Međuentitetska granica u filmu "Gori vatra": srpski vatrogasci spremni su zbog "pampersica" na suradnju s bošnjačkim kolegamaZnate li što je najzanimljivije u filmu “Gori vatra”, pobjedniku ovogodišnjeg Sarajevskog filmskog festivala, dobitniku Srebrnog leoparda u Locarnu i specijalnog priznanja na prvom Zagreb film festivalu? To je način na koji su prikazani odnosi Bošnjaka i Srba u razdoblju nakon rata u Bosni. Radnja se odigrava 1998. u Tešnju, bošnjačkom gradiću koji silom prilika treba preko noći izmijeniti demografsku sliku: ako želi tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona za počasnog građanina, trebat će barem nekoliko Srba u popisu stanovništva. Tako propisuje međunarodna zajednica, koja smatra da su jedino gradovi s mješovitim življem zalog za mir u Bosni. Zdvojni gradonačelnik Tešnja odlazi po Srbe tamo gdje ih ima – svom kolegi u obližnji Doboj. Njihov se susret odigrava na znakovitom mjestu – groblju uz srpsku crkvu – a početne nevoljkosti gradonačelnika Doboja nestane kad Tešnjanin progovori razumljivim jezikom – ponudivši određenu svotu konvertibilnih maraka “po glavi stanovnika”. Nakon postignutog dogovora prvi čovjek Tešnja na rastanku poruči: “Baš si šupak!” na što dobije primjeren odgovor: “Drago mi je što smo ratovali!”

Nemo na hrvatskom Ponajbolji posao u glumačkoj ekipi od 30-ak sudionika obavili su Božidar Alić i Suzana Nikolić: neki su glasovi manje razgovijetni, ali katkad Amerikanci imaju takve probleme i s vlastitim filmovimaSrbi su u Tešanj iznajmljeni samo na određeno vrijeme – tek da ih vide službenici međunarodne kontrole – i ne pada im na pamet da ostanu ni trenutak dulje no što im je njihov gradonačelnik naredio. Posve drugi problem imaju pripadnici tešanjske vatrogasne jedinice: njih je ta ista međunarodna zajednica spojila s vatrogascima iz srpskog kraja, što rezultira krajnjom nelagodom. Na zajedničkom domjenku donedavno zaraćene strane drže se odvojeno i led probije tek srpski vatrogasac koji zamoli bošnjačkog susjeda da mu kupi “pampersice” za dijete, jer su njihove puno bolje. Nedugo zatim, Bošnjaci i Srbi već sjede za istim stolom, ali samo što se ne potuku, jer razgovor neminovno dotiče temu “tko je prvi počeo”, odnosno, “tko je koga ubio”, da bi se u završnici prvi put pojavila solidarnost: i jedni i drugi, naime, otkrili su da su im zajednički neprijatelji lokalni moćnici, koji žele profitirati na njihovoj bijedi, i stranci koji im žele propisati kako da žive.

U prikazu srpsko-bošnjačkih odnosa “Gori vatra” balansira između nadahnutog realizma (sarkazam u replikama koje izmjenjuju protagonisti) i poželjne političke projekcije (ujedinjena Bosna protiv svijeta). Oscarom nagrađena “Ničija zemlja” Danisa Tanovića znatno je tjeskobniji film, jer premda također žigoše međunarodnu zajednicu i njezino nerazumijevanje rata u Bosni, jednako je tako skeptičan prema suživotu u toj zemlji (Srbin i Bošnjak završavaju kao nepomirljivi neprijatelji). “Gori vatra” je, međutim, populistički film koji širokoj publici mora ponuditi izvjesno svjetlo na izlazu iz tunela, bez obzira koliko za njega postojali slabi izgledi. Da su u Bosni u njega povjerovali, svjedoči i činjenica da je “Gori vatra” tamo po broju gledatelja nadmašila “Ničiju zemlju” i postala nešto poput nacionalne svetinje. Tu činjenicu treba uvažavati ponajprije stoga što se netko poput redatelja i koscenarista Pjera Žalice – koji je rat proveo u Sarajevu sklanjajući se od srpskih snajpera i granata – odlučio napraviti film čija je namjera gledati unaprijed, a ne unatrag. Da je on političar, možda bi u Bosni i bez stranog nadzora zavladao mir. Kad se film sličnih poruka napravi u Beogradu (veliki hit Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore” prikazao je srpsko-bošnjački sukob kao zatvoreni krug mržnje), odakle se u najvećem broju slučajeva dirigiralo paljbom na Sarajevo, moći će se povjerovati da je Balkan prestao biti “bure baruta”.

Šteta što je spretno napravljen Žaličin film jedva izborio prostor u zagrebačkim kinima (u kojima se upravo prikazuje srpski blockbuster “Zona Zamfirova” – i to mjesec dana nakon hrvatske DVD premijere!), jer njegov komercijalni potencijal ipak nije zanemariv. Ako i propadne zbog nepovoljno odabranih dvorana i termina, ostaje utjeha da ga je već vidjelo preko tri tisuće Zagrepčana (dvije projekcije na ZFF-u i svečana premijera u Studentskom centru), što je puno više od brojke kojom se mogu pohvaliti neki od recentnih hrvatskih filmova.

S nalaženjem kina, očekivano, nema problema “Potraga za Nemom”, odnedavno najuspješniji crtić svih vremena na američkom tržištu (to bi uskoro mogao postati i na svjetskom, ali mu zasad “bježi” “Kralj lavova” s prednošću od 150-ak milijuna dolara; budući da se “Nemo” u mnogim zemljama izvan Amerike počinje prikazivati tek tijekom prosinca, utakmica je neizvjesna). O filmu sam pisao još u ljeto, u vrijeme njegove američke premijere, i svojim iznimno povoljnim dojmovima nemam bog zna što dodati, osim činjenice da dosadašnja (tri) gledanja zasigurno neće biti jedina.

Novost mi je jedino sinkronizacija na hrvatski, prva takve vrste na koju se Disney ohrabrio u hrvatskim kinima. Vođena sve slabijom gledanošću svojih crtića u nas (u najboljem slučaju oko 20 tisuća gledatelja), kompanija čiji je zaštitni znak Mickey Mouse (i koju upravo potresa odlazak posljednjeg Disneyja, Waltova nećaka Roya, iz upravnog odbora – zbog neslaganja s aktualnim predsjednikom Michaelom Eisnerom) odlučila je slijediti primjer Sonyja koji je na hrvatski sinkronizirao “Stuarta Malog” i njegov nastavak te u oba navrata skupio po 50 tisuća gledatelja. Sinkronizacija na hrvatski “Potrage za Nemom” poslužila se iskustvom prethodnika: prevoditelji Goran Pirš i Pjer Žardin koristili su ne samo ulični žargon nego i dijalekt, a glumci su kreirali uloge kao što to čine u ambicioznim radioemisijama. Posao odabira podesnih glasova – njih trideset – trajao je tri mjeseca (u Disneyju, gdje su u tom pogledu pravi gnjavatori, zahtijevali su pravo odobravanja čak i epizodica), a snimalo se puna tri tjedna – što je ozbiljnost koja ponekad ne krasi ni hrvatske cjelovečernje filmove.

Moram priznati da “Potraga za Nemom” na hrvatskom predstavlja posve ugodan gledateljski doživljaj. Istina, katkad sve ne razumijete baš najbolje (razabrao bih tek poneku riječ koji je izgovorio Krešimir Mikić – kornjača Krešo), ali ponekad takvih problema imaju i Amerikanci s vlastitim filmovima. Glavne su uloge, međutim, izvrsne, osobito Božidar Alić kao Nemov otac Merlin (već sam pomislio da se oprostio od bilo kakvog ozbiljnog glumačkog posla otkako je postao “privatni” glumac Jakova Sedlara) i Suzana Nikolić kao zaboravljiva Dora. Te uloge u originalnoj verziji izvode Albert Brooks i Ellen DeGeneres, no rekao bih da naši glumci puno ne zaostaju za njima. Odlični su i nastupi Leona Lučeva (pelikan Nikša), Filipa Šovagovića (morski pas Relja), Tarika Filipovića (Škrga, veteran u bjegovima iz akvarija) i Alme Price (zlosretna Merlinova družica Koraljka), a ocjena odličan vrijedi i za malog Davida Jakovljevića u naslovnoj ulozi Nema. One koji ne žele slušati hrvatski (a njih nije malen broj), jer im se sama ideja sinkronizacije čini odbojnom, treba upozoriti da na tržištu postoji i originalna verzija s hrvatskim podnaslovima, ali ne treba podcjenjivati važnost ovog posla: bar više nećete morati slušati žamor očajnih očeva i majki koji svojoj djeci uzaludno pokušavaju rastumačiti ono što se zbiva na ekranu.