"U 2011. je sve bilo super do trenutka kada je moj otac završio u bolnici i umro. To je zasjenilo sve. Gubitak oca jako me potresao i nenadoknadiv mi je", ispričao je GibonniOsim po uspješnoj koncertnoj turneji “Toleranca”, rasprodanim koncertnim dvoranama i hitovima kao što su "Žeđam", "Toleranca" i "Zamoli me", Zlatan Stipišić Gibonni 2011. će godinu pamtiti i po jednom jako tužnom događaju - smrti oca Ljube, poznatog glazbenika i etnologa. Ipak, odlazak bližnjih uvijek je podsjetnik da u današnje vrijeme zbog obaveza malo vremena provodimo s obitelji, pa ovaj 43-godišnji glazbenik uživa u praznicima s obitelji, suprugom Sanjom, šestogodišnjim sinom Lorenzom, 13-godišnjim Random i 24-godišnjom kćeri Tanjom.

EXTRA: Kako izgleda Božić u obitelji Stipišić?

Otkada sviram, nisam kod kuće na Badnjak. Nekako mi se čini da Badnjak treba biti baš kao što pjesma kaže, Tiha noć. Onda je to lijepo i obiteljski, a jako volim tu atmosferu. Moja mater radi bakalara bianco, a punica na crveno, djeca se vesele i miriši cijela kuća. Najmlađi sin ima šest godina, ne mora ići spavati prije ponoći kad se otvaraju darovi, pa je on najsretniji. Iako sam najčešće na putu kad se kiti bor, ovoga sam Božića nakon sto godina i ja tradicionalno kitio bor s obitelji.

EXTRA: Jeste li se ikada oblačili u Djeda Božićnjaka i donosili djeci poklone?

Za svoju djecu nisam, ali jedno od najboljih božićnih iskustava mi je vezano upravo uz to oblačenje u Djeda Mraza, kada sam s nekim bajkerima iz Vinkovaca posjetio dječji dom. Bilo je baš ganutljivo za djecu iz doma, Djedovi Mrazovi na motorima, s poklonima. Oduševljen sam bio koliko su puno učinili, poklona donijeli, novca donirali... nekada se čini da su te samoinicijative učinkovitije od onoga što država radi. A što se poklona tiče, naćuliš uši malo tijekom jeseni i onda čuješ kakve su dječje ambicije i što bi oni htjeli. Neću im sigurno kupiti bocu Jacka Danielsa i šteku cigara. Trudim se očuvati taj božićni duh i u poklonima. Ne dam da nas obavije potrošačka groznica. Mislim da je očuvanje božićnog duha jako bitno, simbolizira neku novu priliku, neki trenutak kada se može krenuti ispočetka, ispraviti sve pogrešno.

EXTRA: Sad je Nova godina, vrijeme za nove početke. Kakva je vama bila stara?

Stara godina mi je bila dosta kontradiktorna. Imao sam život kakav sam htio. Svirao sam s ljudima koje volim, pred ljudima koje volim i muziku koju volim. Znači, sve je bilo super, do trenutka kada je moj otac završio u bolnici i umro. To je zasjenilo sve i jako je teško pogledati 2011. s distance i sjećati je se po prepunim dvoranama i odličnoj atmosferi. Sjećat ću je se po odlasku oca. Njegov me gubitak jako potresao i nenadoknadiv mi je, ali kako je on bio muzičar, sada se susrećem s tim fenomenom da fizički odlazak umjetnika nije samo odlazak. Jer svako toliko čujem neku njegovu pjesmu na radiju ili me netko zaustavi na ulici i ispriča neku anegdotu vezanu uz njega, pa te klape i zborovi koji pjevaju njegove pjesme... Tako da mi se čini da odlazak nije odlazak, nego nešto samo privremeno. Čudan je osjećaj i evo, pokušavam se na to priviknuti i s tim se nositi. Tako da mi je ta 2011. bila lijepa, ali tužna.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Extre.