Denis LatinSvjedočenje posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića pred Haaškim tribunalom ocijenjeno je važnim i dragocjenim dokumentom koji baca novo svjetlo na tužne stranice balkanske povijesti, ali je tom, jednom od krunskih svjedoka, prigovoreno što je o svojim saznanjima o Tuđmanovu i Miloševićevu dogovoru o komadanju BiH progovorio s punih 12 godina zakašnjenja. Mnoge su činjenice što ih je Marković iznio pred Tribunalom okvalificirane kao općepoznate, iako su u unutarnjopolitičkim hrvatskim raspravama o spornoj agresiji Hrvatske na BiH mnogi zauzimali krajnje negatorsko stajalište.

Dok čak i nekadašnji vukovarski branitelji danas mrtvi-hladni priznaju, potaknuti svježim Markovićevim svjedočenjem, da je Milošević i Tuđmanov konsenzus o tretiranju BiH kao umjetne tvorevine i dogovaranje njenog cijepanja na dva dijela, uz dodatak male enklave za Muslimane, nekadašnji Tuđmanovi najbliži suradnici nikako se ne mogu pomiriti s tim da on nije želio prekid bombardiranja Vukovara i Dubrovnika, jer mu je ono trebalo kako bi se Hrvatska izborila za samostalnost.

Mnogima je teško i pomisliti da bi jedan čovjek žrtvovao gradove kako bi dobio samostalnost koja je bila neizbježna, ali je svakako lako prihvatiti da su tragedije Vukovara i Dubrovnika, ubrzali njeno ostvarivanje. Posve matematički promatrano, od podjele BiH nije moglo biti ništa, međunarodno priznanje bila je prva slamka za koju se Tuđman mogao uhvatiti i iz koje će u godinama koje će slijediti moći mirnije provoditi svoj i Miloševićev prvotni naum.

Iako je Marković o svemu trebao i mogao progovoriti znatno prije, novonastale međunarodne okolnosti, Miloševićevo utamničenje i znatno svjesniji pogled hrvatske javnosti na sve ono što se događalo u 90-ima, vjerojatno su bili primarni razlozi njegova dugogodišnjeg javnog tajenja spoznaja o uzrocima i povodima balkanske tragedije. Nema nikakve sumnje da je njegovo svjedočenje pred Tribunalom samo mjesec dana prije parlamentarnih izbora i skrivena poruka hrvatskim biračima prije nego što odluči komu će u sljedeće četiri godine dati svoje povjerenje.

Iako se u javnosti već dugo stvara dojam da je svejedno komu će biti otvorena vrata Banskih dvora, pitanje stabilnosti BiH i odnosa prema njoj možda je jedno od najosjetljivijih i jedno na kojem se najlakše mogu poskliznuti širitelji takve teze. Javnošću se širi neispitano uvjerenje kako je sasvim svejedno tko će u Hrvatskoj vladati u sljedećem mandatu, no ono pada baš na ponovno odškrinutom pitanju odnosa prema BiH.

Iako se Sanader iz petnih žila želi vidjeti, po svaku cijenu, u premijerskoj fotelji, ne libeći se pritom takvih gafova, kakav je, izvan svake sumnje, netom medijski isforsirani susret s talijanskim predsjednikom Berlusconijem, od kojeg se danas okreće cijela kultivirana i civilizirana građanska Europa, smatrajući ga jednom od najvećih smetnji stvaranja ujedinjene naddržave u kojoj nitko nikomu neće biti smetnja, njegova nasilnička namjera da svoju stranku koju je naslijedio od Tuđmana predstavi drukčijom nego što ona objektivno jest, može zavarati birače kojima je pun kufer loše koalicijske politike, ali ne i međunarodnu zajednicu koja pitanje stabilnosti i opstojnosti smatra prvorazrednim pitanjem koje se može staviti u istu ravan s budućnošću same ideje europskog zajedništva.

Sanader ostavlja dojam čovjeka koji je temeljito počistio svoju stranku od opasnih radikala. U to se ime stvorio lažan dojam da se eliminacijom Pašalića i hipovaca, kao simbola radikalizma, u stranci stvorio prostor za preuzimanje vlasti koje neće izazvati veće potrese na domaćem, susjednom i vanjskopolitičkom planu.

Analitičari i političari posve zaboravljaju iznimno sklisko pitanje odnosa prema susjednoj i višenacionalnoj zajednici koja je ključ stabilnosti u regiji. U protekle četiri godine iskristaliziralo se nekoliko pristupa koji su svi zajedno rezultirali tzv. politikom nemiješanja u unutarnja pitanja BiH, ali i loše i uskogrudne suradnje, kao i iznimno sporog rješavanja otvorenih pitanja koja bi otvorila vrata intenzivnijem povratku, razmjeni ideja i ostvarenju korisnih projekata. Narodnjaci s Vesnom Pusić na čelu inzistirali su na tezi o agresiji na BiH i na potrebi snažnije suradnje na ravnopravnim osnovama. Račan i Tomčić vodili su politiku tzv. nemiješanja i bježanja od bilo kakvih kontakata koji bi ih mogli dovesti u situaciju da budu optuženi za vođenje antihrvatske politike u BiH. Jedino je Dražen Budiša, uz Ivića Pašalića, otvoreno radikalizirao težak i neizdrživ položaj tamošnjih Hrvata, preuzimajući tako Tuđmanove i Šuškove teze koje su u razdoblju Sanaderova pokajanja za grijehe prošlosti i učestalih raskrinkavajućih haaških svjedočenja morale biti sasvim stišane i zanemarene u ime budućeg povratka na vlast. Iako će u slučaju dolaska na vlast desne koalicije pritisak i monitoring međunarodne zajednice biti znatno snažniji i rigorozniji, valja imati na umu da će se Sanader u tim prilikama teško moći nositi s radikalnim krilom svoje stranke, kao i tada uvelike osnaženim krilima bosanskohercegovačkog HDZ-a. Maksimalistički i separatistički instinkti HDZ-ovih radikala trenutačno su radi viših ciljeva potisnuti, no njihov će uzlet i pritisak, sasvim sigurno, biti teško potkresati. Nije teško predvidjeti da će Hrvatska zbog toga biti izložena pritiscima koji će samo još više skrenuti pažnju s pitanja koja muče obične građane ove zemlje.

Koalicijska je vladavina pokazala kako su navodno i centralni, lijevi i lijevo liberalni političari vrlo skloni bježanju u nacionalističke maglene teme kojima samo kupuju vrijeme, ali ne poboljšavaju standard i realni život građana. Imajući u vidu skriveno radikalistički nastrojeno Sanaderovo članstvo koje mu danas daje podršku, Granićevu sklonost trpljenju pogrešnih autoriteta po cijenu funkcije i Budišin smisao za rješavanje realnih problema – nije teško pretpostaviti u kojem bi smjeru mogao skrenuti hrvatski posttuđmanistički vlak. Stoga je sasvim pogrešna teza da je rezultat izbora isključivo pitanje odluke hrvatskih građana. Oni će, priznali mi to ili ne, ostaviti značajne tragove u susjedstvu, ali i, možda i na gore, odrediti vanjskopolitički rejting Hrvatske u duljem razdoblju. Sve to zajedno utjecat će na život svakog hrvatskog građanina, neovisno o tome za koga je glasovao.