Objavljeno u Nacionalu br. 417, 2003-11-12

Autor: Ivan Polan

GOST KOLUMNIST

Prodaja Slobodne Dalmacije ide na ruku lopovima koji su je opljačkali

Iz natječaja za prodaju Slobodne Dalmacije nije vidljivo da tvrtka ima nepremostive dubioze: nakon zamagljenog načina na koji je država stekla splitsku novinsku kuću, najvrjedniji dio tvrtke postaje problematičan udjel u “SD-trgovini d.o.o.” za koji Tisak traži 17.000.000 DEM s kamatama od 1998., banke od Tiska sličan iznos, a u posljednje četiri godine nikom nije bilo u interesu da se taj čvor raspetlja

Ivan PolanIvan PolanTrgovački sud u Splitu donio je 26. ožujka 1990. rješenje o upisu Slobodne Dalmacije u sudski registar kao dioničkog društva nastalog pretvorbom po Markovićevu zakonu o društvenom kapitalu. Bilo je to vrijeme kad su promućurni direktori shvatili nužnost privatizacije i priliku koja im se ukazala u još jugoslavenskom zakonu. Istim putem kao i Slobodna Dalmacija krenule su i mnoge druge tvrtke, a među njima i Tvornica duhana Rovinj.

Unatoč upisu u registar i tako nastalom definitivnom pravnom stanju, 30. rujna 1992. direktor Agencije za restruktuiranje i razvoj (poslije Hrvatski fond za privatizaciju) Zlatko Mateša potpisao je rješenje o uvođenju državnog Upravnog odbora u privatiziranu Slobodnu Dalmaciju. Na temelju tog rješenja proveden je “državni udar” u toj tvrtki i ona je postala državna, potom Kutlina, pa opet državna. S pravom se prvotni dioničari Slobodne Dalmacije ljute. Oni su opljačkani. To se osobito vidi danas kaa se dioničari Tvornice duhana Rovinj hvale astronomskim vrijednostima svojih dionica.

Ukradenu Slobodnu Dalmaciju država već dugo prodaje i stalno se poziva na transparentnost te prodaje. Dosadašnja iskustva s prodajom državnih tvrtki iziskuju oprez. Netransparentni pokušaji prodaje Sunčanog Hvara, Kutjeva i drugih poduzeća samo su završavali vrlo transparentnim svađama političara koji su zakulisno favorizirali svoje interese. U Vjesniku od 5. studenoga 2003. Hrvatski fond za privatizaciju ponovno je raspisao natječaj za prodaju Slobodne Dalmacije.

Privatizacija Slobodne Dalmacije sve je drugo prije nego transparentna. Prvo, potpuno je mračan i zamagljen način stjecanja te tvrtke. Oteto je uvijek prokleto. Drugo, nema odgovora zašto se Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju stalno zafrkava i objavljuje prodaju, a nikad je ne dovrši. Zašto je za prodaju Slobodne Dalmacije raspisan natječaj i prije godinu dana? Čemu uopće služe natječaji koje raspisuje država prilikom prodaje svoje imovine? Čemu je služio natječaj za prodaju Sunčanog Hvara? Bilo bi bolje reći da su to pokusni baloni. Kad se ne uspije progurati svoj igrač, raspisuje se novi natječaj. Stoga bi bilo poštenije da se je u Vjesniku od 5. studenoga 2003. umjesto ponovnog natječaja objavio “Pokusni balon za prodaju Slobodne Dalmacije”.

Treće, ne postoje uvjeti da svi zainteresirani pod jednakim uvjetima imaju jednake šanse. Iz pokusnog balona objavljenog 5. studenoga 2003. u Vjesniku nije vidljivo da Slobodna Dalmacija ima velike i zasad nepremostive dubioze. Najvrjedniji dio te tvrtke čini problematičan udjel u “SD-trgovini d.o.o.” koja se, kao i Tisak, bavi distribucijom novina te prodajom cigareta i sličnih proizvoda. Radi prikrivanja prijetećih gubitaka Dubrovačke, Splitske i Dalmatinske banke 1997. iz Slobodne Dalmacije se izdvojila i u zasebnu tvrtku pretvorila njena distribucija i prodaja. Tako je nastala “SD-trgovina d.o.o.” Za 34.000.000 DEM kupio ju je Tisak, ali je za isti iznos Tisak preuzeo dugove Slobodne Dalmacije Splitskoj, Dalmatinskoj i Dubrovačkoj banci te otplatio dio tih dugova. Bili su to fiktivni dugovi iz kriminalnih transakcija, za novac koji Slobodna Dalmacija uglavnom nije vidjela. Banke su tako za 34.000.000 DEM uljepšale svoje bilance, Slobodna Dalmacija se riješila duga, ali je ostala bez svog najvrjednijeg dijela imovine. Najzadovoljniji mogu biti lopovi jer svaka nova prodaja SD-trgovine d.o.o. ili Slobodne Dalmacije smanjuje mogućnost da budu razotkriveni.

U jesen 1997. Tisak je natrag Slobodnoj Dalmaciji prodao 50 posto udjela u “SD-trgovini d.o.o.” za 17.000.000 DEM, ali taj iznos nikada nije plaćen jer je taj dug preuzela obogaljeno Kutlino poduzeće Cikada komunikacije d.o.o. Nakon tako zapetljanog polukriminalnog posla “SD-trgovinu d.o.o.” svojataju i Tisak i Slobodna Dalmacija. Neko je vrijeme poštovan džentlmenski sporazum po kojem su Tisak i Slobodna Dalmacija imali po 50 posto udjela. Na bazi takvog sporazuma imenovan je zajednički nadzorni odbor u kojem je Tisak imao predsjednika, Slobodna Dalmacija dva člana, a u SD trgovini je uz direktora postavljen prokurist kojeg je odredio Tisak. Sasvim je neizvjesno kako će za nekoliko godina završiti sudski postupci u kojima Tisak od Slobodne Dalmacije traži 17.000.000 DEM s kamatama od 1998., a banke od Tiska sličan iznos. U posljednje četiri godine ni u Tisku ni u Slobodnoj Dalmaciji nije učinjeno ništa da se taj čvor raspetlja. Kao da je, ne bez razloga, svim stranama i vlasnicima odgovarao status quo. A vlasnici su država, Tvornica duhana Rovinj, Večernji list i Europapress holding, najveći nakladnik i najjači kontrolor distribucije novina u Hrvatskoj.

U ovakvoj zavrzlami jedine šanse imaju vlasnici Tiska jer bi tako dubioze ostale u vlastitom dvorištu, a međusobni dugovi mogli bi otvoriti neizmjerne mogućnosti novih kombinacija. Ostali zainteresirani, poput Splićanima simpatične grupe njihovih poduzetnika, gotovo i nemaju šanse ući u kupnju Slobodne Dalmacije s takvim hipotekama.

Privatizacija Slobodne Dalmacije nužno izaziva emocije i sjećanja na 1990. godinu kad je tada najsnažnija dalmatinska tvrtka u isto vrijeme s Tvornicom duhana Rovinj provela pretvorbu po Markovićevu modelu. Slobodnoj Dalmaciji je poništena takva pretvorba, a TDR se provukao. Što bi se dogodilo da je bilo obratno? Bi li danas Slobodna Dalmacija kupovala tvornicu duhana Rovinj?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika