Ponedjeljak, 5. siječnja, samo dva dana nakon zakazane prve sjednice nove hrvatske vlade, konačni je rok posljednjeg javnog natječaja koji je raspisala bivša vlada Jadranke Kosor. Ipak, riječ je o jednom od najvažnijih natječaja koji su u Hrvatskoj raspisani tijekom posljednjih nekoliko godina, a njegov ishod trebao bi u znatnoj mjeri determinirati gospodarenje nacionalnim rudnim bogatstvima - naftom i plinom.
Onaj tko pobijedi na natječaju dobit će pravo istraživati rezerve ugljikovodika na većem području kopnene Hrvatske na rok od pet godina.

Taj rok duži je od mandata nove vlade, a kako je spomenuti natječaj za istraživanje objavljen 5. prosinca, svega jedan dan nakon parlamentarnih izbora, i to s rokom prijave od samo 30 dana, evidentno je da je riječ o prvom "kosturu iz ormara" bivše vlade - odluci koja je donesena u netransparentnoj proceduri, pred kraj mandata bivše vlade i čije će posljedice uvelike ograničiti mogućnosti nove vlade da formira samostalnu politiku u segmentu gospodarenja rudnim bogatstvima - jednim od najvećih nacionalnih resursa. Ipak, povrh toga, način na koji je formuliran natječaj za istraživanje ugljikovodika ukazuje na nekompetentnost, ali i pristranost stručnih službi Ministarstva gospodarstva koje je natječaj raspisalo. Naime, koncesije za istraživanje, koje su predmet natječaja, ranije ove godine oduzete su nacionalnoj naftnoj kompaniji Ini. Iako je razlog oduzimanja formalno bila činjenica da Ina nije ispunila uvjete na koje se obvezala ugovorom, u naftnim krugovima spekuliralo se da je to bio jedan od pokušaja da se izvrši pritisak na mađarski MOL, koji operativno upravlja kompanijom i s kim je Vlada bila u sporu oko podjele upravljačkih prava u kompaniji.

Kako su u Ministarstvu tada bili suočeni s optužbama da oduzimanjem istraživačkih koncesija Ini zapravo sprečavaju investicije i tako štete ekonomiji, obećali su da će novi natječaj raspisati do kraja godine. Ta najava izazvala je značajan interes kako u domaćim, tako i u međunarodnim naftaškim krugovima, jer se očekivalo da će se napokon ustanoviti tržišna konkurencija kod istraživanja ugljikovodika u Hrvatskoj, koja nikad ranije nije postojala. Dapače, Ina je oduvijek bila jedini koncesionar u Hrvatskoj, što je donekle bilo i logično s obzirom na to da je bila državna kompanija. Ipak, kako više nije, očekivalo se da će se istraživačke koncesije ponuditi svim zainteresiranima putem međunarodnog natječaja i na taj način kroz jaču konkurenciju pokušati osigurati što veću korist za državu - što veća ulaganja u istraživanje i što veću koncesijsku naknadu. Ipak, dogodilo se upravo suprotno. Natječaj je raspisan tako da uvelike favorizira samo jednog ponuđača - Inu. Tako je natječaj objavljen samo u Narodnim novinama i to uz rok od 30 dana. Na taj način zakonski je uvjet zadovoljen, no isti zakon propisuje da se nakon ulaska Hrvatske u EU takvi natječaji moraju raspisivati na rok od 90 dana i objavljivati u službenom glasniku EU.

Da se to napravilo, interes stranih kompanija svakako bi bio veći, pa ispada da nekome u Ministarstvu to nije bilo u interesu. Zašto? Druga nelogičnost u natječaju odnosi se na samu natječajnu dokumentaciju. Kad je država Ini oduzela pravo istraživanja, od kompanije je morala dobiti detaljnu dokumentaciju o svim dotadašnjim radovima. Ta dokumentacija trebala bi biti predočena potencijalnim ponuđačima, i to iz dva razloga. Prvi je taj što je je bez tih dokumenata praktički nemoguće izraditi kvalitetan plan radova i ulaganja, kako natječaj propisuje. Kad bi znali koji su radovi i gdje prethodno rađeni, ponuđači bi mogli vrlo precizno planirati i predvidjeti koliko je još skupih istražnih radnji potrebno da bi se utvrdilo ima li na nekom području većih rezervi ugljikovodika ili nema.
Bez tih podataka, svi eventualni ponuđači svoje će planove radova morati osmisliti naslijepo, a rijetke su kompanije koje su se spremne obvezati na milijunska ulaganja na takav način. Točnije, tako će morati svi ponuđači osim jednog. Ina, naime, jedina raspolaže podacima o prethodnim istraživanjima, jer ih je ona obavljala. Drugi važan razlog što su ti podaci trebali biti javno dostupni jest još uvijek važeći Pravilnik o istraživanju mineralnih sirovina koji propisuje da, u slučaju oduzimanja prava istraživanja mineralnih sirovina, to pravo može biti izdano drugom subjektu, ali uz obeštećenje bivšeg nositelja prava za sva ulaganja koja je poduzeo.

Pojednostavljeno rečeno, ako bi neka kompanija dobila koncesiju za istraživanje, morala bi obeštetiti Inu, no bez javno dostupnih podataka o tome koliko je i u koje radove Ina ulagala u prošlosti, nemoguće je pretpostaviti koliko bi to obeštećenje moglo biti. To znači da svaka kompanija, osim Ine, javljanjem na natječaj preuzima značajan financijski rizik. Kako su natječaji raspisani za 14 istražnih blokova, a za svaki treba dostaviti bankovnu garanciju za pet posto vrijednosti planiranih radova, nije teško izračunati moguću štetu. Pretpostavi li se da se neka kompanija odluči javiti na svih 14 blokova i na svakom planira određenu količinu 3D seizmičkog snimanja te bušenje jedne probne bušotine, troškovi se mogu procijeniti na otprilike 20 milijuna dolara po svakom istražnom bloku. Ima ih 14, pa je to sveukupno 280 milijuna dolara, što je već samo po sebi rizik jer je moguće da rezervi nafte i plina jednostavno neće biti. Ipak, dogodi li se da kompanija naknadno otkrije da mora Inu obeštetiti nekoliko desetaka milijuna dolara, što je realna opcija, taj rizik može postati neprihvatljivo visok.

Dakako, koncesionar može odustati od cijelog posla, no u tom slučaju gubi iznos s bankovne garancije - pet posto vrijednosti radova - što za sve blokove iznosi oko 14 milijuna dolara. Na taj način ispada da svatko tko se javi na natječaj, osim Ine, unaprijed na kocku stavlja golem novac. U takvim okolnostima teško je očekivati interes ozbiljnih naftnih kompanija, s iznimkom špekulanata i možda nekih ruskih kompanija koje raspolažu velikim kapitalom pa su spremne preuzeti taj rizik. Zašto je natječaj koji oblikuje gospodarenje ključnim nacionalnim prirodnim resursima formuliran na takav način i raspisan u razdoblju tranzicije vlasti, nejasno je. Mediji su u već nekoliko navrata objavili informacije o tome kako će neki visokopozicionirani dužnosnici Ministarstva, poput državne tajnice za energetiku Nataše Vujec, karijeru nastaviti na menadžerskim pozicijama u Ini. Ako se te informacije pokažu točnima, sumnje u objektivnost cijelog natječaja dodatno će se intenzivirati. Nova Vlada, dakako, cijeli natječaj može i poništiti, no tu odluku bit će nemoguće donijeti mimo predstojećih kompleksnih pregovora s MOL-om oko upravljačkih prava i poslovne strategije Ine.