Objavljeno u Nacionalu br. 415, 2003-10-28

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL

Zelenoputi div napokon u hrvatskim kinima

Film 'Hulk' ima samo jedan problem - naslovni junak ne zastrašuje nego nasmijava!

Nenad PolimacNenad PolimacNa projekcijama ovoljetnog hollywoodskog blockbustera “Hulk” u američkim kinima odjeknuli su uzvici odobravanja i prepoznavanja na najneočekivanijem mjestu. Iz zgrade Instituta za nuklearnu biotehnologiju na sveučilištu Berkeley izađu dvojica agenata osiguranja, koji su zapravo samo statisti, jer je radnja usmjerena na mladog znanstvenika Brucea Bannera (glumi ga australski Hrvat Eric Bana). Za publiku to, međutim, nisu bili statisti. Jednog od njih, zasigurno, prepoznao je samo manji broj gledatelja – Stana Leeja, autora stripa “Nevjerojatni Hulk” (zajedno s Jackom Kirbyjem) i utemeljitelja strip-koncerna Marvel Comics Group, dok je drugi poput slavne ikone svakom Amerikancu koji je uživao u trivijalnim televizijskim razbibrigama na prijelazu sedamdesetih u osamdesete prošlog stoljeća – Lou Ferrigno, zvijezda tv serije “Hulk”.

Prestižni redatelj Ang Lee ('Tigar i Zmaj') potpisao je ekranizaciju legendarnog Marvelova stripa, napravljenu s puno više ambicija i stila nego što je uobičajeno kod hollywoodskih skupih produkcija: ipak, ozbiljnoj publici koju privuče slojevita razrada likova i zapleta akcijske će scene djelovati djetinjasto, a klinci će se dosađivati sve dok se ne pojavi HulkU Americi je “Hulk” doista nešto posebno. Strip o genijalnom znanstveniku Bruceu Banneru koji se igrom slučaja podvrgne gama zračenju i zatim se – samo u trenucima krajnjeg bijesa – pretvara u Hulka, diva nadljudske snage, počeo je izlaziti 1962. i potkraj desetljeća prometnuo se u omiljenu zabavu mladih Amerikanaca. Godine 1966. po stripu je napravljena prva od tri animirane serije, ne osobito dojmljiva (najboljom se smatra ona iz 1982.), no pravu euforiju izazvala je tek igrana serija, koja je trajala punih pet sezona i proslavila Loua Ferrigna. Taj je profesionalni bilder dobio ulogu Hulka u nadmetanju s tada ne osobito poznatim Arnoldom Schwarzeneggerom (presudila je Ferrignova visina), dok je Bannera (u seriji se iz nekog razloga zvao David, a Bruce mu je bilo srednje ime) glumio Bill Bixby. “Hulk” je, dakako, pokrao osnovnu dramsku postavku iz romana R. L. Stevensona “Dr. Jekyll i g. Hyde” i prilagodio je prohtjevima američkih tinejdžera: dok je Stevensonov gospodin Hyde bio grubijan koji je uživao u kinjenju žena, zelenoputi Hulk, uvijek u grimiznim gaćicama, uveseljavao je klince rušenjem zgrada i uništavanjem vojnih oružja i oruđa. Nikome nije smetalo što su dva različita glumca igrala bazično isti lik: bilo je tek pitanja kako su se na Hulku, nakon što odbaci svu pretijesnu Bannerovu odjeću, ipak zadržale već spomenute gaćice.

Kompanija Universal počela je pripremati film o Hulku ranih devedesetih, godinu-dvije nakon što je nekoliko TV filmova pokušalo oživiti seriju s Ferrignom i Bixbyjem. Koncept o dva glumca koji bi igrali Bannera i Hulka odmah je odbačen: to je možda odgovaralo jeftinim televizijskim produkcijama, ali ne i filmu u koji bi se uložilo stotinjak milijuna dolara. Hulka je trebalo stvoriti umjetno, a rješenje je – kao i mnogim drugim sličnim projektima – ponudio “Jurski park” Stevena Spielberga iz 1993., s iznimno uvjerljivim, kompjutorski animiranim dinosaurima. Ako se tim postupkom može napraviti prethistorijske gmazove, zašto se ne bi moglo i Hulka?! Procjenjivanje rizika i visine budžeta oteglo se kroz čitavo desetljeće, a odluku nije olakšala ni činjenica da je nekoliko ekranizacija stripova tijekom devedesetih (“Fantom” i dr.) pretrpjelo debakl te da je mlaki tržišni odjek “Batmana i Robina” zamrznuo dotad uspješan Warner Bros.-ov serijal.

Obećavajuća filmska adaptacija stripa “X-Men” (također Marvelovo izdanje) na početku novog tisućljeća ubrzala je pripreme za snimanje “Hulka”. Izbor redatelja djelovao je iznenađujuće, ali samo naizgled: američki Tajvanac Ang Lee stekao je izvrsnu reputaciju nekolicinom art filmova snimljenih u domovini (“Svadbeni banket”, “Jelo piće muškarac žena”), u Engleskoj je snimio uspješnu ekranizaciju romana Jane Austin “Razum i osjećaji”, a u Americi hvaljenu dramu “Ledena oluja”, no vrhunac mu je karijere spektakularna povijesna kung fu melodrama “Tigar i Zmaj”, nagrađena s četiri Oscara. Je li to redatelj za kokica-blockbuster?! Zašto ne! Tim Burton slovio je kao filmaš čudak kad je dobio režiju skupog “Batmana”, Bryan Singer bio je umjetnička ezoterija poput Leeja prije nego što je režirao “X-Mena”, a ni kultni horor filmaš Sam Raimi nije se mogao pohvaliti niskom srednjostrujaških hitova uoči priprema za “Spider-Mana”.

Ang Lee je odmah odbacio postojeći scenarij Davida Haytera (“X-Men”, “Kralj škorpiona”), prigovarajući mu zbog suviše “jeftine akcije”, te pozvao u pomoć svog stalnog suradnika Jamesa Shamusa. Budući da je nepredvidljivi Billy Crudup (rocker Russel Hammond iz filma Camerona Crowea “Korak do slave”) odbio ulogu Bannera, posao je prihvatio gotovo anonimni Bana, kojem je dotad glavna preporuka bio dojmljiv australski gangsterski film “Chopper”, u kojem je, uostalom, bio neprepoznatljiv, deblji bar dvadesetak kila. Ipak, jeftin glumac činio se jedinim rješenjem u spektaklu čiji je budžet dosegao skoro 140 milijuna dolara, a čija je glavna zvijezda ipak trebao biti kompjutorski animirani Hulk. Pod nadzorom brižnih Universalovih producenata i Hulkovih poklonika koji su sa strahom iščekivali kakve će sve izmjene unijeti redatelj tuđ svijetu stripa, film je imao tek jednu ključnu doradu u postprodukciji: nakon što je prigovoreno da u onih nekoliko kratkih kadrova u foršpanima Hulk djeluje dojmljivo, lik naslovnog junaka se još mjesecima dotjerivalo.

Film je u Americi premijerno prikazan prošlog lipnja i podijelio kritiku. Jedni su bili oduševljeni Leejevim hrabrim izvrtanjem konvencija bluckbustera: prvih 45 minuta protječu kao drama znanstvenika koji se ne može prisjetiti traume iz djetinjstva i zbog toga drži na distanci ženu koju voli (oscarovka Jennifer Connelly glumi Betty Ross, koja u stripu ima puno ekstravagantniju ulogu – nakon gama zračenja ona se pretvara u ženu-pticu), pa ljubitelji spektakularne akcije dolaze na svoje tek u posljednje dvije trećine filma. Drugi su, pak, smatrali da je Lee pogriješio što se upleo u hollywoodsku konfekciju, pa mu je rezignirani Stanley Kaufmann iz New Republica, 87-godišnji doajen američke kritike, dao čistu nulu. Publika je također bila podvojena: nakon bombastičnog otvaranja (68 milijuna dolara) zarada “Hulka” počela je strmoglavo padati, pa se od ukupnog američkog utrška nije mogla pokriti ni polovica troškova filma. Iako je Leejev scenarist Shamus u proljeće najavljivao da već počinje raditi na nastavku, a Bana u intervjuima spominjao da ima ugovor za još dva filma o Hulku, u kojima će mu honorar progresivno rasti, po svim izgledima od “Hulka 2” neće biti ništa.

“Hulk” je u nas stigao s popriličnim zakašnjenjem i vjerojatno smo jedna od zadnjih zemalja na svijetu u kojima se taj film prikazuje. Domaći distributer Blitz, naime, želio je “Hulkom” otvoriti novi zagrebački multipleks sa 13 dvorana u Branimirovoj, nadajući se da će monumentalno divljanje naslovnog junaka jednako impresionirati publiku kao i kina u kojima se film prikazuje. Da je plan ostvaren, “Hulk” bi vjerojatno imao uspjeha, budući da su u nas mnogi komercijalno problematični filmovi postali hitovi zahvaljujući tome što su “krstili” obnovljene dvorane ili nove uvjete prikazivanja (“Ostati živ”, “Bilo jednom u Americi”, “Veliko plavetnilo” i dr.). Kako je otvaranje multipleksa odgođeno, “Hulk” se morao osloniti na vlastitu snagu, a ona, bojim se, u nas nije osobita. Strip među klincima nikad nije bio jako popularan, nikad nismo gledali ni igranu ni animiranu seriju, a kad biste pitali tko u filmu prepoznaje Loua Ferrigna, broj točnih odgovora bio bi zanemariv.

Ipak, krivac za skroman prijem kod domaće publike bit će ponajprije sam film. Teško je ne složiti se s američkim kolegama da su prva trećina i još poneki dijelovi vješto režirani. Lee je napravio zanimljivu strukturu u kojoj se slika neprestano cijepa na nekoliko dijelova, kao i podsvijest Brucea Bannera, dramska napetost između njega i Betty Ross je intrigantna (ona je zapravo najslojevitiji lik u filmu), međutim, kad se Banner prvi put preobrazi u Hulka, kod gledatelja nesklonog hollywoodskim blockbusterima nastaje nevjerica: je li to kulminacija prema kojoj nas redatelj vodi?! Zeleni prenapuhani čovjekoliki gorostas koji se doima kao blizanac puno simpatičnijeg Shreka iz istoimenog Dreamworksova crtića?! A kad se još Hulk počne tući s tri podjednako deformirana psa, od kojih je jedan francuska pudlica, teško je glasno se ne nasmijati! Klincima je to možda i zabavno, pogotovo scene u kojima Hulk odskakuje nekoliko kilometara iznad zemlje, vitla tenkovima držeći ih za topovsku cijev i ruši vojne helikoptere malim potezom prsta, no da bi dobili ono što ih zanima, prije toga moraju otrpjeti bezbroj pretencioznih scena koje kao da su sastavni dio modernizirane grčke tragedije. Ang Lee zasigurno je imao velike ambicije kad se upustio u ovakav projekt: kad Betty Ross prvi put ugleda Hulka, kao da se dočarava slična situacija iz “Ljepotice i zvijeri”, no dominantan uzor ipak je “King Kong”, na kojeg asocira bar desetak scena (dok veliki majmun bjesni New Yorkom i umalo ne sruši Empire State Building, Hulk je prijetnja mostu Golden Gate u San Franciscu). Ima tu i šala na račun “Magnolije” P. T. Andersona (Betty Ross se sprda da će žabe padati s neba), međutim, to svakako nije namijenjeno mališanima koji se dive Hulkovim pothvatima. Uz prigovor da i u “ozbiljnom” dijelu filma ima manjkavosti (nejasno profiliranje lika Bennerova oca, kojeg Nick Nolte glumi na rubu karikature), ključan je razlog “Hulkova” neuspjeha u prevelikom povjerenju u moći kompjutorske animacije. Naime, bez obzira na to kako predimenzioniran, Hulk je ipak čovjek, a ne lik iz crtića. A u filmu se čini da je Hulk upravo ovo potonje!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika