Objavljeno u Nacionalu br. 415, 2003-10-28

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Markovićev čavao u kovčegu tuđmanizma

Stupac tjedna: TV dvoboj Račana i Sanadera

Srećko JurdanaSrećko JurdanaAnte Marković, bivši šef jugoslavenske vlade – koja se u njegovo vrijeme zvala Savezno izvršno vijeće – svojim svjedočenjem u Haagu zabio je možda zadnji čavao u kovčeg Tuđmanove ideologije nacionalnoga spasa. Još u ožujku 1991. godine – izjavio je Marković pred Sudom – Milošević i Tuđman uspostavili su u Karađorđevu dogovor o podjeli Bosne i udarili temelje za balkanski rat koji je uslijedio. Marković nesumnjivo zna što govori; ljudi njegove sorte rijetko kad previđaju bitne političke činjenice. Bulumenta Tuđmanovih idolopoklonika ulagala je životni napor da opovrgne očito: podatak da je Hrvatska na svome teritoriju vodila kabinetski rat, koji je bio determiniran strateškim savezništvom sa Srbijom na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Parlament je izglasavao patetične “deklaracije o domovinskom ratu”; ljudi koji su tvrdili da je Tuđman djelovao u dogovoru s Miloševićem, proglašeni su za nacionalne izdajnike; Zdravko Tomac ogorčeno je napustio SDP zbog koalicije s HNS-om, “strankom koja tvrdi da je Hrvatska bila agresor u Bosni”. I tako dalje; poza do poze, fraza do fraze, prijevara do prijevare. U tu kiblu hrvatskih opsjena Marković je u Haagu udario cipelom, i Tuđmana definitivno demaskirao kao uspaničenoga kolaboranta koji je živote građana prilično bešćutno stavio u funkciju svojih historijskih fikcija.

Vukovar, žrtva Tuđmanova licemjerja

Dogovor u ožujku 1991. presudno je utjecao na cijeli tok rata u Hrvatskoj. U njemu se skriva politički odgovor na pitanje zašto se Tuđman punih pet godina ponašao kao teški strašljivac, koji je – na dužnosti predsjednika i vrhovnoga komandanta – sprečavao formiranje vojske i primjenu plana obrane. Zbivanja u Hrvatskoj za njega su bila periferna epizoda u odnosu na dezintegralističku “epopeju” koja će uslijediti u Bosni. Ginu ljudi, padaju sela i gradovi, ali sve će se to ispraviti kad u Bosni proradi srpsko-hrvatska koalicija. Osim toga – kako je uočio i Marković – Tuđman je veličinom žrtve kupovao političke bodove u inozemstvu, i nije mu odgovarala bilo kakva jača demonstracija hrvatske obrambene sposobnosti. Na bombardiranju Dubrovnika i Vukovara stjecao je političke simpatije koje su na kraju kulminirale priznanjem. Kao licemjer bez premca, Tuđman je plakao nad Vukovarom i u isto vrijeme sprečavao njegovo vojno oslobađanje. Hrvatske prethodnice došle su u listopadu 1991. do Marinaca i mogle su se već dovikivati sa snagama u gradu, ali Tuđman je umjesto očekivane naredbe “Završite operaciju i uđite u Vukovar!”, izdao naredbu koja je sudionike proboja dovela na rub apatije: “Povlačite se!”

Tuđmanov pakt s Miloševićem

Hrvatsku vojsku zamijenio je nekakav humanitarni konvoj, Srbi su se konsolidirali, Vukovar je ubrzo pao a Tuđman i njegova vlada demokratskog jedinstva promatrali bez riječi kako se nad Hrvatima na Ovčari provodi genocid, računajući da će priznanje hrvatske nezavisnosti sve te činjenice potisnuti u kolektivni zaborav. One se, međutim, poput kletve periodički vraćaju u kolektivno sjećanje i provociraju pitanja o svrsishodnosti jedne dramatične politike uzmaka. Bi li Hrvatsku priznali i da Vukovar nije pao? Vrlo vjerojatno. Političko priznanje manje je čin milosti, a više proizvod potvrđene sposobnosti za opstanak. Da se Hrvatska nije obranila u mjeri u kojoj je to učinila unatoč Tuđmanu, priznanje ne bi dobila nikada. Kao ziheraš fasciniran Miloševićem, Tuđman je, međutim – u stilu zagorskoga Kutuzova – zaključio da je beskrajno žrtvovanje ljudi i gradova najkomotniji put prema njegovome historijskome trijumfu. Svoju obitelj i svoju klijentelu financijski je zbrinuo za vijeke vjekova, zabarikadirao se na Pantovčaku i dalekovidno pustio druge da na terenu padaju za njegove ciljeve.

U Markovićevim dvjema tvrdnjama – da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu Bosne, i da su mu politički odgovarali napadi na Dubrovnik i Vukovar – sublimirana je cijela jedna psihologija kvaziobrane koju je nacija preko hadezeovske propagande prinudno usvajala kao veličanstveni proizvod Tuđmanove genijalnosti, analogno Titovu rušenju mosta na Neretvi. U tom kontekstu jasno je da je bilo kakav pakt s Miloševićem mogla 1991. godine sklopiti samo osoba koja pati od sindroma moralne oligofrenije (moral insanity*). Teoriju da je Tuđman 1991. “spasio Hrvatsku” paktirajući s Miloševićem na račun Bosne, i da se o tome paktiranju danas mora šutjeti iz viših nacionalnih razloga, razvijaju isti nacionalni profili koji tvrde da je Pavelić 1941. “spasio Hrvatsku” uvodeći je u savez s Hitlerom. Prema takvim shvaćanjima, za Hrvatsku u prijelomnim trenucima nema drugoga puta osim kaskanja za fašističkim ideologijama. Sastanak u Karađorđevu Tuđman je doista doživio kao spasonosnu avanturu. Impresioniran Miloševićevim ubilačkim instinktima, pokušavao se ubrzano pozicionirati kao njegov dugoročni saveznik, vjerujući da će se time – uz taktiku neodupiranja – ograničiti intenzitet agresije Srba i JNA na Hrvatsku. Milošević je Tuđmanovu benevolentnost eksploatirao na svoj tipično ciničan način: bez obzira na dogovor o suradnji u Bosni, u Hrvatskoj je proizveo pustoš.

Tuđmanova servilnost prema Miloševiću

Naredio je bezrazložno eksterminiranje ljudi, naselja, kuća, spomenika, a kao specijalan dar savezniku Tuđmanu poslao je MiG-29 s pilotom Ljubomirom Bajićem da na Banske dvore ispali raketu. Kad mu je stigla špijunska dojava o njihovome sastanku u Banskim dvorima, Milošević je pokušao zračnim napadom likvidirati Tuđmana, Stipu Mesića i Antu Markovića, potvrđujući da mu je zločinački karakter jači od razuma. Napad je u svakom slučaju urodio efektom zastrašivanja i Tuđmana fiksirao u ideji da s Miloševićem treba surađivati bez okolišanja. Njegova servilnost prema Miloševiću u jednom trenutku uključila je čak kalkulacije oko prepuštanja istočne Slavonije i Baranje Srbiji, odnosno Prevlake Crnoj Gori. Po zadatku testirajući javnost, Tuđmanov adlatus Žarko Domljan nastupio je u novinskome intervjuu s tezom da je Prevlaka za Hrvatsku nevažna. Ideja je zamrznuta kad je u javnosti detektirano ogorčenje.

Činjenica je da je Milošević prijetnju zračnim udarima po vitalnim hrvatskim ciljevima neprestano koristio kao sredstvo ucjenjivanja i pritiska na Tuđmana da poštuje dogovor iz Karađorđeva bez obzira na nečuveno ponašanje agresorskih snaga u Hrvatskoj. Činjenica je također da se Tuđman bez otpora sagnuo pred Miloševićevim prijetnjama, ne toliko zbog njihove vjerodostojnosti – jer i avioni su bili ranjivi, a Hrvatska je do napada na Bosnu u svijetu uživala velike političke simpatije – koliko zbog činjenice da su njegov najuži politički krug zapravo činili Miloševićevi tajni saveznici, personificirani u liku Gojka Šuška. Za Šuška i njegovo mafijaško društvo koje je kontroliralo Tuđmana, rat u Hrvatskoj uvijek je bio sporedan fenomen u odnosu na stvaranje hercegbosanske enklave pod njihovim suverenim nadzorom, koje se moglo realizirati samo u suradnji sa Srbima.

Tuđmanovo ponašanje određivala su, dakle, tri faktora: rani dogovor s Miloševićem o zajedničkome razbijanju Bosne, snažna hercegovačka grupa za pritisak u HDZ-u koja je spomenuto razbijanje Bosne forsirala kao strateški cilj hrvatske države, i – last but not least* – njegov osobni strah od radikalne konfrontacije s Miloševićem kojeg je intimno doživljavao kao velikoga gazdu na Balkanu, čak i u trenucima kad bi mu ona donijela vojnu pobjedu. Milošević je na svoje perfidne načine partneru ponekad uzvraćao usluge: uzeo je poklonjeni Vukovar, ali nije, na primjer, ušao u Dubrovnik. Uoči izbora, na kojima Tuđmanovi nasljednici pretendiraju ponovno doći na vlast, građani bi morali razmisliti i o pozadini ključnih historijskih događaja koje je u Haagu u sažetoj formi evocirao pouzdani svjedok Ante Marković.

STUPAC TJEDNA: TV DVOBOJ RAČANA I SANADERA

Državno izborno povjerenstvo (DIP) usprotivilo se mogućnosti da se na televiziji izravno konfrontiraju Ivica Račan (SDP) i Ivo Sanader (HDZ) kao lideri najjačih stranaka u izbornoj areni, jer bi to navodno diskriminiralo stotinjak drugih pretendenata na vlast. Bilo kakva forma atrakcije u Hrvatskoj je unaprijed osuđena na propast. Veliko lijevo ništa i veliko desno ništa mogli su pred gledaocima oblikovati zajednički prostor sretne praznine, ali nije im suđeno.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika