Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Novi kućni test za AIDS izaziva paniku i svi od njega bježe glavom bez obzira

Tko ima hrabrosti i strpljenja čekati deset minuta da se pojavi ili ne pojavi crvena crta, koja u testu za AIDS znači neizlječivu bolest? Još mi se uvijek čini prihvatljivijim da tu neizlječivu bolest konstatiraju liječnici i da to oboljelome kažu na pažljiv način

Zoran FerićZoran FerićRiječima “jednostavan, pouzdan, siguran” danas se reklamira gotovo sve, od ženskih uložaka do najnovijeg Volkswagena. Jednostavnost, pouzdanost i sigurnost imperativi su suvremenoga življenja. Jednostavnost kao vrlina proizvoda omogućuje nam da štedimo dragocjeno vrijeme i energiju, pouzdanost da razvijemo neku vrstu vjere u proizvod, neki svoj osoban odnos prema onome što ćemo stavljati u gaće ili što će nas velikom brzinom voziti autocestama, ali sigurnost, sigurnost je tu svakako najvažnija komponenta; recimo da uložak ne procuri za vrijeme važnog poslovnog sastanka, ili da nam pri brzini od 200 na sat ne pukne nemarno napravljena osovina. Međutim, proizvod koji upravo držim u rukama i na čijoj svijetloplavoj kutijici boje neba za sunčanoga dana bijelim slovima piše:”Jednostavan, pouzdan, siguran” zapravo je HIV rapid, kućni test za brzo otkrivanje antitijela HIV virusa. Test se odnedavno može nabaviti u nekim hrvatskim ljekarnama, košta sto kuna, ali kao korisnik i stara džomba u ambulanti za testiranje na AIDS Klinike “Fran Mihaljević”, dakle kao trtaroš od zanata i hipohondar od akcije, tvrdim da ono “siguran” s njegove kutijice baš i nije neka reklama. Jer iza te riječi, siguran, stoji i sljedeća utješna konstatacija: “Ukazuje na prisutnost HIV virusa.” Ja sam, međutim, siguran da nema čovjeka koji u određenim okolnostima ne bi poželio da spomenuti test baš i nije toliko siguran. Naime, u slučaju Volkswagena sigurnost znači nadu da ćemo živi stići iz točke A u točku B, dok u slučaju HIV rapid testa sigurnost znači upravo odsutnost takve nade i da smo se umjesto u točki B našli u debelom kurcu.. A nade je sve manje i stoga što na kutijici piše da je osjetljivost i točnost testa prilikom adekvatnoga rukovanja iznad 99 posto.

Dakle, stvar ide ovako. Kad otvorite tu kutijicu boje neba, s bijelim i ružičastim slovima na sredini, pakiranje koje bi prije odgovaralo za dječje kaugume za napuhavanje balona, iako boje kojima je opremljena trebaju valjda asocirati na anđeosoki bijelu i nebesko plavu boju uniforme što je nose medicinske sestre, kad je, dakle, otvorite, unutra su dva papira i set za testiranje u hermetički zatvorenoj aluminijskoj foliji. Na prvom papiru možemo pročitati korisne informacije o AIDS-u, koje zapravo već znamo jer se medijski s tom bolešću družimo već skoro dva desetljeća. No upravo u ovo vrijeme, oko prvog prosinca, datuma koji je dogovoren kao međunarodni dan borbe protiv te strašne bolesti, neprestano se ponavlja kako je edukacija u slučaju side još uvijek podbacila, kako u javnosti nema dovoljno informacija i relevantnih podataka pa su i mogući skandalozni slučajevi, kao što je, primjerice, bio onaj nedavno, oko primanja male Ele u školu u Varaždinu. Prvi je papir, dakle, edukacijski i za sam test manje važan. Drugi papir sadržava detaljne upute za rukovanje. Što sve sadržava rapid komplet za kućno testiranje te kako se i čime moramo ubosti u prst (a to je vrlo jednostavno), kako moramo plastičnom kapaljkom ubaciti kapljicu krvi u rupicu na maloj plastičnoj pločici. U tu ćemo rupicu nakon toga ubaciti i otopinu za testiranje. Stvar je u tome što se na pločici nalazi i mali utor, nešto kao sićušni ekran. I u tom će se utoru prvo pojaviti jedna crvena crta kod velikog slova C, koje zapravo znači “Control”. Onda se pričeka deset minuta. Vjerojatno najdužih deset minuta u životu, pa se pogleda da li se kod velikog slova T, što znači “Test”, pojavila i druga crvena crta. E pa, ako se ta druga crta pojavi, onda znači da je test pozitivan i da je osoba 99 posto zaražena virusom HIV-a. Barem tako reklamiraju proizvođači testa. Ako su u pravu, nade u pogrešku nema. Osobito je pri tome zanimljiv tekst koji tumači što napraviti u slučaju pozitivnog rezultata testiranja. On glasi:”Ne podliježite panici jer rezultati prvog testiranja ukazuju samo na vjerojatnost da ste razvili antitijela na HIV virus. Potražite savjet u specijaliziranoj ustanovi i ponovite testiranje laboratirijskim ELISA ili Western Blott testom.” Drugim riječima, proizvođači testa kažu vam da ne podliježete panici jer ste se zarazili opasnom smrtonosnom bolešću od koje se dugo umire i da to potvrdite u najbližoj infektivnoj klinici.

Upravo u tome i jest sav problem s ovim kućnim testom za sidu. On je nedvojbeno praktična stvar i sasvim sigurno znatan medicinski napredak koji je došao do nas upravo pred taj simbolički datum borbe protiv AIDS-a. Međutim, kad se čovjek testira u klinici, rezultate mu priopćuje liječnik. Čitav taj čin ima nekakvu vražju ozbiljnost, a liječnik može na licu mjesta i utješiti i obavijestiti inficiranog čovjeka o njegovoj bolesti i njegovim šansama. Hoću reći, to je ljudski razgovor s dobronamjernim ljudima, dok je u slučaju kućnoga testiranja čovjek sam sa sobom, svojim strahovima, svojom paranojom i, u tom slučaju, čestim suicidalnim mislima. HIV rapid kućni test za sidu nedvojbeno je praktičan, ali i vrlo opasan i neugodan. Praktički je izjednačen s kućnim testom za trudnoću. I tamo se u prozorčiću pojavljuju nekakve dvije linije, samo što tamo to nije tanka linija smrti, kako se zvao, ako se ne varam, nekakav film, nego tanka linija života. A tanka je jer, dok stranka koja je upravo dobila vlast ne pokuša ispuniti svoje izborne prijetnje i zabraniti abortus, treba zapravo donijeti odluku što da s tim životom učinimo. Jedna prijateljica zamolila me da joj napravim test na trudnoću jer ni ona ni njen dečko nisu imali hrabrosti gledati kako se ta tanka linija pojavljuje u plastičnom prozorčiću za očitavanje. Učinio sam to, i sjedeći na školjci u svom zahodu promatrao kako se ta linija pojavljuje ni iz čega, gotovo kao život sam. Ako ljudi nisu imali hrabrosti gledati kemijsku reakciju testa na trudnoću, pitam se o hrabrosti onih koji bi eventualno imali strpljenja čekati deset minuta da im se pojavi ili ne pojavi ona crvena crta, koja u testu za sidu zapravo znači neizlječivu bolest. Još uvijek mi se čini prihvatljivijim da tu neizlječivu bolest konstatiraju drugi i da to onda kažu na pažljiv način. A da strah od tog kućnog testa postoji, provjerio sam empirijski. Kupio sam ga, naravno, za potrebe ove kolumne. Nije mi ni nakraj pameti da se testiram. Pitao sam, međutim, prijatelje, bi li se testirali. Nitko nije htio. Pitao sam parove koji su dugo u braku, obiteljske ljude koji tvrde da su vjerni svojim bračnim drugovima, ali nikome nije padalo na pamet da kapne krv u prozorčić za testiranje. Kao da je naprava koju držim u ruci na neki način ukleta. Trebat će nam, izgleda, još vremena da se naviknemo i na ovakve mogućnosti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika