao casus belli

Sve ovo spominjemo kao argumentaciju za tezu da Hrvatska nema nikakvo pravo na pretendirati na ulazak u Europsku uniju; ona nije sposobna za suživot s civiliziranim svijetom i visoko razvijenim pravnim sustavima. U njoj se nekažnjeno ubijaju ljudi, njezini sudovi su korumpirani, pristrani i pod kontrolom rigidne desnice. Hrvatska “proeuropska orijentacija” čista je propagandistička laž, a hrvatska realnost je kaos. To su, međutim, stvari koje Ivicu Račana intelektualno ne opterećuju, jer čovjek se bavi neusporedivo važnijim problemima poput gospodarskoga pojasa. Uoči izbora postao je zarobljenik vlastitih izmišljotina. Na Mediteranu, doduše, taj pojas nije proglasio nitko, ali zato ga je odvažni Hrvatski sabor pretvorio u egzistencijalno pitanje države i prvorazrednu predizbornu temu na kojoj strukture, imena i garniture istjeruju svoje “vizije Hrvatske”.
Francuska, Italija, Grčka, Španjolska i dr. – koje u Sredozemnome moru nemaju oficijelnoga gospodarskoga pojasa – to su valjda nedozrele zemlje koje ne znaju braniti svoje interese. Njihovim vladama, za razliku od dalekovidne hrvatske, nije jasno da je gospodarski pojas condicio sine qua non opstanka. Prije dva mjeseca to nije bilo jasno ni hrvatskim građanima. Za gospodarski pojas bolio ih je đon, dok ga dužnosnici – ničim izazvani, ili out of the blue* – nisu pretvorili gotovo u casus belli sa Slovenijom. Stvar je danas eskalirala do dramatičnih razmjera: marginalna politička tema umjetnim napuhavanjem pretvorila se u monstruma. Pod pritiskom ad hoc formirane parlamentarne većine – kojoj je pristupio HSS – Račan je proglasio nekakvu prividno kompromisnu “ribolovno-ekološku zonu”, koju u Europi tretiraju kao sinonim za gospodarski pojas i optužuju Hrvatsku da unilateralnim potezima izaziva konflikte sa susjedima, a u Saboru je doživljavaju kao znak hrvatske slabosti i traže od Račana da napravi dodatni korak izazova, tj. da nedvosmislenim proglašenjem pojasa s europskim društvom istjera mak na konac.

Račanovo kompromiserstvo

Lijepo je živjeti u zemlji koju vode takvi odlučni ljudi. Zbog jedne morske fikcije, koja se po nepisanome pravilu regulira međunarodnim dogovorom, zemlja se zakrvila najprije sa Slovenijom, a potom i s Italijom koja je predsjedatelj EU-a i mogla bi kazati poneku dobru riječ kad se bude odlučivalo je li Hrvatska kandidat ili nije. Italija i Slovenija sad tvrde da im je Hrvatska objavila “ribolovni rat”, iz Bruxellesa stižu poruke upozorenja, Sabor na drugoj strani traži da se ide do kraja u “obrani nacionalnih interesa”, a Račan se – prema ispravnim tumačenjima slovenskih komentatora – osjeća kao gubitnik u svakoj varijanti. S “ekološko-ribolovnom zonom” umjesto gospodarskoga pojasa nije ublažio europske animozitete, niti kupio domaće simpatije.
Kompromiserstvo mu se ovaj put vraća u glavu, a zašto je uopće dopustio početak bilo kakve rasprave o gospodarskome pojasu – temi koju je HDZ lukavo godinama držao pod stolom – to zna samo on sam.
Uglavnom, Hrvatska je iz subjektivnih i objektivnih razloga sve dalje od Europske unije. Ulazak u EU nesumnjivo je značajan kao pragmatička tema na kojoj se može dobiti ili izgubiti vlast, ali za hrvatske građane neusporedivo je značajnije pitanje žive li u državi koja principijelno primjenjuje kriterije razvijenoga svijeta, bez obzira na njezinu formalnu vanjskopolitičku poziciju. Što znači “približavanje Europskoj uniji”, ili hipotetičko članstvo u njoj, uz ovakve sudove, uz ovakvo funkcioniranje lokalne uprave i ovakvu ekonomiju? Hrvatsko opredjeljenje za EU zaključak je izveden iz pogrešnih društvenih premisa.

Uzaludan europski trud

Potpisniku ovih redaka, koji je veći dio života proveo u režimima permanentne revolucije, intimno je irelevantno hoće li Hrvatska 2007. pristupiti Uniji, ili ostati dio zapadnoga Balkana. Ulazak u EU – premda malo vjerojatan – ne znači ništa ako se bitno ne promijene pravni, etički, kulturološki i intelektualni kriteriji po kojima hrvatsko društvo funkcionira, a to nije problem Bruxellesa nego problem hrvatskih građana. S druge strane, i pojedini arbitri u međunarodnoj zajednici prema Hrvatskoj se odnose s neprihvatljivom arogancijom. Carla Del Ponte drastično je zanemarila međunarodne etičke norme u trenutku kad je statusno izjednačila Ratka Mladića i Radovana Karadžića s Antom Gotovinom. Dvojicu teških ratnih zločinaca i provoditelja najvećega genocida u Europi nakon Drugoga svjetskog rata – planskih eksterminatora Srebrenice i Sarajeva – dovesti u isti rang sa zapovjednikom vojske koja je uz međunarodnu privolu oslobađala vlastita državna područja, i koji nikakve zločine nije naređivao, to može samo osoba imuna na elementarne etičke nijanse u predmetima kojima se bavi. Najbolja je potvrda njezine objektivnosti, uostalom, podatak da je Tihomiru Blaškiću kao manje-više pasivnome promatraču srednjobosanskoga martirija napakirala četrdeset pet godina, a neposrednim krivcima upola manje.
Nećemo, međutim, pretjerano moralizirati. Carla Del Ponte, kakva već jest, podvrgava Vladu pritisku da izruči Gotovinu, kojeg Vlada izručiti ne može, jer se Gotovina – dosljedno svome avanturističkome instinktu – na vrijeme izmaknuo ispod njezine jurisdikcije. Pritisak se vrši u formi ucjene; pronađite čovjeka, gdje god bio, jer u protivnom gubite kredibilitet za pristup EU. Dijalozi s Carlom Del Ponte Račana ne bi trebali suviše impresionirati. Gotovina je nedostupan, a aktualna hrvatska administracija – koja troši energiju na gospodarski pojas i koja provjereno nije u stanju suditi hrvatskim ratnim zločincima – za EU se ionako kvalificirati ne može.

STUPAC TJEDNA: NASTAVAK SLUČAJA LEVAR

Udovica Milana Levara, ubijenoga u Gospiću jer je htio svjedočiti o ratnim likvidacijama tamošnjih Srba, ponudila je državi nagodbu kojom od nje traži samo dvije i pol tisuće kuna mirovine za uzdržavanje svoga maloljetnoga sina, koji je ostao bez oca. Hoće li ponuda proći? Ne znamo, ali ponašanje vlasti prema obitelji Levar nedostojno je civiliziranoga poretka. Ubojicu nisu uhapsili, iako cijela Lika zna njegovo ime. Majku i sina ostavili su da žive u za njih elementarno nesigurnoj sredini, praktično u zajednici s ljudima koji su im ubili muža i oca, a pravili su im i probleme oko stana. Mesić se slikao s malim Levarom, ubrao svoje humanističke poene i prepustio ga nakon toga birokraciji i paragrafima, da do kraja života s državom istjeruje pravdu, koja je domoljubno selektivna. Što vrijedi, na primjer, za Tolja, ne može vrijediti i za Levara.