Ostojić želi nastaviti svoj policijsko-istražni posao prekinut 2004. dolaskom HDZ-a na vlastNa prvoj tiskovnoj konferenciji u svojstvu novog ministra unutarnjih poslova, Ranko Ostojić je 27. prosinca faktički najavio nastavak policijsko-istražnog posla koji je sasječen 2004., nakon što je nacionalno glasačko tijelo revitaliziralo HDZ-ovu vlast. Tadašnji ravnatelj policije, današnji ministar, pred novinarima je spomenuo ideju koja je nastala još u onom razdoblju - o formiranju MUP-ova odjela za tzv. hladne slučajeve, zaboravljene ili polovično riješene zločine u proteklih dvadesetak godina.

KAKO NACIONAL DOZNAJE iz SDP-a, uz spomenuti odjel, ili čak agenciju, MUP također dobiva posebnu organizacijsku jedinicu koja će se baviti predmetima nekadašnje privatizacije i ratnog profiterstva: čak 700 fajlova koji su bili zamalo dokrajčeni do 2004., pa su u promjeni vlasti munjevito zaboravljeni, u znak prešutne podrške "tuđmanovskom" modelu politički stvorene kapitalističke klase, čije dugove danas vraća cijela Hrvatska. Kao dobra istražna podloga tada su poslužile analize dugogodišnje državne revizorica Šime Krasić, prve i jedine koje su uopće postojale. No umirovljena je 2010. jer je "zamuljala", navodno, revizijski nalaz u "aferi kamioni", politički i frakcijski značajnoj za HDZ.

Po zamislima nekadašnje koalicijske vlade Ivice Račana, epohalno nakaradnu privatizaciju, koja se zbivala u logističkoj pozadini ratnih i prvih poratnih godina, valjalo je "popraviti" koliko je moguće, barem naknadnom kazneno-istražnom mašinerijom. Kaznene prijave trebale su početi pljuštati u drugom mandatu njegove vlade, koji je izostao. Nakon što se restauracijom HDZ-ove vlasti 2004. akcija svela na čuvenu uzrečicu Ljube Ćesića Rojsa "tko je jamio - jamio je", ideja je, doduše, doživjela načelno-marketinšku renesansu u proljeće 2011. u formi HDZ-ova zakona. No, mjereno činjenicama: zakon je primijenjen samo jednom, kao dobrodošao instrument u optužnici protiv Ive Sanadera, koji u privatizaciji uopće nije sudjelovao. Sve u svemu, na pomolu je val predvidljiva otpora protiv Ranka Ostojića, izvan MUP-a i unutar MUP-a, ako se doista bude držao vlastitih planova o nastavku davno započetog i nikad završenog SDP-ovskog posla. Zato se zagonetka njegova ministarskog položaja svodi na jedno jedino pitanje: koliko će dugo uživati dovoljno podrške u vlastitoj stranci da ispita porijeklo imovine nekoliko stotina domaćih "tajkuna".

Neki od njih u međuvremenu su postali SDP-ovi prijatelji ili barem prijatelji moćnih SDP-ovaca i njihovih koalicijskih partnera. Najkrupniji izdanci "tuđmanovskog" kapitalističkoga recepta stupovi su aktualanoga hrvatskog neoliberalizma, što ga HDZ i SDP smatraju ponajboljim od svih mogućih svjetova. Kao popratna pojava neizbježan je Ostojićev sukob s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, koji je utemeljio jednakost istinskog i lažnog kriminalca-pokajnika u heroju mirnodopske Hrvatske, kao što su izjednačeni istinski i lažni branitelji Domovinskoga rata. Budući da je SDP Bajića promovirao na sadašnji položaj, službeni odnosi Ostojića i Bajića započinju u idili. Ali dosljedna provedba aktualnog Ostojićeva plana kad-tad nužno se sudara s Bajićevom državnoodvjetničkom strategijom, koja se pokazala poprilično selektivnom u izboru grešnika svih kaznenih vrsta. U protivnom, ne bi Sanader, pompozni državni birokrat, dosad bio jedini označen kao ratni profiter.

NA UNUTARNJEM MUP-OVU planu za novog ministra situacija je već sad teška. Samo dan Robert Matanić dobio je 33 godine zatvora zbog sudjelovanja u Pukanićevu ubojstvunakon njegove presice novinari su naletjeli na uznemirene predstavnike policijskih struktura na županijskim i gradskim razinama, proteklih godina probranih po ukusu donedavnog ministra Tomislava Karamarka, koji je svom nasljedniku ostavio čudnu kadrovsku i statističku ostavštinu. Tek ilustracije radi: kao jedan od uspjeha u njegovim se saborskim izvještima navodio pad kaznenoga djela "drsko ponašanje", što god to bilo. Budući da je Karamarko pred parlamentom posljednji policijski rad pravdao 2009., Ostojiću preostaje odgovornost za službene izvještaje o funkcioniranju MUP-a u 2010. i 2011. Po njima je zabilježen znatan pad ubojstava, ali i drastičan porast privrednoga kriminala. Ne govore ništa o društvenim kretanjima, nego pokazuju nešto veći interes MUP-a za korupciju i ekonomnske falsifikate, prijevare i malverzacije, za potrebe zatvaranja famoznog Poglavlja 23 u hrvatskoeuropskim pregovorima.

U MUP-OVIM REDOVIMA uzbuđenje je izazvala Ostojićeva ideja o specijalnom odjelu za "hladne slučajeve", sastavljenom po uzoru na londonsku policiju i FBI. Bio bi eksteritorijalan, odgovoran MUP-ovoj centrali, izvan kontrole lokalnih policijskih uprava. Ali bi ponovo otvorio istrage nikada riješnih ubojstava, otmica, reketa, ucjena: od Ibrahima Dedića 1999. i Milana Levara 2000. do mlade Splićanke Marijane Jerković 2002, od bombe koja je 2003. eksplodirala pod automobilom medijskog magnata Ninoslava Pavića do novinara Dušana Miljuša, pretučenoga 2008... U zadaće budućega odjela, kako SDP-ovci kažu, ulaze nikada identificirani naručitelji i objašnjeni motivi likvidacije Ive Pukanića i Ivane Hodak iz 2008. te čak i ovoljetni nestanak Drnišanke Antonije Bilić, uz krajnje nejasne oblike policijske potrage i završnih kvalifikacija. Nakon spektakularne, koliko i besmislene potrage, uz isušivanje cijelih jezera u Dalmatinskoj zagori, proglašena je žrtvom silovatelja i ubojice, a da nitko ne zna je li doista mrtva.

Dakako da je u MUP-ovoj statistici, kao krajnjem cilju policijskog djelovanja, uvedena među riješena ubojstva. Nikada nisu postojali zaboravljeni zločini, neriješeni predmeti ne stavljaju se ad acta, pa je planirani odjel besmislica, rogobore županijsko- gradske "strukture" u policijskim upravama, komentirajući Ostojićev nastup na inicijalnoj konferenciji za novinare potkraj 2011. Apstrahiramo li od toga da postoji spasonosna zastara čak i za istragu o najstrašnijim nedjelima, riječ je o učestaloj hrvatskoj boljci: apriornom strahu od konkurencije, odnosno od mogućnosti da se policijsko-istražni posao puno uspješnije obavi mimo politički zadane nomenklature.