Objavljeno u Nacionalu br. 422, 2003-12-16

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL

Prvi poratni srpsko-hrvatski film

Prikazan na festivalu u Berlinu, treći redateljski rad Ljubiše Samardžića tezična je melodrama, kojoj je glavni nedostatak vrlo slab scenarij: iz priče o bračnom paru, Srbinu i Hrvatici, koji se ne podnose sa susjedima u jednom neboderu u Novom Beogradu 1995. godine, možda se moglo izvući i više, no Samardžić je ovaj put podbacio kao autor

Nenad PolimacNenad PolimacŽelio sam s hrvatskom premijerom početi u Dubrovniku. No čujem da tomu postoje nekakve zapreke. Kakve, ne znam. Ne želim presuđivati koji su razlozi, ali dubrovačka premijera bila je moja logična želja. Ne bih volio da politika bude ta koja će presuditi. Nadam se da će građani Dubrovnika razumjeti da sam imao dobru namjeru.

Matanić kao uzor Samardžić se trebao ugledati na 'Fine mrtve djevojke' Dalibora Matanića kao odličan primjer efektnog eskaliranja zategnutih odnosa junaka i njihovih psihotičnih susjeda Tako je krajem ožujka Slobodna Dalmacija prenijela komentar srpskog redatelja Ljubiše Samardžića (u nas još uvijek poznatijeg kao Smokija, glumačke legende bivše Jugoslavije) o otkazivanju premijere njegova novog filma “Ledina” u Dubrovniku. Projekcija se trebala održati 21. ožujka u dubrovačkom kinu znakovita imena “Sloboda”, ali od nje nije bilo ništa. Zašto? Đive Galov, direktorica dubrovačkih kina (to jest jednog kina i dviju ljetnih terasa), objasnila je da je nitko nije ni pitao za dozvolu, a kada se već traži njezino mišljenje, ukratko ga je iznijela: “Nakon svega što je prošao naš grad kroz rat, smatram kako još nije sazrelo vrijeme za prikazivanje jednog srpskog filma, pa makar se radilo i o koprodukciji.”

Otkazanom premijerom nije bio razočaran samo Samardžić nego i hrvatska produkcijska kuća Gral film. Najavljivan kao prva srpsko-hrvatska koprodukcija nakon više od 10 godina (prethodna je bila “Virdžina” Srđana Kranovića iz 1991.), film je dobio znatan publicitet u hrvatskim medijima kao kontroverzna ljubavna priča Srbina i Hrvatice (glumili su ih popularni Dragan Bjelogrlić i Zagrepčanka Ksenija Pajić), koja se djelomično odigrava na dubrovačkim lokacijama. Kad je početkom ove godine film dovršen, direktor Gral filma Tomislav Žaja oduševljeno je komentirao pozivnicu upućenu “Ledini” za berlinski festival (u prateći program Panorama), nadajući se da će dobar međunarodni odjek osigurati još veće komercijalne šanse na tržištima bivše Jugoslavije. Film tamo nije ostavio pretjeranog traga, ali je pozvan da svečano zatvori beogradski FEST. Da nije jednostavan zadatak snimati filmove o hrvatsko-srpskim ljubavima bilo je jasno i iz napisa u beogradskom NIN-u, u kojem se dvojilo može li srpska javnost prihvatiti film u kojem je glavna junakinja, Hrvatica iz Dubrovnika, predstavljena kao “fina i kulturna gospođa”, dok su njezini susjedi iz Novog Beograda, s kojima ona ima problema, najgori primitivci. Taj je napis ujedno bio i zloslutna opomena. “Ledina” se nešto poslije počela prikazivati u Srbiji i Crnoj Gori, gdje ju je vidjelo nešto više od 20 tisuća gledatelja. Kad bi to bio rezultat ostvaren u hrvatskim kinima, smatrali bismo ga solidnim, no za srpske standarde je gotovo katastrofalan: za usporedbu, Samardžićev redateljski prvijenac “Nebeska udica” imao je gotovo 350 tisuća gledatelja, a drugi film “Nataša” nešto više od 170 tisuća. Nakon otkazivanja premijere u Dubrovniku, bilo je očito da ni Hrvati ne lude za dramom o finoj Dubrovčanki i vulgarnim Srbima, pa je prva srpsko-hrvatska koprodukcija u obje zemlje dospjela – na ledinu!

Nakon polugodišnjeg otezanja Samardžićev treći film napokon je izborio prostor u hrvatskim kinima, i to u zagrebačkoj “Kinoteci” koja prikazuje manje atraktivne naslove domaćih distributera. Kad ga pogledate, bit će vam jasni razlozi njegova slabog prijema u Srbiji i Crnoj Gori: u pitanju, naime, nije ideologija nego vrijednost filma. Ekspozicija – koja se odigrava 2002. – još i nije tako nezanimljiva. Nakon povratka iz zatvora, u svoj stan u Novom Beogradu vraća se sredovječni Ostoja (Zijah Sokolović). Nijedan od susjeda nije s njim voljan razgovarati, očito zbog zločina za koji je morao na robiju, pa on uzaludno traži partnera za gledanje košarkaške utakmice Jugoslavija – Amerika, nadajući se srpskoj pobjedi i “vraćanju duga za sve zločine koje su Amerikanci nanijeli proteklih godina njegovoj domovini”. Naposljetku sjeda na klupu na pomno uređenoj ledini ispred zgrade, na kojoj prerano ostarjeli Dragan (Dragan Bjelogrlić) gleda prijenos utakmice s televizora priključenog na akumulator. Među njima su, čini se, neraščišćeni računi i Ostojino oprezno približavanje samo je način da se oni izglade.

Radnja se premješta u 1995. godinu. Dragan (koji sada izgleda mladenački) izlazi iz auta sa suprugom Ksenijom (Ksenija Pajić) i sinom Petrom (mali Nišlija Nikola Nikić) te se useljava u stan u zgradi koju smo vidjeli u ekspoziciji. Galerija susjeda iz okvirne radnje – među kojima je i Ostoja – znatiželjno promatra njihovo kretanje, a i više je nego zorno da otmjena Ksenija ide na živce Beograđankama koje su zašle u godine, žive same, s čangrizavim majkama ili bedastim supruzima. Da stvar bude gora – među njima su i goleme kulturne razlike. Ksenija je flautistica (Dragan je čelist), dok su oko nje umirovljenice koje po čitav dan piju kavu ili (potajno) alkohol, prikraćuju vrijeme u jalovim druženjima i ne razlikuju ponedjeljak od nedjelje. Dinamika odnosa Ksenije i susjeda uglavnom je statična (uvijek ista podbadanja – što na nacionalnoj – što na statusnoj osnovi), a priču razvijaju druga dva motiva.

S jedne strane, Dragan i Ksenija imaju problema: on je bez angažmana (ona ga je dobila, unatoč tome što je došljakinja iz Hrvatske, u kazališnom orkestru) i žive od devizne mirovine njegova oca. Nekad su stanovali u njegovoj obiteljskoj kući, no Ksenija je izgubila živce zbog svekrvinih podbadanja i zato su potražili stan na Novom Beogradu. Njih dvoje se vole, ali je jasno da je njihov idiličan stan samo oaza u koju će se kad-tad prenijeti kako nacionalni tako i socijalni sukobi. Ksenija se, naime, u Beogradu uopće ne osjeća ugodno i s grozom sluša Petrove jadikovke o tome kako ga u školi pogrdno nazivaju – Hrvatom.

Drugo, besposleni Ostoja opsjednut je idejom da ledinu ispred zgrade pretvori u vrt, pa je obrađuje i zahtijeva od susjeda da sudjeluju u njegovu projektu. Mjesna mladež ga zafrkava, namjerno gazi ledinu automobilima i organizira na njoj techno zabave. Ostoja postaje sve grozničaviji, pa jednog dana uzme iz ormara pušku i počne stražariti na balkonu kako bi spriječio daljnje devastiranje “svoje” ledine.

Iskusan gledatelj već i ranije počinje zaključivati kakav će biti rasplet. Budući da na početku filma Ostoja izlazi iz zatvora, i to nakon sedam godina, očito je tamo bio zbog ubojstva. Sve likove iz okvirne radnje vidimo i u središnjoj priči, osim Ksenije i Petra, pa je netko od njih najvjerojatnija žrtva čovjeka koji je ogradio ledinu ispred zgrade i počeo je doživljavati kao vlastiti posjed. Metafora je i više nego prepoznatljiva: bivša Jugoslavija – po Samardžiću i njegovim scenaristima – raspala se upravo zbog takvih ograđivanja, a tragičnih pogibija u stvarnom životu bilo je puno više nego u filmu “Ledina”.

U Slobodnoj Dalmaciji, u povodu otkazane premijere, Ljubiša Samardžić pokušao je uvjeriti Dubrovčane da je imao “dobre namjere” kad je snimio ovakav film. To mu se može povjerovati, no objasniti jednom skromnom metaforom godine ratnih stradanja nije osobito poticajan ni mudar potez, pogotovo ako ta metafora ne zadire u srž balkanske tragedije, kao što je slučaj s filmovima “Ničija zemlja” Danisa Tanovića ili “Gori vatra” Pjera Žalice. Da nevolja bude veća, Samardžićeva je metafora krhka kao i ostatak dramske strukture njegova filma: kako može eskalirati psihotičan odnos junaka i njihovih susjeda, redatelj se mogao uvjeriti u “Finim mrtvim djevojkama” Dalibora Matanića (uzgred, neki dijelovi “Ledine” u kojima paradira atraktivna Milica Milša u ulozi prodavačice u minimarketu kao da su posveta Nini Violić iz filma “Blagajnica hoće ići na more”). Samardžićevi susjedi bezlična su družba iz nekakvog neambicioznog “sitcoma” Srpske televizije i prava je sramota što su glumice poput Milene Dravić, Seke Sabljić i Radmile Živković morale statirati u takvim ulogama. “Ledina” traje jedva 85 minuta, a da se film još suvislije kratilo (i pobacani su besmisleni romantični prizori dvoje protagonista u predratnom Dubrovniku), ne bi trajao ni sat vremena.

Za slab scenarij ne treba kriviti glavnopotpisanog autora na špici Nikolu Pejakovića. Taj nekadašnji banjolučki glumac (danas živi u Beogradu, gdje povremeno nastupa u filmovima, a surađivao je i na scenariju srpskog blockbustera “Lepa sela lepo gore”) odrekao se filma, tvrdeći da je njegov predložak izmijenjen do neprepoznatljivosti, žaleći se da se drugo i ne može očekivati u kinematografiji u kojoj “redatelji glume, a glumci režiraju”. Samardžić je završni scenarij vjerojatno skrojio sam, a rekao bih da mu Zagrepčanin Darko Lukić nije bio više od dopisnog suradnika. S manje ideološke benignosti i uz slojevitiju dramsku orkestraciju “Ledina” i nije morala ispasti tako slabo.

Ne treba zdvajati zbog kraha “prijelomne” srpsko-hrvatske koprodukcije. Hrvatski i srpski filmaši ionako surađuju već godinama (Jadran film daje tehničku usluge mnogim beogradskim produkcijskim kućama), a idućih godina – zbog toga što međunarodni filmski fondovi potiču suradnju među zemljama bivše Jugoslavije – koprodukcija će biti sve više. Povrh svega, ova koprodukcija i nije osobito ravnopravna, budući da je Samardžićev Cinema Design glavni producent, dok je Gral film tek jedan od pratećih partnera – uz talijanski Cine Enterprise, Federalnu televiziju BiH i Bugarsku nacionalnu televiziju. Zato je među sponzorima nemali broj hrvatskih poduzeća – od Agrokora i Badela do Kraša i INA-e. Očito, ni Ivica Todorić i njegovi kolege nisu imuni na Smokijev šarm!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika