Ivan PolanHrvatsko pravosuđe se od 1990. kontinuirano zatvara u svoje birokratske zidine. Taj proces nije zaustavila ni promijenila aktualna vlast. HDZ-ov pogled na pravosuđe ne razlikuje se od SDP-ova. To je donekle normalno jer bivši članovi iste partije na pravosuđe gledaju jednako kao na neke druge probleme.

Bivši jednopartijski sustav je preko SKJ i SKH držao sve društvene tokove pod nadzorom. Kada je HDZ došao na vlast, te je tokove želio kontrolirati po istom obrascu. Tuđman je zapovjedio da hrvatsko pravosuđe mora provoditi državnu politiku, a iz sudnica je izbacio velik broj sudaca. Danas kritiziraju HDZ da je eliminirao pametne i poštene suce, ali je bliže istini da su eliminirani oni suci koji su bili na liniji prema smijenjenim političarima. Kada je na vlast došao SDP, on je pokušao učiniti isto nazvavši to depolitizacijom pravosuđa. Naši vlastodršci prema starim modelima iz prošlosti žele pravosuđe držati pod svojom kontrolom. To vidimo svakodnevno. Kad god se nešto jače zakuha u domeni suđenja, u pomoć se prizivaju političari. Incest između političara i pravosuđa javno funkcionira. To se osobito vidi iz opscenog djelovanja Vladimira Gredelja, predsjednika Udruge sudaca. Gredelj se javlja po svakom pitanju. Nastupa kao političar. Uzrujava se što se ne izvršavaju pravomoćne sudske odluke u Valpovu gdje je neviđena piljarska svađa nazvana skupštinom dioničara PPK Valpovo, a mali većinski dioničari, baš kao i devedesetih, izigrani. Neizvršavanje sudskih odluka nije problem Udruge sudaca nego političkog sustava. Gredelj se mora odlučiti za politiku ili sud. Za sada izgleda kao najobičniji politički insajder u pravosuđu. Ali čiji? Novine pišu da mu je sin na izbornoj listi Pašalićeva Hrvatskog bloka. Oko slučaja Valpovo se navodno mota i Mato Arlović zastupajući interese koje zastupa i Gredelj. Nadam se da će se suci ipak oduprijeti. Da će shvatiti da se radi o jednostavnom pravnom problemu koji je moguće riješiti u nekoliko minuta. Potrebno je samo da sud donese odluku o registraciji odluka ponovljene skupštine dioničara 5. 9. 2003. Sudac koji to treba učiniti čeka, a nezadovoljnici tvrde da čeka ishod izbora. Evo što vam je hrvatsko pravosuđe!

Nasuprot tome incestu, prirodne veze između javnosti i pravosuđa nema. Štoviše, javnosti se sustavno onemogućava prirodan i koristan utjecaj na sudovanje. Npr. javnosti je ostalo neobjašnjeno zašto je Antićevićka prepustila stotine milijuna kuna Antunovićki prilikom rebalansa proračuna za 2002. Istodobno svi kukaju kako je pravosuđe u komi i glavna prepreka za ulazak Hrvatske u Europu. Pada mi na pamet što bi se u Zagrebu s tim milijunima moglo učiniti. Suci u Općinskom sudu u Zagrebu nekada su imali sudnicu i svoj radni kabinet. Danas u tim kabinetima sjede drugi suci i svi zajedno rade u potpuno neprimjerenim uvjetima, strogom radnom vremenu i ostalim lošim činovničkim pravilima. S Antićevićkim milijunima mogla se napraviti nova zgrada, npr. u zelenilu Pantovčaka, gdje suci mogu prije svega misliti, gdje više ne bi bili činovnici nego najvažniji mislioci u ovoj zemlji. Na ulazu pred tom zgradom mogla bi Antićevićka i Sessa objašnjavati strankama – Ovo vam je Sud, najvažnija institucija u državi, za nju su ustvari živote dali hrvatski branitelji. Policiju i vojsku ima i Gvineja Bisau.

Već je desetljećima u ovoj zemlji pravilo da stranka ne može znati koje vijeće sudi u drugostupanjskom postupku ili u postupku pred Vrhovnim sudom. Ali može li to znati Pašalić, Arlović, Račan, Mesić? Stvari se pravdaju mogućim pritiscima na suce. Kao što vidimo, na suce političari stalno vrše pritisak, a građani u ostvarivanju svojih prava takvu mogućnost nemaju. Uostalom, kakvi su to suci koji se boje bilo kakve vrste pritiska? Konkretno, zahvaljujući incestu političara i dijelova sustava u pravosuđu, neki moćnici mogu unaprijed odrediti koje će vijeće suditi, a protivna strana sastav vijeća može saznati tek kada je sve gotovo.

Novi zakon o parničnom postupku koji se počinje primjenjivati od 1. 12. 2003. strankama je praktički oduzeo pravo traženja izuzeća sudaca. Istina je da su se traženjem izuzeća odvjetnici često služili nekorektno, ali je zloupotreba prava bila sankcionirana. Drastično ograničavanje mogućnosti traženja izuzeća je neprimjereno današnjoj situaciji u pravosuđu.

Zakon o parničnom postupku ukinuo je i laička vijeća u prvostupanjskom postupku. Koliko god je to racionalno, ipak i ove odredbe udaljavaju javnost od pravosuđa.

Obrambeni zid pravosuđa prema javnosti gradi i sudska praksa. Velik broj sudaca vodi sporove protiv Nacionala, Ferala i ostalih listova zbog naknade štete i navodne kaznene odgovornosti novinara, a samo zato što su, možda neprimjerenim riječima, komentirali njihov rad. Suci se vrlo dobro i organizirano brane od bilo kakve kritike. Najrječitiji je najnoviji primjer Feralova spora sa sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu Teodorom Tomšić. Pravomoćnu presudu Županijskog suda u Sisku kojom je sutkinji dosuđeno vrlo visokih 80.000 kuna naknade štete za duševne boli preinačio je Vrhovni sud na 150.000 kuna. Vrhovni sud tako poručuje: loše će proći onaj tko dirne u suce. Pikanterija u ovom sporu je u tome što je Teodoru Tomšić zastupao Ivica Crnić, današnji predsjednik Vrhovnog suda. Njegova revizija, koju je uložio 1998., rješavana je tek prije koji mjesec, a u zaglavlju presude ostalo je ime odvjetnika Ivice Crnića. Što tek čeka Nacional u sporovima sa sucima Vrhovnog suda, Visokog trgovačkog suda, Upravnog suda i Trgovačkog suda. Suci su sebi prigrabili najbolju zaštitu. Smatram potpuno neprimjerenim da sudac bilo kada bilo koga tuži. Kad je ugrožena njegova čast, iza njega trebaju javno stati institucije kao što su Državno sudbeno vijeće, Ministarstvo pravosuđa i Sabor ako treba.

Suci su zaštićeni i kaznenim odredbama koje brane komentiranje postupka u toku. Koliko je u svijetu ljudi spasilo glavu zbog interesa i djelovanja javnosti. Bez obzira na ovu zabranu, barem malo ću prokomentirati presudu koja nam je nedavno došla u ruke. Radi se o presudi Županijskog suda u Zagrebu, kojom je ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu po kojoj je Ivo Pukanić uvjetno osuđen na dva mjeseca zatvora. Prvostupanjskom su se presudom Pukaniću trebala začepiti usta u odnosu na Ivića Pašalića. Pukanić je u svom općepoznatom stilu javno poručio Pašaliću da će ga raskrinkati i onemogućiti kao političara. Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Jasna Smiljanić, jednako kao i zamjenica općinskog državnog odvjetnika Željka Pokupec Pukijev, nestašluk su ocijenile kao kazneno djelo prijetnje. Županijski sud u Zagrebu u vijeću sudaca Lepe Singer, Sonje Brešković-Balent i Stjepana Fučkara ukinuo je takvu presudu. Zbog dalekosežnog značenja ove presude za novinarstvo citirat ću dio obrazloženja: “Pašalić je javna osoba te je njegovo javno djelovanje u političkom životu podvrgnuto većoj kritici građana i novinara nego što su takvoj kritici izloženi tzv. “obični građani”. Stoga, utuženi izričaj kojeg je nedvojbeno izgovorio Pukanić valja cijeniti u kontekstu dopuštene i uljuđene novinarske kritike ili pak izričaja koji ima za cilj omalovažavanje ili iznošenje negativnog vrijednosnog suda o osobi (a ne djelatnosti) Pašalića.”