Zoran FerićVeselo je vrijeme izbora. To je kao kad cirkus dođe u našu malu metropolu. Sve je nekako drukčije. Šarenije. Rastrče se klauni, glasaju se dresirani majmuni, riču zvijeri po kavezima, a pučanstvo koje prolazi pokraj tih kaveza u strahu misli o tome što će se dogoditi kad jednom ti zubi i pandže više ne budu iza rešetaka. Mogu se, možda, vidjeti i deve. Iste one o kojima je Isus govorio da će prije proći kroz ušicu igle nego što će bogataš u kraljevstvo nebesko. Kakva bi to tek bila cirkuska točka. David Copperfield bio bi za toga maga malo dijete. Ima i plakata i ljudskih lica na plakatima. Štoviše, ima ih mnogo pa toliko iritiraju javnost da se o tome piše u novinama. Ima i onih koji na plakatima grle stabla. Pa i o tome se piše u novinama. Najnoviju pak cirkusku točku odlučili su prirediti hrvatski biskupi. Sa svoga jesenskog zasjedanja u Hvaru poslali su vjernicima pastirsko pismo. To su, zapravo, upute kako da se glasači vjernici ponašaju na predstojećim parlamentarnim izborima. U novinama smo mogli pročitati deset preporuka biračima pa ta okrugla brojka i previše podsjeća na deset zapovijedi da bi to bilo slučajno. Doduše, ovo su preporuke, a ne zapovijedi pa kao ne obavezuju nego sugeriraju. Međutim, za katoličke vjernike biskupska sugestija ima znatnu težinu. Štoviše, toliku težinu da već možemo govoriti i o miješanju Crkve u politički život. Biskupi su, među ostalim, poručili vjernicima da ne glasuju za one stranke koje propagiraju ili toleriraju pobačaj, eutanaziju ili homoseksualne brakove. Ako se zna da su upravo ta tri pitanja, zapravo, jedna od najmarkantnijih točaka razlikovanja između lijevih i desnih stranaka, biskupska je preporuka jasna: ne glasujte za lijeve stranke. Katolička crkva u Hrvata tim se činom izravno stavila na stranu desnice na predstojećim parlamentarnim izborima, što, jasno je to, mislim, svakomu, nipošto ne bi smjela činiti. Predstavnici desnih stranaka, ili onih koje su postale desnije u zadnjih godinu ili dvije, pozdravili su biskupsku poruku kao još jedan argument na svom putu do vlasti. Predstavnici lijevih stranaka bili su očekivano suzdržani jer se, opravdano, u ovom osjetljivom predizbornom trenutku ne žele konfrontirati s Crkvom.

Ima, međutim, u toj biskupskoj poruci nešto jako zanimljivo. Poslavši svoje pastirsko pismo i formuliravši svojih deset zapovijedi, katolički su pastiri ove zemlje na ironičan način zapravo potvrdili svoj pastirsku status: sve druge vjernike smatraju ovcama. Naime, nakon što su dali smjernice za glasovanje, i to jasno da ne može biti jasnije, i otvoreno da ne može biti otvorenije, dakle nakon tih uputa, oni pozivaju kler i ljude koji u Crkvi obnašaju odgovorne dužnosti da crkvene prostore i svoju službu ne stavljaju na uslugu političkim strankama. Pa tko je tu lud? Ili su stvarno doslovno shvatili svoju pastirsku ulogu pa nas sve smatraju runjavim četveronošcima koji se glasaju blejanjem. Jasno je, ne može se prigovoriti Crkvi da navija za ovu ili onu konkretnu stranku. No je li to uopće važno kad se ionako očekuje koaliranje stranaka koje su ideološki bliske? Biskupi su se, dakle, verbalno potrudili zadržati nekakvu formalnu neutralnost, ali tako da je svima jasno za koga kuca njihovo srce. Kancelar Schroder to je barem otvoreno priznao. Ne treba pri tome zaboraviti da su se Crkva i kardinal Bozanić politički umiješali i prije prošlih izbora, 3. siječnja 2000., kad je Bozanić, tada nadbiskup, oštro kritizirao grijeh struktura, što je u onom slučaju više odgovaralo nadolazećoj polulijevoj koaliciji nego desnici koja je bila na vlasti i koja je bila odgovorna za spomenute grijehe.

Naravno, takvo pretjerano miješanje Crkve u politički život vjernika još bi se dalo podnijeti i objasniti osnovnim načelima crkvenoga nauka kad bi se i ljudi unutar crkve, upravo svećenici i crkveni velikodostojnici, uistinu držali načela koja propovijedaju. Ovako, postaje i previše očito da se i unutar Crkve sistematski izgrađuju dvostruka mjerila. O pobačaju i kontracepciji, recimo, Crkva ima prilično nepodijeljene stavove. Crkveni su oci jasno protiv pobačaja i svih oblika umjetne kontracepcije, zalažu se za kulturu života. Crkva se kod nas zalaže za natalitetnu politiku, za potrebu da se rađa što više djece i tako održava brojna nacionalna zajednica. U redu. No nije li i celibat, zapravo, najefikasniji oblik sprečavanja začeća? Zamislimo samo koliko bi se više djece rodilo u katoličkim zemljama da svećenici i časne sestre smiju sklapati brakove i odgajati djecu. I ne možemo pri tome sumnjati da bi uz svoju pobožnost i požrtvovnost mnogi od njih bili sjajni roditelji. Upitamo li se i o razlozima zašto se celibat tako dugo i postojano održava u katoličkoj zajednici vjernika, mogli bismo doći do prilično neugodnih spoznaja za Crkvu. Mnogi, dakle, ne samo zlobnici, tvrde da je celibat zapravo vrlo efikasan način da se sačuva crkvena imovina i da se nasljedstvo svećenika pripaja Crkvi. Ako je to tako, oni koji propovijedaju život i emancipaciju od materijalnoga, upravo zbog materijalnih vrijednosti zakidaju sam život, koji deklarativno ističu kao najveću svetinju. Jednako tako, Crkva je oštro protiv istospolnih zajednica i protiv homoseksualnosti uopće, a u svojim redovima upravo homoseksualne zajednice prešutno tolerira, kao što tolerira i pojedine heteroseksualne ispade nekih župnika.

Stječe se dojam da je Crkva u tom segmentu tolerantna jedino prema sebi samoj. I Katolička crkva u Hrvata, dakle, ima problema s grijehom struktura. Da se pogrešno ne shvati, nipošto nisam protiv homoseksualnosti kao spolne orijentacije. To je normalno. Napominjem, normalno. Ali nije normalno s propovjedaonice grmjeti protiv homoseksualnosti, a onda se s kakvim dečkom skrivati po udaljenim plažama. Nije normalno istupati u javnosti protiv homoseksualnosti, a živjeti, zapravo, godinama u homoseksualnoj zajednici koja nije okrunjena brakom samo iz dva formalna razloga: zato što katolički kler ne sklapa brakove i zato što se Crkva protivi homoseksualnim brakovima, pa su pripadnici spomenutoga klera prisiljeni živjeti u divljim homoseksualnim brakovima.

Stoga bi poruka hrvatskih glasačkih ovčica, i vjernika i ateista, muslimana, budista, protestanata, Židova i ostalih hrvatskim pastirima mogla biti isto tako otvorena i jasna: “Poštovani oci, sredite u svojim redovima probleme odnosa prema novom životu ili homoseksualnosti, pa nam tek onda preporučite za koga da glasujemo!”