Vedrana RudanZabavljam se gledajući političare u samrtnom hropcu. Neke zadnje uzdahe TV je znala prenositi direktno. Sjećam se kako je Tuđman glavinjao prema Oltaru Domovine oslonjen o ruku žene i nekog časnika. Blijedo lice, grč, znoj, nadljudski bolovi. Ipak je stupao prema spomeniku, misleći da, i gotovo mrtav, tamo mora ostaviti neki vijenac. Možda je osjećao da je na kraju puta, ali nije ostao doma u krevetu s flasterom protiv bolova na prsima, danas liječnici ljudima na samrti oduzimaju bol. A mogao je gledati lica ljudi koji su ga voljeli. Ženino lice? Lica svoje djece? Unučadi? Ne, Otac Domovine pred kamerama se vukao poput prebijenog psa misleći da čini nešto za Hrvatsku koja ni na trenutak ne može bez njega?! Ej, šta je s Oltarom Domovine? I na Veliki Kamen su zaboravili?! Ako je Oltar Domovine veliki kamen, ako nije nešto drugo? Tuđmana nema. Hrvatska to ne vidi kao strašan gubitak. Svijet se okreće, njegova nadgrobna ploča je napukla, građevinari ne paze kad grade za mrtvog Vođu. Jadni Tuđman!

RAČAN NE UČI OD TUĐMANA Račanu nije dobro, srce mu kuca prebrzo, ali ne odustaje od jahanja u besmrtnost. Nitko ga nije odveo na Tuđmanov grob i rekao mu, vidi, stari LEAD 2 POLITIČARI I SMRT Gledam političare na ekranu, tresu se, znoje, mašu, frfljaju, stenju, blijede, posrću, padaju. Njihova glad za vlašću jača je od straha od smrti Vidjela sam i žutog Bandića. Ležao je na uskom krevetu, na zabačenom bolničkom hodniku, bolestan, umoran, neobrijan i prestrašen. Bio je sam, nekako gol, iako pokriven, izložen blicevima bešćutnih fotoreportera. Bandiću je smrt pokucala na vrata, ali ga nije prestrašila. Duboko je udahnuo, izdahnuo, kratko zastao, pa opet krenuo u lov na besmrtnost. Bandić se brine o Zagrebu. Misli da Zagreb ne bi mogao bez njega. Siguran je da će u hrvatsku povijest biti uklesan zlatnim slovima, ta će slova tamo sjati dovijeka?! Bandiću, Bandiću! Sjećaš li se Tuđmana? Nisi izvukao pouku iz Vođine smrti?! Jadni Bandić.

Čujem, a i novine pišu, Račanu nije dobro. Srce mu skače, kuca prebrzo i u pogrešnom ritmu. Umoran je, nervozan, u stresu, bolestan, ali ne odustaje. Na brzom konju jaše u hrvatsku besmrtnost! Nitko ga nije odveo na Tuđmanov grob i rekao mu, vidi, stari, vidi. Na taj se grob rijetko ide. Ako ovako nastavi, umrijet će, ako umre, zaboravit će ga, ako odustane, zaboravit će ga. Težak je život malih ljudi koji misle da su veliki. Jadni Račan!

Hrvatska je siromašna, slaba zemlja, nema je na karti svijeta, tko za nju zna, nitko. Da se bilo gdje u svijetu kaže, Tuđman, Bandić, Račan, ljudi se ne bi nasmiješili i rekli, znamo tu gospodu. Junaci male zemlje ne postoje ni kao živi ni kao mrtvi. Pa ipak, ti patuljci imaju nešto što ih povezuje s najvećom svjetskom medijskom zvijezdom. Naša trojka, koliko god bila nebitna, u sebi ima nešto od Svetog Oca. Ni njemu nije dobro. Ne može hodati ni govoriti, ali ne silazi sa stolice, ne prestaje mahati puku, ne odustaje od besmrtnosti koja političarima traje samo dok su živi. Nose ga iz zemlje u zemlju, zlobni ljudi oponašaju njegov drhtavi, nerazumljivi govor, nekatolici se zbog njega rugaju katolicima, kao da je bolesna potreba za vlašću nešto što krasi samo Svetog Oca?! Siroti Papa.

Ne volim vođe, a nekako mi je žao tih sirotana. Umrijet će poput mene, zalit će ih beton ili požderati vatra. Bezimeni ljudi koji su ih voljeli brzo će ih zaboraviti, oni drugi popit će šampanjac. Njihova smrt neće biti Događaj koji će obilježiti Povijest. Tko se sjeća imena zamjenika gradonačelnika koji je Zagrebom vladao prije petnaest godina? Kako se zvao bilo koji predsjednik jedne od jugoslavenskih vlada koje smo imali prije dvadeset godina? Što je Tuđman učinio za Hrvatsku prije pet godina? Kad je umro Tuđman? Jadni političari! Ubijaju se potrebom da uđu u povijest, a onda tamo uđe Modigliani kome to nije bilo ni nakraj pameti. On je živ kao original na zidovima svjetskih muzeja i kao poster na mom zidu. Svaki ga dan gledam. A umro je 1920. godine. Dobro, dobro, ne traju samo umjetnici, traju i neki političari, oni koji su učinili zlo svjetskih razmjera. Ta gospoda vječno žive kao informacija, nikad kao inspiracija ili lijek za dušu. Ni s papama stvar ne stoji bolje. Svi su pape zaboravljeni, jedino za Lucreziju Borgiu svi znaju. O toj talijanskoj plemkinji i kćeri pape Aleksandra VI. koja je umrla 1519. i danas se pričaju priče i snimaju filmovi. Nije li čudno da je u Povijest, umjesto silnih papa, ušla papina k ć i?!

Gledam ih na ekranu, tresu se, znoje, skaču, mašu, frfljaju, stenju, blijede, posrću, padaju. Njihova potreba za vlašću jača je od straha od smrti. A ptice pjevaju, debeli kos ima jako žut kljun, lišće pada sa grana, kesteni mirišu na ulicama gradova, šarene bebe voze se u kolicima, bočica im u ustima, Istra gori u bojama jeseni, bura nosi more, sol je u zraku, sirotinja u preduboke kontejnere uvlači sitne glave na mršavim vratovima, mladi ljudi ljube se na rivi… Kako je život lijep! Ovi će jadnici umrijeti misleći da su živjeli.