Denis LatinZajedničkim i dugogodišnje udruženim HDZ-SDP snagama učinjeno je sve da aktualna kampanja bude maksimalno instrumentalizirana u posve politikantske i unutarcehovske svrhe. Konsenzus je lako postignut – ne dirati u bitno i u ono što bi moglo razoriti krhke stupove političkih establishmenta. Trakavica s Gotovinom, stupidna nacionalistička igrica s gospodarskim pojasom i fantomsko pridruženje Uniji dobra su mimikrija za skrivanje pravog stanja stvari. U tome je postignut olak konsenzus, ali nisu izračunati kontraefekti: političari se time u nas legitimiraju kao beskorisna kasta potrošača državnog proračuna čiji se interesi razilaze s narodnima.

Sigurnost koju počinje osjećati hadezeovsko-esdepeovski monolit narastao je do te mjere da su se i Račan i Sanader ovih dana počeli otvoreno rugati onima koji bi ih ponovno trebali izabrati. Premijer je na komornoj političkoj tribini u Splitu obećao da će u sljedećem mandatu kazniti pretvorbeni kriminal, objašnjavajući da to dosad nije učinio kako se ne bi moralo posezati za izvanrednim mjerama. Račan je uvjerljiv kao i obrazloženje prema kojem je afera “Grupo”, koja je danas izrasla u međunarodni problem kojim se bavi europski tisak, zataškana zbog nedostatka dokaza. Pljačka stoljeća trampljena je za desničarsku šutnju o pitanjima Haaga. Rezultat kompromisa je očajan: gospodarstvo je ostalo utemeljeno na ideologiji 200 bogatih obitelji, ideja socijalne pravde je pokopana za sva vremena, a sankcioniranje ratnih zločina doživjelo poraz na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu. U takvim okolnostima političkom krdu nije preostalo ništa drugo osim jašenja na valovima tuđmanističkog nacionalizma i izolacionizma. Račan i ostali nisu znali i nisu htjeli rješavati temeljne društvene probleme, stoga im je tek preostalo valjanje u blatu aktualnog desnila koje ima za cilj samo zacementirati stvari onakvima kakve jesu.

Uvjeti za lažna obećanja su idealni. U njima se Sanader tako dobro osjeća da je ovih dana najavio kako će vratiti rodiljne naknade, prava braniteljima, potaknuti malo i srednje poduzetništvo i uz pomoć agrobanke oživjeti hrvatsko selo. Samo HDZ-SDP komplot koji dominira i vlada desetljećima hrvatskom političkom scenom omogućava njegovu politokratskom krdu da tako lako i neutemeljeno obećava, potom ne izvršava i onda opet tako dugo ostaje u svakoj političkoj igri.

HDZ je svojedobno obećao državu blagostanja i ulazak u Europu – posljedice tog projekta još i danas osjećamo na svojoj koži. Račan je zajedno s Budišom najavljivao reviziju pretvorbe i obračun s kriminalom. Prvi je deklarirani intimus Pavića, Rajića i ostalih, a drugi je postao najzadrigliji desničar koji je, umjesto zaštitnikom pravde, postao zaštitnikom svih koji su se s njom po pravdi Boga morali sastati.

Stoga nije zgorega upozoriti da će većina izrečenoga u ovoj kampanji, po već uobičajenoj i nikad kažnjavanoj navadi, biti tek ludom radovanje. Čak i tako bespogovorna privrženost ideji utrke za Europom može se smjestiti u nisku lažnih predizbornih obećanja. Kad bi bili sasvim iskreni, naši bi političari mahom priznali da se groze međunarodnih integracija i realnih reformi koje hrvatsko društvo mora preživjeti. Oni istinski mrze i jedno i drugo jer to jedino zaista ugrožava njihovu vlast.

Račan ili Sanader, sasvim je svejedno. I jedan i drugi strepit će od Bruxellesa, ali njihove zahtjeve nikad neće doživjeti kao koristan poziv da u ovu zemlju uistinu utisnu neke više i poželjnije vrijednosti. U predizbornim kampanjama obećavat će obračun s kriminalcima, ali će, nakon što osvoje vlast, učiniti sve ne bi li ih učinili uvaženim članovima zajednice, od kojih će potom strepiti više od uzjogunjenog priprostog plebsa, a najavljene povlastice zamijeniti s pričama o pokvarenosti onih prijašnjih koji su trošili nezarađeno i kršili zakone istodobno izbjegavajući susret s podacima i sankcijama koje bi to definitivno potvrdile i privele pravdi. Zato se teško oteti dojmu da su ovi izbori bitni iz još jednog razloga: na njima bi glasači mogli kazniti one koji su obećavali, a nisu ništa učinili da ih ostvare iz svojih pragmatičnih i utilitarističkih interesa. No to se naravno neće dogoditi. Hrvati su, lijevi ili desni, predogmatični da bi iz korita izmakli vodu koja teče smjerom vječite SDP-HDZ matice koju pri svakom novom rođenju krsti osobno pater Dražen Budiša, čovjek koji je najzaslužniji zato što Hrvatska nikad neće iskoračiti iz svoje balkanski zavjetovane stagnacije.

Budiša je naoko vrlo zabrinut za čovjeka i njegovo je pravo da griješi. U to je ime postao pravim paravanom iza kojeg se krije Tuđmanova Velika Hrvatska. Svaki put kad se učini da će ova zemlja otići u ispravnom i korisnom smjeru nađe se tu i Dražen Budiša: da uspori i pokvari stvar. Svojedobno vrlo zabrinut za kriminal u pretvorbi, socijalnu pravdu i ljudska prava, za tili je čas prešao u obranu najokorjelijih stečevina tuđmanizma.

Postoji li išta gore od spomenutog partijskog monolita, to je upravo Budišin kvaziliberalizam – danas uokviren u skupini masnih i zadriglih dinaroida uspaljenih oko generalskih optužnica, hrvatsko-slovenskog rata i kontriranja HNS-u, upravo zato jer je vrijeme pokazalo kako ovaj čovjek teško može biti za, ali svakako i beznadno i uvijek može biti protiv. Dajući sebi značaj važnog korektora, vrlo bi se lako mogao dovesti u situaciju da ga korigiraju birači – kažnjavajući ga beznačajnošću koja će mu pripasti i u tandemu s isto tako beznačajnim Matom Granićem.

Sve u svemu, u političkoj ponudi neće biti iznenađenja. Sve će se i dalje kretati u dobro prokuženom politokratskom čuvanju leđa i bokova, nuđenju besramnih lažnih obećanja i ulogama centrističkih korektiva koji to objektivno nisu i ne mogu biti. Problemi se realno ne mogu rješavati unutar hrvatskog političkog spektra jer su karte podijeljene i dealovi već napravljeni. Njihov je smisao da se odnosi i sadržaj ne mijenjaju nego sustavno močvariziraju.

Stoga se rješenja mogu pronaći na mjestima kojih se nomenklature najviše boje: standardima i pritiscima EU i građanskom nezadovoljstvu koje bi Hrvati konačno trebali kanalizirati u pravom smjeru – promjeni garnitura čiji je rok valjanosti davno prošao. U prepoznavanju istih mogla bi se dogoditi promjena koju nisu očekivali i koje se nisu nadali.