Objavljeno u Nacionalu br. 414, 2003-10-21

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Budiši i Tomčiću najlagodnije je dokoličariti u Hrvatskom saboru

Kad Ivan Supek na pitanje o nametnutom izboru između HDZ-a i SDP-a odgovara da treba birati manje zlo, ovo drugo, jasno je da će kupus biti na jelovniku i sljedeće četiri godine, a Budiša će nam se i dalje smiješiti s plakata rugajući nam se kako su nas još jednom tako lako preveslali

Denis LatinDenis LatinDnevne novine javile su da je četvrti saziv hrvatskog parlamenta prošlog tjedna raspušten dirljivim govorima u kojima su sabornici puštali suze zbog rastanka od lezilebarenja nasilno pokušavajući dati značaj povijesnosti svojoj demokratskoj misiji. S ugrađenim osjećajem za jedno veliko ništa najveći je obol toj nacional-patetičnoj dosadnoj hrvatskoj drami dao, a tko bi drugi, nego likom i djelom Dražen Budiša. On je ustvrdio da se parlament često opravdano kritizirao, ali i da je bilo pretjerivanja u kojem se iščitavala antiparlamentarna klima. Upravo u toj ocjeni krije se razlog vječitog stagniranja parlamentarne ispodprosječnosti kakvu poznajemo već desetljećima hrvatske političke povijesti. Sabornici mahom jesu neobrazovani, nekulturni i neopterećeni zadatkom kojim su ih obdarili birači, točnije rečeno, oni jesu beskorisni i mahom štetni, ali u ime demokracije i njene opstojnosti to se mora trpjeti barem dok sadašnja saborska nomenklatura ne osigura doživotne penzijske apanaže, a Hrvatska, njeni interesi i interesi njenih građana ionako su široko rastezljiv pojam koji se može različito tumačiti od izbora do izbora, ovisno o tome u kojem položaju bude stajala lijevo-desna politička klackalica. Upravo onako kako to Budiša radi: kad se čini da će stvari otići ulijevo, ovaj će polijeviti od zahtjeva za socijalnom pravdom i snagom pravne države, a kad shvati da bi ga takva dosljednost mogla odvesti u političku propast, jer se s takvim izazovima ne može nositi, u desni s Gotovinom i nacionalnim interesima, da mu je od Triglava do Đevđelije teško naći premca.

Kao što se vidi, Budiša je ljubitelj saborskog kupusišta. Čak štoviše, tvrdi da je u njemu sačuvana politička korektnost te da je atmosfera bila na višem stupnju od one u prijašnjem sazivu. Stvari treba čitati ovako: interesi politokratske kaste usklađeni su više nego za staroga diktatora koji Sabor nije šljivio ni pola pišljiva boba, ni danas nije bitno drukčije, no barem je stvoren dojam da su bitni, da se bez njih ne može, a osobito se vodi računa da privilegiji budu ravnomjerno raspoređeni, neovisno o blokovskim i stranačkim podjelama. Jedni drugima uvijek su bili na usluzi pune četiri godine i zato je Budiši teško bilo prikriti tugu kontekstom u kojem se on osobno sa svom svojom beznačajnošću i nekreativnošću mogao osjećati vrlo ugodno. Dok je Račana, bit će tako i njemu, i Đapiću, i Kovačeviću, i Rojsu, i ostalom mnogobrojnom naličju hrvatskog biračkog tijela, samo da ne talasaju u onom smjeru u kojem bi se ovom prvom onemogućilo da bude prvi i jedini.

Zajedničko fotografiranje kojim je ovjekovječen trećesiječanjski politokratski sklad omogućen Račanovom formulom pogodbene tranzicije u naivnog će promatrača izazvati ponos hrvatske demokratske harmonije i konsenzusa o bitnim cehovskim pitanjima, ali u svakom kome kriterij dobre politike može biti jedino rad za opće dobro i svakog pojedinačnog glasača – može izazvati u najmanju ruku mučninu, no mnogo češće isključivo i jedino gađenje.

Sabornici su ne jednom i u ovom i u onom sazivu isticali potrebu da ih smatraju važnima i ključnima za donošenje relevantnih političkih odluka. U posljednje četiri godine takav im je privid omogućen s krajnjom konzekvencijom da su u najvećem broju slučajeva od javnosti dobivali šamarčine kao malo koja državna ili politička institucija u zemlji. Iako samo nekoliko stotina metara udaljeni od Vlade, saborski plaćenici učinili su sve da budu proglašeni niškoristima i zgubidanima. Navlačeći se na tanak led stalnog rogoborenja o vlastitim prihodima i dnevnicama, navukli su bijes sirotog plebsa, a svoje prilike da nešto javno kažu o tome što misli narod i što za njega treba učiniti redovito mijenjali za upad u stupicu koalicijskog uvlačenja u mlaćenje prazne slame i besmislenih sukoba oko marginalnih i nebitnih pitanja.

Vjerovao ili ne, Sabor je odlično odigrao ulogu obezvređivanja biračkih opredjeljenja i nada. Umjesto sankcioniranja ratnih zločina većinsko je saborsko opredjeljenje redovito bilo njihovo prikrivanje, uz uvjeravanje građana da se u ovoj zemlji i dalje ne može živjeti sigurno, da se zakoni, pa ni međunarodne obveze neće poštovati, ali i da život, ako oni tako odluče, i ne mora biti svetinja.

U Račanovoj namjeri da zabašuri tragične posljedice HDZ-ove pretvorbe i privatizacije sabornici su tom kriminalnom činu dali svoju svakovrsnu podršku i aboliciju. Iako ih ništa nije stajalo da koristeći svoj imunitet, lagoditet i publicitet olakšaj dušu prevarenog radništva, oni su se, pristajući na šutnju, njima otvoreno narugali.

Tomčić i Budiša, glumeći svoju silnu zabrinutost za neke slučajeve privatizacije, zapravo su samo podržali hadezeovski koncept krađe i esdepeovsku koncepciju nekažnjenog zaborava. Ne govoreći nijednom o biti pretvorbenog guljenja kože hrvatskom narodu, oni su, iako su se trudili da bude drukčije, pokazali potpuno istima, odbijajući da promjenama koje bi omogućili provjetre smradove tuđmanističkog lopovskog koncepta.

Iako se obilno trude biti Račanova oporba, oni su na ovim pitanjima prokazani kao njegovi dokazani kolaboracionisti i učvrstitelji, a na provjetravanjima profila gospodarskog pojasa i hrvatsko-slovenskog rata, te zavaravanja biračkog tijela na važnim temama, zaradili odlazak na vječna odlagališta zahrđalog političkog željeza.

Budiša i Tomčić žele zakapariti saborsku ložu jer se jedino tamo dobro osjećaju. Vidi se i zašto – tamo se ne traže odgovori i ne postavljaju pitanja. Tamo se igraju uloge u otrcanoj predstavi “Kruha i igara” i demokratskih vrijednosti kao krinke za konzerviranje tuđmanističkog kravala.

I konačno, saborska loža s Budišom i Tomčićem na čelu nije dala i neće dati odgovore na pitanja održivog razvoja zemlje u kojoj stanje beznađa i nedostatka svake vizije postaje više nego neodrživo. Na taj način medijsko silovanje obveznog hrvatskog političkog sastava, koje se želi nametnuti kao neizbježno, izaziva spomenutu mučninu i odvratnost koja čovjeka počinje tjerati da začepi nos i počinje okretati glavu u stranu.

Kad uvaženi akademik Ivan Supek ovih dana na pitanje o nametnutom izboru između HDZ-a i SDP-a odgovara da treba izabrati manje zlo i birati ovo drugo, postaje jasno da je plan obavljen savršeno. Kupus će biti na jelovniku i sljedeće četiri godine, a Budiša će nam se i dalje smiješiti s jumbo-plakata rugajući nam se kako su nas još jednom tako lako preveslali.

Vezane vijesti

Liberali računaju na poštene iz HDZ-ove biračke mašine

Liberali računaju na poštene iz HDZ-ove biračke mašine

Dražen Budiša predstavljen je danas na HSLS-ovom skupu u Zadru kao nositelj liste Hrvatske socijalno-liberalne stranke u 9. izbornoj jedinici.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika