Denis Latin“Račan Severinu nije angažirao da preko nje dobije glasače, nego da na svoj imidž prenese barem dio njezine slave, uspješnosti i privlačnosti. Zbog istih se razloga i Mirko Filipović Cro Cop zatekao visoko na SDP-ovoj listi u Zagrebu. Jer Račanu treba isto tako barem dio Cro Copove javne slike: njegov imidž fizičke snage, uspješnosti i iznad svega njegova aura nepobjedivog. Sa Severinom i Cro Copom Račan šalje neverbalnu poruku: snažni smo, privlačni, i najvažnije – pobjednici!

Angažiranjem Severine Račan je konačno uspio ostvarit cilj svake političke komunikacije, ono što mu u Vladi uglavnom nije uspijevalo: nametnuti svoju temu, svoju ‘agendu’ medijima i javnosti, SDP-ova kampanja time je postala glavna tema izborne kampanje.”

Tim riječima Aleksandra Kolarić, bivša Račanova glasnogovornica, lijepo nam je rastumačila smisao ništavila i bezveznoće koji je već odredio gabarite političkoga tjeranja koje je u tijeku. Dobro nam je objasnila kako Račan namjerava razmjere svog nečinjenja prekriti šarenim lažama. Istina se najbolje prikriva skretanjem pažnje na nebitno, konzumersko, krčmarsko i nasilničko, uvijek u onim situacijama kad se ne mogu dati pravi odgovori. U tome će mu punu podršku, ali i s puno manje falš-uspjeha i efekta, dati i Tomčić, koji leti u balonu sigurnosno vezanom spasonosnim konopcem, a pravaši sumanuto blesavim kostimiranim banom Jelačićem u pohodu na Svetu Geru, odakle namjerava istjerati slovenske vojnike. Kampanju valja amerikanizirati, istaknuti formu, a po mogućnosti istisnuti svaku raspravu i iznošenje ikojeg mogućeg sadržaja. Birači su glupi, njima se valja obraćati samo simbolima s kojima će se moći identificirati i tako ispuhati nagomilane frustracije i ogorčenje. Severinini koncerti, Cro Copovo nasilje, Tomčićevi dobro osigurani letovi u zrak i Letičini pozivi u rat idealni su instrumenti za olakšavanje biračke apatije i daljnje vulgariziranje i trivijaliziranje smisla i naravi politike.

No ono što se događa u ovom taboru med je i mlijeko prema onome što se kuha u taboru reformiranog Ive Sanadera. Tamo je zbog potreba stavljanja pod kontrolu svakovrsnog prikrivenog desnila osmišljena kampanja dosad neviđenog kulta (s)ličnosti. Tuđmanovom smrću nestalo je osobe koja bi na desnom polu postala jamcem osvajanja vlasti. Svojim europskim prisegama i obećanjima o nerevanšističkoj politici Sanader je kupio ulazak u europski krug, a potom skupljajući i ujedinjujući unutarnjim trvenjima rasuto stado pokazao da su dolaskom na vlast svakakva iznenađenja moguća.

Strah od HDZ-ova povratka danas je ponovno na sceni i njime se otvoreno igra u aktualnoj kampanji. Mnogi se s pravom pitaju hoće li Sanaderovim dolaskom na vlast Hrvatska biti udaljena od reformističkog kursa koji ionako napreduje puževim korakom. Sanader se danas zaogrnuo plaštom HDZ-ove novorođene nevinosti, isprike su dane, pa je samim tim učinjen privid kako se radi o novoj politici iz koje su isključeni ljudi, kako kaže Mesić, koji su mu svojedobno radili o glavi. Kako se moglo vidjeti, razne desničarske skupine, poput bivših generala, udruga branitelja i političkih skupina koje su inzistirale na nedemokratskom rušenju vlasti, bile su glavni uteg snažnijim procesima detuđmanizacije i normalizacije Hrvatske. Nedvojbeno su upravo krivci pljačke stoljeća i njihova uloga unutar radikaliziranog HDZ-a bili jedan od glavnih razloga zašto koalicijska vlast nije posegnula za poništenjem kriminalne pretvorbe i privatizacije te sudskim progonom počinitelja.

Napretkom koji, prema svim istraživanjima, ostvaruje HDZ, bez obzira na tisuće puta ponovljene Sanaderove riječi o tome kako je takva politika kažnjena na posljednjim izborima i kako su danas u njegovoj stranci ljudi koji su spremni voditi politiku okrenutu isključivo ljudima kao takvima, nije odgovoreno na brojna pitanja i strahovi su sasvim opravdani.

Sasvim je sigurno da se HDZ, baš kao ni SDP, neće upirati da kazni one koji su pljačku organizirali i omogućili, HDZ, baš kao ni SDP, neće razjasniti nerazjašnjena ubojstva, vratiti nestali novac niti uspostaviti pravnu državu, jer bi radili sami protiv sebe.

HDZ će, još sigurnije, imati iznimno teške odnose s Haaškim sudom, jer će, zbog moguće nestabilnosti u regiji, koju će sasvim sigurno samom svojom pobjedom izazvati, pritisak međunarodne zajednice biti znatno rigorozniji a hrvatsko koračanje europskom periferijom još usporenije.

Ni Račanov kancelarijat nije nakon izbora na kojima se obećavao brži povratak izbjeglica učinio ono što je obećavao. Ima li izgleda da pod Sanaderovim demokratskim i prozapadnim plaštom, iza kojeg se kriju desničarske kohorte, radi viših ciljeva ušutkane, bude drukčije?!

I napokon, može li Sanader zaustaviti nalet konzervativnih ideja koje će morati prihvatiti i koje će Hrvatsku vratiti unatrag upravo zahvaljujući onima koji su ga tako licemjerno podržali?!

No stvari se, kako vidimo, do krajnosti relativiziraju pa su opcije koje su do jučer bile nemoguće postale sasvim moguće. Severina i Cro Cop do jučer su bili mogući samo na kartama HDZ-a, danas ih s krajnjom lakoćom i sasvim nebitnim izdacima za tili čas prebacuju u tabor koji bi im značio sasvim sigurnu medijsku smrt.

To su i prvi signali kako moguća HDZ-SDP koalicijska opcija nije samo puka fantazija. Po stvarnim učincima svoga djelovanja i zaštiti političke kaste nekadašnjeg partijskog mastodonta oni su se u ovim trenucima uistinu našli na zajedničkom putu.

Tomčev Forum hrvatske sloge, koji okuplja pripadnike dviju frakcija nekoć složne partije čija crvena nit nikad nije sasvim izgubljena, prava je štih-proba za poslijeizbornu soluciju koju je u prošlom broju nagovijestio Nacional.

Mada su i Račan i Sanader takvu projekciju javno opovrgnuli, objektivno takva koalicija neformalno postoji već punih 13 godina i manifestira se upravo u svakovrsnoj zaštiti što je lideri dviju frakcija pružaju jedni drugima u najtežim trenucima. Prezauzetost zaštitom privilegija i mogućeg progona – posao je koji se uvijek odlično obavlja. Ono što nije učinjeno lako se iščitava iz sveopće zasićenosti i apatičnosti hrvatskog biračkog tijela.

Spomenuta koalicija i nova oporba koja bi time nastala možda bi stvari napokon postavile na mjesta kamo stvarno pripadaju.