Zoran FerićKakva je razlika između sifilisa i moždanog udara? U prvom redu, moždani udar čovjek obično dobiva naporno radeći, dok je sifilis posljedica mnogo popularnijih aktivnosti. Nadalje, čovjek može dobiti mali moždani udar, ali ne može dobiti mali sifilis. Sifilis ili ima ili nema. Baš nekako o tome mislim, o toj razlici između sifilisa i moždanog udara, dok ležim na I. neurologiji KBC-a Rebro priključen na pipicu s infuzijom i sa sumnjom na mali moždani udar. Na nešto što se još zove kap ili šlag. I sanjarim o tome kako bih ipak radije da se sumnja na sifilis. Doduše, i on može završiti u mozgu, ali dotad ima još dosta vremena. A upravo je to ono što ljudskom biću i treba: vremena. Sve se, zapravo, i svodi na vrijeme. Kad se ozbiljno razboliš, zapravo znači da vremena nema, da je vrijeme iscurilo, dok je zdravima upravo vrijeme jedan od najvećih argumenata. Vrijeme koje će provesti živeći. I tako, u tom infuzijskom položaju pogled mi pada na krilo susjedne bolničke zgrade i njenih pet sivih katova. A na svakom katu po sedam jednakih prozora. Kao da me netko odozgora zajebava tim simboličnim biblijskim brojem. Na prvom katu, recimo, vidim operacijsku dvoranu. Spustila se rana vačer kasne jeseni, dolje u daljini svijetli grad, a ljudi u zelenim ogrtačima vrzmaju se oko nekoga tko leži na stolu i kome se vide samo noge, iako nisam siguran da su to baš noge, nego bih ja zbog nečega jako volio da su to noge, a ne, recimo, dio nekog aparata ili prekrivač boje tijela. Jer s tim nogama onda mogu i uspostaviti neku vrstu bratstva u patnji, u tom velikom klubu pacijenata u kojem se i različiti ljudi odlično razumiju i na daljinu. Ispod dvorane za operacije nalazi se psihijatrija. U samom prizemlju. To je, valjda, zbog sklonosti pihijatrijskih pacijenata da skaču s visine. Na prozoru su rešetke, a unutra neki čovjek upravo živinski urla a neki drugi ljudi, obučeni u bijelo, vežu ga za krevet. Iako su prozori zatvoreni, strahovite psovke prodoru do nas. Tako se ne psuje ni u suvremenoj hrvatskoj prozi, a za spomenutog svezanog gospodina Vedrana Rudan je mala beba. Na trećem pak katu čovjek je oslonjen na prozorsku dasku i mirno puši. I što on vidi? Vidi mene na infuziji, nekoga gore na internoj kako sjedi u krevetu i čita, sestru koja prazni gusku. Tako se u filmovima prikazuju anđeli. Stoje obično negdje gore, na visokim zgradama ili tornjevima i gledaju naše male živote koji se obavljaju po ovim kockastim osvijetljenim akvarijima. I to je, nekako, simbolička slika čovječanstva: univerzalna povijest patnje.

Nedavno mi je novinarka Nacionala, Željka Godeč, postavila ozbiljno pitanje: “Otkud moj opesivan odnos prema prema bolestima?” Zapravo, kad malo razmislim, to i nije odnos prema bolestima, nego prema medicini. Upravo zato što je povijest medicine, unatoč stalnom seciranju, krađi mrtvih tijela s groblja i mnogim neugodnim ali nužnim eksperimentima, zapravo jedna od najsvjetlijih točaka čovječanstva. To je povijest pomaganja. I sam Krist je, zapravo, iscjelitelj, a božja intervencija u mehanizme fizike i kemije, to jest čudo, najčešće se i manifestira kao čudesno ozdravljenje. Naša je normalna povijest, ona koju učimo u školi i o čijim se udžbenicima nerijetko sporimo, zapravo povijest paranoje, ratova i ropstva. Slično je i s poviješću umjetnosti. Ivan Grozni zatukao je vlastitoga sina željeznim štapom, a arhitektu crkve Vasilija blaženoga, jedne od najljepših svjetskih građevina, dao je izvaditi oči. Kruži i priča da su arhitektu Taj Mahala, predivnog mauzoleja ljubavi, zapravo odrezali ruke kako ne bi napravio još neku građevinu koja bi se po ljepoti mogla mjeriti s Taj Mahalom. Krležin se pak Michelangelo grbio pod svodovima Siktinske kapele kao papinski slugan. I povijest umjetnosti je, dakle, povijest paranoje i sakaćenja. A sve to zbog ukrašavanja, prestiža, osjećaja moći i snage vlasti. U to se lijepo uklapa i legenda o tome da su sve majstore koji su uređivali unutrašnjost piramida naposljetku ubijali kako bi se sačuvala nekakva tajna, nešto sveobuhvatno i sveobjašnjavajuće sadržano u tim građevinama. Monumentalnost grčkih hramova, kao i strahobalne Speerove građevine, imali su sasvim konkretnu svrhu: učvršćivanje vlasti, prestiž i moć. Isto je i s predivnom tvrđavom od plave opeke na ulazu u Babilon ili čipkastom ljepotom Duždeve palače u Veneciji.

A u sjeni tih velikih povijesnih pothvata postojali su oni znatiželjni, oni tihi ljudi koji su pod okriljem mraka, izlažući svoje živote opasnosti, krali s groblja tijela netom umrlih pokojnika kako bi ih mogli secirati i vidjeti kako to funkcionira ljudsko tijelo i čemu služe sve te žile, žilice, tetive ili siva tvar. Povijest medicine zapravo je u globalu i povijest rizika i požrtvovnosti. To se nije promijenilo do danas. I ne mislim pri tome samo na silan napor koji je potreban da bi netko postao valjan liječnik, nego i na sva ona ljudska iskušenja koja pritom prolazi. Iskušenje hipohondrije, jer logično je, što više bolesti poznaješ, više ih osjećaš i na samome sebi. Zatim iskušenje oholosti, jer uistinu nema veće i ljepše stvari nego osjećati da u rukama držiš nečiji život i da mu ga na neki način vraćaš. I kako onda u tim iscjeliteljskim okolnsotima ne postati i pomalo ohol. Stanovita doza oholosti tu je možda i normalna, kao i , vjerujem, bezgranično lijep osjećaj da si nekom dječaku spasio život presađujući mu jetru ili da si dobro doziranim preparatima nekoga podigao iz invalidskih kolica.

Upravo u takvim okolnostima i u takvoj atmosferi izgledalo je posebno perverzno kad su do nas hospitaliziranih prošlog tjedna dolazile banalne vijesti o ljudima koji se u predizbornoj kampanji grčevito bore kako bi participirali u političkoj povijesti ove zemlje, obećavajući da će se s njihovom vlašću nešto promijeniti. No vrijeme, upravo ona kategorija koju teški bolesnici nemaju, uvijek demantira velike povijesne pokušaje, kao što i nužne zdravstvene reforme svodi na smiješne kozmetičke zahvate. I tako smo mi bolesnici, u pidžamama okupljeni oko prastarog televizora s kojeg se davno izgubila boja, zloguki simbolički fakat, pa na tom crno-bijelom televizoru slušamo i ono što gotovo svaka politička kampanja i jest: crno-bijeli govor o crno-bijelim ljudima. Takvi su likovi u književnosti i filmovima odavno smiješni, samo ih stvarnost još podnosi, a sve oko nas već je desetljećima velika bolnička čekaonica. Izbori su prošli, no mi ćemo, bojim se, čekati i dalje.