Srećko JurdanaPolitički uspjeh Hrvatske stranke umirovljenika, velikoga pobjednika aktualnih izbora, dokazuje da su penzioneri željni novca koji im razne vladajuće garniture godinama oduzimaju u ime viših interesa, ali i da hrvatska populacija ubrzano stari. U dogledno vrijeme glavna biračka mjesta postat će starački domovi. Da je penzionerska kasta u Hrvatskoj najperspektivnija politička sila, shvatio je i dalekovidni Dražen Budiša koji je – nakon izbornoga debakla – napokon najavio odlazak u mirovinu. Ako se već nije najbolje snašao u koaliciji s Račanom, odnosno s Granićem, za desetak godina mogao bi postati premijer na čelu poletnoga penzionerskoga pokreta.

Na upravo završenim izborima neki nacionalistički zabavljači eliminirani su s političke scene – “doktor” Anto Kovačević, Rojs, Ivić Pašalić, Miroslav Tuđman, Joško Kontić, Zdravko Tomac itd. – ali na nju se već probijaju novi, poput Slavena Letice koji je izabran u Sabor pošto je prethodno umislio da je ban Jelačić. Hrvatska nacija doista umije prepoznati koga treba nagraditi saborskom apanažom. Njezin osjećaj za realnost postaje legendaran. Pedeset posto ljudi nije izašlo na izbore, čime su lukavo osigurali pobjedu HDZ-u. Kad ih taj HDZ udari po glavi s rudimentarnom agresijom koja se iza njega nepogrešivo vuče, opet će početi kukati za građanskim strankama. Nekim zemljama demokracija pristaje kao konju kravata. Na drugoj strani, apstinencija ima i svoje specifične uzroke. Četiri godine vlasti Ivice Račana i kompanjona toliko je motiviralo građane za politiku da su davež odlaska na glasanje odlučili eskivirati čak i po cijenu povratka HDZ-a.

Račanov povratak aktovima

Sad su dobili što su htjeli. Sanader već u mislima sastavlja vladu, bit će tu dragih lica: Hebrang, Žužul, Šeks, Jadranka Kosor, možda se u njoj nađu i Tomčić i Đapić, a Račan za to vrijeme ponosno izjavljuje kako je “SDP na izborima potvrdio svoju snagu”. Potvrda SDP-ove snage doista je impresivna. Bili su vlast, sad su opozicija, s dvadesetak mandata manje. Ali Račanov moral imponira. Dakako, još uvijek je moguće čudo. Na mistične “urbane glasove” više se, doduše, ne računa, pošto je izborna ponoć (kad oni stižu zajedno s Godotom) davno prošla, ali Račan se zato – osim sa standardnim partnerima – može ujediniti i sa Šemsom Tankovićem, Ratkom Gajicom, Zdenkom Čuhnil, Miloradom Pupovcem, Jene Adamom, Furiom Radinom i drugim zastupnicima manjina, zatim sa strankom umirovljenika, pa s Đurđom Adlešić koja u odsutnosti Budiše ne zna što bi sa sobom, i zajedno s njima – na radost publike – pokušati formirati vladu nacionalnoga spasa. Druga varijanta je da mu Sanader ponudi savez, tj. “veliku koaliciju”, ali nejasno je zašto bi to dotični učinio. Treća je i najoptimalnija varijanta da se Račan vrati svome omiljenome hobiju, slikanju golih žena. Slikarstvo će s njim profitirati koliko i hrvatska politika.

Estetika relativizacije

Račan je personifikacija tragedije hrvatskoga građanstva. Bio je komunistički mediokritet, koji je vlast 1990. godine bez borbe prepustio Tuđmanu jer se nije osjećao sposobnim za vođenje rata protiv Srbije i JNA. Deset godina je, uz povremena kozmetička suprotstavljanja, mirno promatrao što Tuđman radi, čekajući da ga nacija – umorna od HDZ-a – po inerciji ponovno izbaci na vlast. Ljudi se nisu opterećivali ideologijama: tražili su reforme, mobilizaciju i promjenu, i izabrali komitetskoga čovjeka koji je bio pri ruci, a on im je ponudio estetiku relativizacije. Na Hrvatsku je bacio koprenu svoga pragmatičkoga nihilizma. Paralizirao je pravosuđe. Da je nakon osvajanja vlasti poništio pretvorbu, opljačkani novac vratio u budžet i pedeset bandita strpao u zatvor, postao bi nacionalni junak. Nitko ga dvadeset godina ne bi skinuo s vlasti. Postupio je, međutim, upravo suprotno: legalizirao je pretvorbu, a banditima ostavio i novac i slobodu da u njemu uživaju. Na položajima je ostavio i Tuđmanove korumpirane nacionaliste u Državnom sudbenom vijeću, i suce koje su ti kadrovici imenovali prema Tuđmanovim kriterijima političke podobnosti. U ministra pravosuđa promovirao je osobu iz manekenske škole, a u državnoga odvjetnika osobu za koju je znao da će mu služiti bez pogovora, i da će otvarati istrage isključivo u skladu s njegovim političkim procjenama. Za ministra vanjskih poslova postavio je svoga otrovno dosadnoga klona, a jednake ideotipove imenovao je i za svoje prve suradnike. Kako da izbore dobije čovjek kojem uz rame marširaju Slavko Linić sa svojim meketavim dociranjem o trijumfima ekonomije koju je uništio, i Mato Arlović sa stilom zemljoradnika na partijskome kursu, a operativu vodi Goran Granić, žovijalan koliko i elektromotor koji mu je uža specijalnost?

Paralitički manirizam

Propustio je historijsku priliku, i pokazao se nedostojnim veličine izazova. Umjesto da se na početku mandata odmah posvetio detuđmanizaciji, cjelokupnu energiju počeo je trošiti na ukidanje prerogativa Stipi Mesiću, da ga ovaj ne bi ugrožavao u operacionalizaciji vlasti. Vlasti? Cijela ta vlast svodila se na paralitički manirizam koji je naciju postupno doveo u stanje očaja, do mjere kad se jedan njezin dio odlučio ponovno obratiti HDZ-u. Ne bez formalnoga razloga; Sanader je za Račana profesor retorike. Prepoznavajući situaciju u kojoj ljudi traže lidera s energijom, Sanader se odlučio predstaviti kao takav, premda je svoje liderstvo utemeljio na vrlo malo konkretnih poruka. Uostalom, što da kaže? Ako izjavi da Gotovinu neće izručiti Haagu, napast će ga Zapad; ako izjavi da će ga izručiti, napast će ga hadezeovci. Pretvorbu neće poništiti jer je i sam u njoj sudjelovao, ratnim zločincima neće suditi jer se time “degradira domovinski rat”. I tako dalje. Sanaderova predizborna poza svodila se na transmitiranje energije, snage i inicijative lišene konkretnoga sadržaja. Taj, međutim, nije bio važan: publiku nisu zanimala značenja, nego ugođaj. Kao sobna lokomotiva koja se neprestano vrti u krug Sanader je stalno nešto “pokretao”, nudio apstraktni preporod, vikao, prijetio, i ostavljao potpuno drukčiji energetski dojam od Račana koji je, premda na vlasti, svoju izbornu kampanju započeo defanzivnom konstatacijom da “Sanader još nije dobio izbore”.

Ljudima je nakon četiri godine pozlilo od esdepeovskoga hinjenja vladanja, i rekli su, neka dođe i crni vrag, samo da u sebi ima živosti. Račan je, međutim, podvrgnut specijalnoj povijesnoj ocjeni. Ostat će zapamćen kao čovjek koji je HDZ skinuo s vlasti, i koji je HDZ na vlast vratio. Promatrači, analitičari, novinari, građanski orijentirani aktivisti, godinama su od njega tražili da promijeni svoju birokratsku filozofiju. Budi odlučniji, Račane, jer u protivnom letiš s vlasti, poručivali su mu. Neprijatelje si poštedio, oni vrebaju svoju priliku, na kraju će se prikazati kao spasitelji i doći će ti glave. Uzalud. Ništa se kod njega nije mijenjalo. Djelovao je kao postojani rob svoje ideje nepravednoga društvenoga mira. Prema tajkunima je bio majka, a tada je – u komičnome pokušaju da se izbori za vjerodostojnost – dva dana prije izbora objavio kako će Vlada prisiliti Damira Vrhovnika da svoje dionice Lenca proda za jednu kunu jer smatra odgovornim za propast brodogradilišta. Time je, međutim, samo udario završni pečat na licemjerno ponašanje koje je Slavko Linić usadio u SDP. Račane, Račane. . . Četiri godine na vlasti, da bismo potom došli na isto. Kakva zabluda, kakav gubitak vremena…

STUPAC TJEDNA: DVA RATNA DRUGA

Budiša i Granić izletjeli su iz Sabora iako su prije izbora tvrdili da će dobiti više od dvadeset mandata, a Budiša čak diskretno sugerirao novinarima da bi mogli ostvariti i relativnu većinu. Što se tu može; ljudi su zanesenjaci, romantičari, fantasti koji plove u drugim svjetovima. Da je više takvih, život bi bio ljepši. Sad govore da njihova koalicija nije ostvarila željenu “sinergiju”, a bune se i na nedostatak sredstava za kampanju. Dakako, to više ne zanima ni njih same. Što će biti s njihovim vrijednim strankama? Kad je o perspektivi HSLS-a i DC-a riječ, selidba u politički muzej nije isključena. Pokreti koje na izborima poražava stranka penzionera nemaju pretjeranog smisla, čak ni ako ih u parlamentu zastupaju takve veličine kao što su Vesna Škare-Ožbolt i Đurđa Adlešić. Dakle: Budiša u penziju, Granić u laboratorij, HSLS i DC u arhivu, a Hrvatska u svijetlu prošlost.