Urednik Zoran Šprajc udaljen je iz centralnog Dnevnika zbog dvaju za novinara pogubnih razloga. Prvo, govorio je istinu. I drugo, rekao ju je javno. Istina i javnost su za glavnog urednika Hrvatske televizije Brunu Kovačevića očito opasni simptomi novinarskoga neprofesionalizma pa je Šprajca ekspresno maknuo. Istina zna biti uznemirujuća, od istine se katkad gledateljima okreće želudac, a okreću se i neki mrtvaci po Mirogoju. Suspenzija Šprajca iz glavnoga Dnevnika HRT-a postavlja pred nas ozbiljno pitanje: može li se u Hrvatskoj 20 godina poslije pada Vukovara o tom gradu na televiziji govoriti istina? Kako stvari stoje, ni taj dugi period nije dovoljan da neki mozgovi probave neugodne činjenice: da je Vukovar prodan i da je u tu prodaju uključen i prvi hrvatski predsjednik.

U tom slučaju dr. Franjo Tuđman učinio je s građanima Vukovara ono što se radi s neprijateljima: iskoristio ih je kao živi štit za ostatak Hrvatske i pijune za političku borbu. A da se ta istina prezentira javno, nema bolje prilike od dana pada Vukovara. Toga je dana taj grad u centru pažnje cijele hrvatske javnosti, pa je, prema tome, pogodan i za istinu. Politički je aparat godinama pokušavao spriječiti da neugodni detalji o uskraćivanju pomoći vukovarskim braniteljima prodru u javnost. No oni su, unatoč tome, stalno prodirali. Svjedoci su se sjećali, žrtve su govorile pa se ispostavilo da su građani Vukovara dvostruke žrtve. Pogodila ih je srpska agresija, ali i hrvatska politička taktika. Ono što nas, pak, u toj istini posebno može ogorčiti jest to što su plodovi političke trgovine Vukovarom, ono što je plaćeno krvlju i strašnim patnjama tisuća ljudi, a govorimo o međunarodnom ugledu i poziciji žrtve, ubrzo tako tragično prokockani u nepotrebnom bosanskom ratu. Dakako, ni jedna politika ne smije i ne može opravdavati žrtvovanje ljudi, ta je politika svome narodu maćeha i to bi svima trebalo postati jasno. Strašno je kad politika žrtvuje svoje ljude. A još je strašnije kad to čini uzalud. A politika Franje Tuđmana učinila je upravo to. Vukovar je već godinama prigodna simbolička karikatura. Istinska tragedija pretvorena je u praznu ceremoniju koja treba politici za namirivanje njenih moralnih troškova. Red je bio da se napokon ukaže na tu veliku laž koja u sebe uvijek uključuje prave ljudske suze. Prave suze su, kao i prava krv, najbolja podloga za kreiranje velike laži. Mrtvi ljudi su najbolji temelj za velike političke konstrukcije. O tome je trebalo govoriti, tu je laž trebalo razotkriti.

No za trgovinu Vukovarom zna se već dugo, zašto je sad odjednom tako odjeknulo? Zato što poklonici Franje Tuđmana panično pokušavaju zaštititi njegov lik i djelo jer od tog lika i djela već godinama dobro žive. Tuđman je kao političar već poprilično mrtav. Ubilo ga je niz pogrešnih poteza koji su se za Hrvatsku i njene stanovnike pokazali katastrofalnima. U prvom redu, kriminalna privatizacija i suludi koncept o 200 bogatih obitelji kao novom hrvatskom plemstvu, tu je i sramna trgovina Bosnom koja je rezultirala nepotrebnim i pogubnim ratom, a to je trenutak u kojemu je međunarodna zajednica Hrvatsku počela promatrati kao agresora, tu je i nesmiljeno obračunavanje s oporbom u Hrvatskoj pod krinkom ratne opasnosti, tu spada i zaštita ratnih zločinaca. I u svemu tome još je jedino Vukovar ostao čist; strašna žrtva i simbol stvaranja Hrvatske. Pa kad se nekome od poklonika takve politike i ukaže na nedvojbene činjenice, pljačku vlastitog naroda, logore, ratne zločine, takvi će kao protuargument uvijek reći da je Tuđman stvorio slobodnu Hrvatsku. A u taj argument, kao temeljni kamen, ugrađen je i Vukovar. Upravo zato krajnje je neugodno kad se iz nekog televizijskog priloga nedvojbeno vidi da je neprijatelj Vukovaru, osim JNA i četnika, bio i onaj tko je zapovijedao Hrvatskom vojskom. I zato je Šprajc suspendiran.

Nije ovdje problem u privatiziranju javnoga prostora ili u privatnom Šprajcovu ratu protiv upravljačkih struktura HRT-a, nego o ideološkom ratu i čistoj političkoj smjeni. Upravo zato svi građani Republike Hrvatske imaju pravo podignuti svoj glas protiv ovakve prakse na najvećoj hrvatskoj televiziji. Oglasile su se i bliske strukovne udruge, Ogranak HND-a na televiziji, Hrvatski P.E.N. centar i Hrvatsko društvo pisaca. Ugledni pisci i profesori Nadežda Čačinovič, Daša Drndić, Nenad Popović, Žarko Puhovski, Slobodan Šnajder, Velimir Visković i Bogdan Žižić u otvorenom pismu izrazili su punu profesionalnu i ljudsku solidarnost s kolegama iz uredništva informativnog programa hrvatske televizije, izrazivši podršku suspendiranim urednicima Zoranu Šprajcu i Stipi Alfieru. Takav javni odjek sasvim je primjeren jer su spomenute suspenzije došle upravo u trenutku kad cijela Hrvatska željno očekuje ozbiljne političke i ekonomske promjene pa su suspenzije postale neugodan podsjetnik da se previše ne zaigramo i ne pomislimo da političke smjene i najvulgarniji oblici cenzure više nisu mogući.