Vedrana RudanMoja kćerka peče naušnice, dobila sam par za rođendan, za jedno uho tulipan, za drugo jabuku. Sin mi je poklonio drvene ribe, vise na tankim nitima, neke su plosnate, druge napuhane, sve su šarene. Kad puše vjetar, uđe u moju spavaću sobu, tkkk, tkkk, to ribe udaraju jedna o drugu, tkkk, tkkk. Ili tako nekako. Čudan zvuk, umirujući. Ja volim svoju djecu, a to više nisu djeca, sin ima trideset, kćerka dvadeset i pet, netko bi nam trebao reći, mislim, na porodu, ej, djecu se s godinama voli sve više, ne sve manje. Da to znamo bilo bi nam lakše, možda, išle bismo svijetom pripremljene, mi mame.

Gledam Dnevnik, leš do leša, vreća do vreće, dim i prah i pepeo i krik i zastave preko lijesova i tužna je Italija. Sin mi ima rupe na velikim tenisicama, kad promijeni posao imat će bolju plaću, kupit će skupe cipele i jaknu, moj sin ima planove. Ameri lete u zrak u Iraku, Bush govori, to je borba protiv terorizma, zato su odletjeli u zrak ti klinci. Majke ih dočekuju na aerodromima, vreće, vreće, vreće svuda oko nas. Moj budući zet je inžinjer, radi kod Austrijanca, mlad je i uspješan, dobio je unapređenje. Mama, govori mi kćerka, kad se vjenčamo, kupit ćemo stan na kredit, na vrhu nebodera, da nam nitko ne skače po glavi. Kupiš mi navlake za pokrivač na bijelog medvjeda koji sjedi na santi i svijetloplave jastučnice?

Ja obožavam kćerku, već sam rekla, ispekla mi je naušnice. Kupit ću ti navlaku za pokrivač i na bijelog medvjeda i na smeđe kestene, na jastučnicama kesteni izgledaju kao živi. Kad kćerki platim frizera, onda mi pošalje SMS, fala t’ k’o majci!:-) Odo’ ja na uljepšavanje! Ble, ble! U Istambulu u zrak lete Židovi i Turci i Britanci, urednik Dnevnika nam je rekao, dragi gledatelji, ne gledajte ovo, ovo nije za svačije oči. Nisam gledala, skrenula sam pogled da ne bih vidjela prah i pepeo i vreće, vreće, vreće. U Londonu su se sastali Blair i Bush. Ne može to tako, rekao je Amer, ne može to tako, rekao je Blair, treba nam i prah i pepeo i još vreća i još i vreća još. Zašto ne promijeniš posao, rekla sam sinu. Tražim, rekao je sin, još malo, mislim odseliti, unajmit ću neku gajbu, kuhat ću sam, bez mesa, samo soju i voće i maslinovo ulje. Strašno volim svoga sina, već sam rekla. Nisam rekla, ne slavim rođendan, nikome ne govorim, danas mi je rođendan, ali, moj je sin znao, donio mi je one drvene ribe. To je čitavo jato. Zašto, zašto ne možete ući u moju sobu i vidjeti šareno, drveno jato?

Tkkk, tkkk, tkkk, to su ribice kad noću puše vjetar kroz prozor moje sobe. Kćerka mi je dala svoju veliku, novu fotografiju, lijepa plavuša se smije. U rokovniku imam i sina, gleda me smeđim očima. Zašto se djecu voli i kad više nisu djeca, ta ljubav čovjeka opterećuje, čini ga nemirnim. Jako mi je teško kad me kćerka nazove i kaže, mama, još mi nije pala temperatura. Ovo nije lijepo što ću reći, ovo je djetinjasto, stalno pada kiša, zato sam rekla sinu, pazi preko ceste, da se ne oklizneš o mokro lišće, te su ti tenisice previše glatke. Dobro, rekao je, kao da je to normalno, to govorenje tridesetogodišnjem sinu o mokrom lišću. Mene mokro lišće uvijek asocira na jesen, jesen na groblje, groblje na vreće, vreće na Talijane i Amere i Iračane i Židove i Britance i Turke. Svi oni ovih dana lete u nebo, oko njih prah i pepeo i vreće, vreće, vreće. Ne gledajte ovo, dragi gledatelji. Da imam novaca, stalno se nadam da će mi doći neka lova, ne mala lova, velika lova, odmah bih, da imam novaca, isti bih čas kupila život svoje djece. Rekla bih, ne njega, gospodo, ne moga sina, koliko tražite? Pa bih platila. Kćerki bih rekla, zlato moje, ne tresi se, sve se može novcem kupiti, mama će platiti. Kupila bih joj muževljev život. Ali, ja nema love, nemam prebijene kune, moram dignuti kredit da bih kupila navlaku za pokrivač na medvjeda i kestenje, ne mogu kupiti ni tenisice, sinu. Doći će dan jer mora doći kada će biti, biti ili ne biti, moja će kćerka vrištati, ja ću vrištati, nebo će odjekivati, padat će kiša, puhat će vjetar, ribe u mojoj sobi radit će tkkkk, tkkkk. Oni će doći po moga sina i moga zeta. A onda ćemo kćerka i ja čekati i čekati i čekati i dočekati. Zagrlit ćemo dvije plastične vreće onako kao se danas vreće grle u Istambulu i Bagdadu.

Bush govori, to je borba protiv terorizma, ne vjerujem teroristi ni kad govori o borbi protiv terorizma. O, da, da! O, da, da! Doći će vreće i u naš grad. Naša će djeca postati svjetska vijest i crna vreća i ne gledajte ovo, dragi gledatelji. Ja to ne mogu podnijeti. Tkkk, tkkk, tkkk, plivaju drvene ribe, vise o tankim nitima, cijelo ih je jato, neke su plosnate, druge imaju otvorena usta, ništa ribe ne znaju o vrećama. Voljela bih biti riba drvena, lebdjeti na tankoj niti, tkkk, tkkk, tkkk….