Ilko ČulićPočetkom 90-ih Madonna je bila dovoljno bogata za financiranje vlastite diskografske kuće i dovoljno tvrdoglava da sama napravi konačni odabir potencijalnih akvizicija. Buduća zlatna koka “Mavericka” Alanis Morissette tada je još uvijek figurirala kao lokalna kanadska teen-dance atrakcija, a šefica Ciccone najviše je vjerovala u kantautoricu egzotičnog imena Me’Shell Ndege’Ocello, koje je već u prvom press materijalu podebljano epitetom “ženski Prince”. Njezin start bio je više nego uspješan. Debitantski album “Plantation Lullabies” skupio je tri nominacije za Grammy, a duet s Johnom Mellencampom u njegovoj obradi Van Morrisonova evergreena “Wild Night” dosegnuo je treće mjesto američke top liste. Pažljivo odmjeren mix R&B i acid-jazz ritmova nadopunjen eksplicitnim profeminističkim i “Black Power” stihovima Me’Shell je prenijela i na album “Peace Beyond Passion”, ali tržište je do 1996. bilo poprilično zasićeno sličnim crossoverima, a cijeli pogon “Mavericka” stavljen je na raspolaganje Alanis koja je upravo osvajala svijet s “Jagged Little Pill”. Me’Shell se vratila u igru poslije tri godine solidnim albumom “Bitter”, ali opet nije imala hit, pa je više pažnje privlačila kao pouzdana studijska glazbenica u nekoliko velikih projekata. Lanjski izlet u hip hop s albumom “Cookie: The Antropological Mixtape” prošao je gotovo nezapaženo i već su počele kružiti glasine da će dobiti otkaz u “Mavericku”, kad se na tržištu pojavio superiorni “Comfort Woman”.

Me’Shell Ndege’Ocello na svahiliju znači “slobodna kao ptica”, a nakon što odustanete od pokušaja da to izgovorite kako treba, možete je zvati pravim imenom Mary Johnson. U deset novih pjesama njezin vokal više nego ikad prije podsjeća na Sade Adu iz najboljih dana, ali to je zapravo jedina sigurna prilika za nekakvu izravniju usporedbu. Fuzija koju je Me’Shell razradila kroz “Come Smoke My Herb”, “Andromeda & The Milky Way” , “Fellowship” ili kroz tri pjesme obuhvaćene zajedničkim naslovom “Love Song”, zvuči poput snimke zatajenog sessiona s barem desetak jazz, blues, dub i trip-hop velikana čiji se identitet ne smije razotkriti zbog suprotstavljenih interesa konkurentskih nakladnika. No, koliko god ritam sekcija podsjeća na nenadmašni jamajkanski tandem Sly & Robbie iz razdoblja najintenzivnije suradnje s Grace Jones, a raskošna produkcija zvuka priziva bristolske studijske čarobnjake iz Portisheada i Massive Attacka, cijeli je zapravo kantautorski rad Me’Shell Nedege’Ocello, koja je na snimanju bila okružena tek nekolicinom stalnih suradnika. Madonnino povjerenje opravdala je uvjerljivo najboljim albumom u svojoj karijeri, a nakon tri-četiri slušanja prilično je jasno da ni u katalogu “Mavericka” ne postoji vrjednije izdanje od “Comfort Woman”.

Basement Jaxx – “Kish Kash” (XL – Dallas)

U deset godina zajedničkog rada londonski producenti Simon Ratclife i Felix Buxton prevalili su dug put od progressive housea preko garage-punka do svojevrsnog “art-trasha” koji se može uzeti kao zaštitni znak njihova trećeg albuma. Nakon iznimno profitabilne eksploatacije klupskog dancefloora kroz “Remedy” i “Rooty”, ovaj put priredili su zamalo konceptualan album na kojem se najprije razotkriva jak utjecaj Princea, a potom i B-52’s. To prilično dobro funkcionira u kombinaciji s Brit-hoperom Dizzee Rascalom na aktualnom singlu “Lucky Star”, ali ostatak materijala izložen je pretjeranoj amerikanizaciji, u čemu se Basement Jaxx, poput mnogih specijalista za Euro-dance, uopće ne snalaze.

Joyce & Banda Maluca – “Just A Little Bit Crazy” (Far Out – Trolik)

Kantautorica Joyce Silveira Palhano već tri desetljeća održava zavidnu popularnost u Brazilu balansirajući između kompleksnih jazz kompozicija i jednostavnih pop refrena, ali od njezinih dvadesetak albuma baš nijedan nije ostavio značajniji trag na svjetskom tržištu. Nepravda bi mogla biti ispravljena nakon udruživanja s renomiranim norveškim future-jazz inovatorom Buggeom Wessltoftom jer njegov arsenal akustičnih i elektronskih klavijatura osigurava prolaz do najjačih uporišta nove “Braziliane”, a Joyce se tamo pojavljuje s 13 pjesama koje po svemu nadmašuju Bebel Gilberto i razvikani album “Tanto Tempo”. U prvom planu je impresivan niz kantautorskih radova, no treba spomenuti i zanimljiv tretman Beatlesa u bossa nova verziji “A Hard Days Night”.

Peaches – “Fatherfucker” (XL – Dallas)

Može li rabijatna punkerica odglumiti izazovnu striptizetu? U toj se ulozi davno okušala Wendy O’Williams, no ona je ostala zapamćena tek kao intimna prijateljica Lemmyja Kilmistera. Kanađanka s berlinskom adresom Merrill “Peaches” Nisker ima bolji scenarij, a čini se da raspolaže i većim talentom. Ispod maske od talibanske bradurine i naslova koji oprezniji radio voditelj nikad neće izgovoriti, Peaches je na drugom albumu posložila minimalističku post-Suicide elektroniku, sirove gitarske riffove NYC new wavea, gostovanje Iggyja Popa i više prostačkih seksualnih aluzija od ekipe iz prosječne balkanske krčme. Same pjesme nisu osobito atraktivne, ali dojam će se naglo promijeniti ako odvrtite tri sjajna video spota u multimedijalnom dodatku CD-a. Prerano umirovljena porno diva? Ne, nego bivša učiteljica!

Zvjezdice:
Meshell Ndegeocello – 4
Basement Jaxx – 2
Joyce – 4
Peaches – 3

Top lista:
1.Meshell Ndegeocello – “Comfort Woman”
2.R.E.M. – “The Best Of R.E.M In Time 1988 – 2003”
3.Asian Dub Foundation – “Live Tour 2003”
4.Peter Gabriel – “Growing Up Live”
5.Red Hot Chili Peppers – “Live At Slane Castle”