Vedrana RudanNe volim Mesića, starog mačka premazanog svim mastima. Ali kad je nedavno na televiziji, u udarnom terminu, za jedne novine rekao da su smeće, skočila sam sa stolice i vrisnula, to, majstore! Aleluja! Konačno pravi izraz! Jasno mi je bilo, javit će se Lepi Luce, zaštitnik svih novinara, oglasit će se i oni, skupa će braniti struku i napadati neprimjeren, histeričan ispad Predsjednika koji je plaćen da trpi sva sranja i zadrži samokontrolu. Kao da je Mesić izgubio kontrolu?! Kao da je njegov ispad bio s p o n t a n?! Kako može biti spontan političar koji se od predsjednika mjesne zajednice popeo do Pantovčaka? Njegovi su nastupi iskreni koliko i osmijeh baletana kad u zrak digne balerinu iz susjednog teatra, deset kila težu od one na bolovanju. Naš Predsjednik nije nekontrolirano zaurlao, smeće, smeće! Ne! On je kontrolirano odlučio da će se pred kamerama oteti kontroli i poslati te neke novine u kurac. Ne znam koje jer ne čitam hrvatske novine. Stari me, iako je glumio, oduševio. Jebote, palo mi je na pamet, svi će ga posrati, on će reći da je njegov bijes bio jači od pameti. Sori, majmuni, sori, Lepi Luce, i pojest će vuk magare ili neku drugu životinju. Ipak, srce mi je bilo puno. Sjetila sam se vremena kad sam ja bila novinar, radila sam na Hrvatskom radiju. Prođoše prvi izbori, moja ekipa i ja dobismo otkaz jer smo u jednoj emisiji vrijeđali Tuđmanovu lentu. Nitko, nitko, nitko s Hrvatskog radija nije digao glas u našu obranu. To je smeće šutjelo, šuti i dan danas. Kad me sudac vratio na posao, urednik mi je u redakciji pred svim novinarima rekao: stara, možeš nositi kave i pisati vijesti, ali tvoj se glas na radiju čuti neće. Nitko, nitko, nitko od mojih kolega nije riječ rekao. To je smeće šutjelo, šuti i danas. Zašto, nakon sto godina, pričam svoju tužnu priču? Zato da dokažem da poznajem materiju iako ne čitam hrvatske novine. Da, sjećam se i ST-a. Novinari toga lista, to smeće objavljivalo je telefonske brojeve hrvatskih “četnika” koji su nakon izlaženja lista često mrtvi plivali niz hrvatske rijeke, a ruke su im bile okovane žicom. Nitko, nitko, nitko iz ST-a nije digao svoj glas, a ne diže ga ni danas. Šuti smeće i uređuje novo smeće. Posebno mi je ostao u sjećanju novinar, lovac na srpske glave, radio je i živio u Zagrebu, a “četnike” je lovio diljem Lijepe Naše. Neki su riječki “četnici” ostali živi, tužili su ga. Hrvatski sudovi do dana današnjega nisu uspjeli doznati njegovu adresu iako se u međuvremenu prometnuo u poznatog hrvatskog pisca. Slučajevi su pali u zastaru, a smeće piše knjige ušuškano u okrilju udruženja nekakvih hrvatskih pisaca. Srbi, žrtve njegove, liječe rane tamo daleko, a on, sretan što se do danas nije otkrilo da je Srbin, uživa ugled hrvatskog pisca koji je ušao u uži izbor za nekakvu književnu nagradu?! Ah! Mala zemlja velikih pisaca! A naša Hrvatska televizija?! A gospodin Šagolj, smeće koje je dobilo i stan i posao i lovu samo zato jer je bilo smeće?! A poznati hrvatski tjednik koji je raspisao lov na Vještice iz Rija? Je li itko od autora teksta završio u bajbokani ili dobio metak u oko, što je bila moja osobna mala želja? Je li ikad neki Lepi Luce rekao da smeće koje je napisalo takav tekst ne bi trebalo pisati u hrvatskom smeću?! Hrvatske novine čine smećem autori koji u njima pišu, a ne božja volja. Među hrvatskim novinarima ima ratnih i mirnodopskih zločinaca, oni nisu ništa gori od onih koji su klali nožem i ubijali metkom u zatiljak! Nikad ni jedan hrvatski sud nije pravomoćno osudio smeće koje i u ratu i u miru širi zlo. Bilo je, to se ne smije zaboraviti, bilo je u ratu nekoliko ferala koji su žmigali u gustom hrvatskom mraku. Neki povremeno, neki stalno. Mrak je ipak bio jači. Ubojice u uniformi spremili su svoje oružje, ali zločinci pera deru se, pišu, šire laži, mržnju i pornografiju. Smeće jedno! Danas ne traže četnike i ne objavljuju telefonske brojeve krivomislećih Srba, u Hrvatskoj više nema krivomislećih Srba! Ne! Čuče pod mostovima i čekaju da se neki klinac baci s mosta pa da njegovoj mami kažu, dajte mi fotografiju vašeg sina, onu s prve pričesti, gospođo. Čekaju da cura s iglom u žili umre u nekakvom bunkeru, onda je snime, pa pitaju njenog oca, kakva je bila u školi vaša djevojčica, gospodine? Oni mlade hrvatske umjetnice stalno pitaju isto, kako ti je bilo kad si se prvi put pojebala, srce? Na naslovnoj stranici objavljuju fotografiju svoje kolegice kako fafa ministrov kurac. Nitko, nitko, nitko se ne diže na noge! Njihov šef, Lepi Luce, šuti. Da nije šutljiv čovjek, ne bi bio njihov šef. Smeća! Smeća! Smeća! Koje su šanse da u udarnom TV terminu majka mrtvog sina, otac predozirane kćeri i gutačica kurca uzviknu, smeće, smeće, smeće! Nema šanse! Zato, Stipe, kapa dolje! Pizdi, Stipe, u udarnim terminima! Vrišti, lažno narajcan, smeće, smeće! Mi ostali samo možemo ne kupovati novine, što s velikom radošću i činimo. Tko će čitati to smeće?!