Vesna PusićParlamentarni izbori koji su za nama rezultirali su činjenicom da će u Saboru najvjerojatnije biti izglasano povjerenje manjinskoj vladi. Već to samo po sebi govori da ni jedna politička grupacija nije uspjela dobiti dovoljno glasova na izborima da okupi parlamentarnu većinu. Biralo se između dvije različite opcije: jedne koju je predstavljao HDZ i druge koju su predstavljale tri stranke dotadašnje koalicijske vlade SDP, HNS i HSS. I jedna i druga opcija bile su na vlasti, okušale su se u vođenju države i pokazale svoje rezultate.

Novu manjinsku vladu će na kraju sastavljati predsjednik HDZ-a. Kad je ta stranka silazila s vlasti početkom 2000. g. otišla je s hipotekom gospodarskog kolapsa zemlje: negativnom stopom rasta, unutrašnjim dugom od preko 9 milijardi Kuna, oduzete 22 mirovine penzionerima, katastrofalnom pretvorbom, visokom registriranom i ne registriranom sivom nezaposlenošću, zemljom u gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji, autoritarnim predsjedničkim modelom vlasti i nizom drugih negativnih pokazatelja i rezultata. Nedvosmislen poraz na izborima 2000. g. pokazao je postojanje svijesti o lošoj kvaliteti te vlasti.

Na izborima 2003. g. upravo od te političke opcije izgubila je koalicijska vlast koja je vodila zemlju između 2000. i konca 2003. g. Izgubila je doduše sa 134 000 glasova više i dva mandata manje od HDZ-a, dakle po rezultatima je bila izjednačena, ali je de facto na kraju izgubila. U tehničkom smislu koalicijska vlast je u svom mandatu učinila sve da izgubi:

– ostala je nepromijenjena teritorijalna podjela zemlje na apsurdne izborne jedinice – uprkos svim racionalnim i glasnim argumentima prije 2000. g. ostala su netaknuta pravila o glasanju dijaspore – nisu sustavno ažurirani popisi birača iz 1990. g., u koje su unesene samo pojedinačne, minimalne promjene – pripadnicima nacionalnih manjina nije omogućeno da biraju i političke i svoje etničke predstavnike, već su prisiljeni da se odlučuju ili za politički glas ili za etnički glas – stranke koalicije nigdje nisu formirale zajedničke liste za izbore pa su tako, zahvaljujući D’Hondtovoj metodi, uprkos značajno većem broju glasova na kraju dobila 2 zastupnika manje od HDZ-a.

No ipak, situacija u zemlji koncem 1999. g. i koncem 2003. g. su tako dramatično različite i u makroekonomskim pokazateljima, i u političkoj klimi, i u pogledu strateškog cilja ulaska u EU: rast od 5,24%, povrat unutrašnjeg duga, prestanak oduzimanja i povrat 6 od 22 mirovine, raščišćavanje sive nezaposlenosti, pad registrirane nezaposlenosti i porast zaposlenosti, veliki uspješni projekti u infrastrukturi i stanogradnji, formalno približavanje EU i mnogi drugi. Zato činjenica ovako tijesnog rezultata odnosno izjednačenosti na izborima između ove dvije opcije, čak i pod ovim okolnostima, zahtjeva dodatno racionalno objašnjenje.

Promjene vlasti, naročito u ranim fazama razvoja pluralnog društva, a to je upravo naš slučaj, imaju svog stvarnog pozitivnog smisla samo ako doprinose evoluciji političke kulture, institucija i strategija. To znači sposobnost da se iz svake faze nešto nauči i napravi bolje u slijedećoj fazi. Koalicijska vlada je nedvojbeno postigla vrlo dobre makroekonomske rezultate. No istovremeno nije se ni pomišljalo na neku sustavnu strategiju prevođenja tih makroekonomskih rezultata na mikroekonomsku razinu, odnosno na razinu svakodnevnog života. Pokazalo se da ni u razvijenim i moćnim tržišnim ekonomijama kakva je američka “trickle down” efekt ne funkcionira sam od sebe baš najbolje. U malim ekonomijama kakva je hrvatska nemoguće je očekivati da će pozitivni globalni trendovi sami od sebe, naročito na kratki i srednji rok, poboljšati standard i kvalitetu života za široku populaciju. Većina ljudi zato u protekle 4 godine nije osjetila poboljšanje svog osobnog standarda iako se nacionalna ekonomija bitno oporavila. To je često rezultiralo plitkim i zajedljivim dosjetkama kako je ljudima bolje samo oni toga nisu svjesni. Ljudi toga nisu bili svjesni zato što njima stvarno nije bilo bolje iako je zemlja išla naprijed, jer nije osmišljena strategija prevođenja globalnog pomaka na razinu svakodnevnog života. Nije svjesno razrađeno kako će se činjenica da gospodarski rast više nije -0,9% već je 5,24% odraziti na bolju kvalitetu škola ili zdravstvene zaštite, ili na smanjenje doprinosa po svakom novom zaposlenom kod malih poslodavaca; kako olakšati i pojednostaviti otvaranje obrta ili malog poduzeća; kako na mikrorazini i lokalno iskoristiti prednosti autoceste. Pozitivni primjer koji je više izuzetak nego pravilo je mnogo spominjano Dugopolje koje je procvalo na samu ideju autoceste Zagreb – Split, ali zahvaljujući i suradnji i angažmanu na lokalnoj razini. Očito je, nije dovoljno pokrenuti nacionalnu ekonomiju. Sastavni, neodvojivi dio tog projekta mora biti strategija uključivanja što šire populacije u efekte tog pomaka. Bez pozitivne poduzetničke atmosfere na mikro razini ti se povoljni trendovi ne mogu održavati, a ako se dugoročno ne održavaju nemaju se šanse odraziti na individualni standard života ljudi. Izlaz iz tog začaranog kruga je unaprijed planirati projekte omogućavanja što široj populaciji da u najkraće vrijeme na svojoj koži iskusi i sama sudjeluje u pozitivnim makroekonomskim trendovima. Bez toga dobri rezultati ne znače i bolji život, a bez osjetnog poboljšanja standarda života nema onda ni stvarnih rezultata.

To je možda prvi korisni poučak koji treba izvući iz ovih izbora.