Srećko JurdanaDuhovit kakvim ga je višnji Bog dao, Ivica Račan na posljednjoj je sjednici svoje vlade zaključio da su njezini uspjesi veličanstveni, ali problem je u tome što ih ljudi nisu kao takve prepoznali. Krivi su ljudi, jer ne shvaćaju historijsku vrijednost Račana i njegove skupine, ali kriva je pomalo i Vlada, “jer nije dovoljno učinila na jasnom i efikasnom prezentiranju problema i rješenja”. Može se kazati da nije bilo dovoljno samoreklame. Ipak, učinjeni su “golemi koraci”. Zemlja je “stabilizirana”, “otvorena prema svijetu”, i “približava se Europskoj uniji”. Osim toga, reče Račan, “mnogo se govorilo o onome što Vlada nije ostvarila a obećala je, ali ne govori se o onome što nismo obećali a ostvarili smo, na primjer o autocesti Zagreb – Split”.

Gubitnik sam, tim se dičim

Bravo. S ovakvim frazama Račan bi nesumnjivo trijumfirao na kongresu nesvrstanih; u karikaturalnoj demokraciji kakvu je osobno kreirao, može se – međutim – samo povući u opozicijski zapećak, čemu je oduvijek intimno i težio. Zanimljivo je, ipak, kako o autocesti Zagreb – Split govori kao o svršenoj stvari. Je li se itko živ provezao tom imaginarnom prometnicom? Gdje se sakrila? Ako autor ovoga teksta nije dokraja izgubio osjećaj za realnost, njegov doživljaj svijeta govori mu da se do Splita putnik mora zlopatiti preko Plitvica i Knina, kao što je to oduvijek i činio. Autocesta u mašti solidno simbolizira trijumfe u mašti, koje je Račan Sanaderu ostavio u naslijeđe. Kod Račana, međutim, počinje imponirati njegovo birokratsko samozadovoljstvo. Gubitnik sam, tim se dičim. Političar od zanata koji je nakon četiri godine vladanja postigao samo to da ga otpuhnu sa scene kao prašinu s fascikla, i koji unatoč tome tvrdi da će ga njegovi uspjesi zabetonirati u nacionalnome sjećanju, ne može biti do kraja lišen kvaliteta. S obzirom na to da se radi o duhom mladome čovjeku, može se pretpostaviti da će one kad-tad doći do izražaja.

Da Račan u svome otporu zlonamjernicima ne bi bio usamljen na sceni, iz crkvenih redova javio se njegov pandan po retoričkoj zanimljivosti imenom Josip Bozanić. Slučaj je ponešto intrigantan: kao predstavnik institucije koja se dvije tisuće godina nije izjasnila ni o čemu konkretnom, Bozanić je odjednom, bez prevelike dvosmislenosti, napao međunarodnu zajednicu i “komunistički mentalitet” u Hrvatskoj. Stilistički promatrano, napad nije suviše impresivan: kardinal i nadbiskup raspolaže minimalnim govorničkim darom, i slušati ga na televiziji kako s mukom cijedi svoje monotone i gramatički konfuzne rečenice koje nepogrešivo počinju s otegnutim “Jaaaa”, zahtijeva priličnu dozu strpljivosti.

Doktor za prilagođavanje vjetrovima

Dakle: elokventan kakav već jest, Bozanić je kritizirao protivljenje MMF-a zabrani rada velikih trgovina nedjeljom, sugerirajući da taj MMF (Međunarodni monetarni fond) zaštitu kapitala nadređuje zaštiti prava “izrabljivanih osoba”. Slučaj ima hipokritsku političku genezu. Zakon o zabrani rada trgovačkih centara nedjeljom donijela je Račanova vlada kao jednu od formi svoga ulagivanja Kaptolu. Osjećajući da mu je izborni rating* ugrožen, HSS je izvršio pritisak na koaliciju da se Crkvi na pitanju njezine nedjeljne dogme iziđe ususret. Rečeno – učinjeno. Ni Račanu nije smetalo da uoči izbora pokuša kupiti još malo simpatija. Susretljivost Vlade ostala je, međutim, bez efekta, ne samo na planu kupovanja glasova uz župničku pomoć, nego i na planu generalnoga stava hrvatskoga klera prema svim političkim opcijama koje ne nose Tuđmanov nacionalistički predznak.

Iako je od Račana dobio sve što je htio, Bozanić se i dalje obračunava s njegovim “komunizmom”. Uzeli su zgrade i posjede, država im je pod Sljemenom sagradila palaču grandioznu poput Saddamovih, klanjaju im se političari svih boja, pregovaraju o preuzimanju nacionalne osiguravateljske kuće, uživaju medijski status superstarova iako su u medijskim istupima najčešće ultrakonzervativni stereotipni eskapisti, dobili su i nedjelje i praznike, ali “komunizam” i dalje ostaje njihova vodeća ideološka meta, kao da je u Hrvatskoj na vlasti bio Brežnjev a ne mekušac koji svima podilazi i mrzi načelne sukobe, koji je napustio socijaldemokratsku ideju, solidarizirao se sa svim konzervativnim strujama i doktorirao na prilagođavanju vjetrovima.

Bozanić kao crkveni Račan

Originalan poput naprednoga kakadua, gospodin Bozanić napao je “komunistički mentalitet” u pravnome sustavu, “naslijeđen od sovjetskoga pravnoga sustava”, jer Crkva još nije započela upis svojih pravnih osoba u registar, što god to značilo. Uvaženoga svećenika ne zanima previše to što se u Hrvatskoj ne sudi ratnim zločincima, odnosno: da ih se oslobađa na tekućoj vrpci; to što ubojice dobivaju simbolične kazne nakon višegodišnjega boravka na slobodi u pravnome vakuumu; to što je Tuđmanova banditska pretvorba de facto legalizirana; to što građevinska mafija nesmetano uništava najvrednije hrvatske krajolike. I tako dalje. Njega zanima upis crkvenih pravnih osoba u registar. Ako to ne ide brzo, sustav je komunistički. Osim toga, zanima ga i demagogija. Svoju borbu protiv rada nedjeljom prikazuje kao zaštitu “radnika” i “čovjeka”, zanemarujući pitanje kako će taj dostojanstveni trudbenik – uglavnom eksploatiran od pretvorbenih domoljuba koje kler smatra prijateljima – zaraditi plaću.

Pomalo zamoran u svojoj neopterećenosti esencijalnim društvenim problemima, Bozanić je tema uglavnom samo za Božić, u prigodnoj funkciji sive dekoracije sive svakidašnjice. Pronositelj Radosne Vijesti koji na publiku djeluje kao lik iz njemačkih ekspresionističkih filmova, zauzeo je i prema međunarodnoj zajednici stav koji kao da je prepisao iz Tuđmanovih govora. Ona je protiv “zakona samostalne i neovisne države”. “Ovdje se postavlja pitanje hoće li naša vlada suradnički ili poslušnički komunicirati s institucijama međunarodne zajednice…” I sve te grandiozne patriotske fraze samo zbog podatka da bi se u Hrvatskoj i nedjeljom mogla nabavljati hrana! Monsignoru je ili dosadno, ili ne zna što bi sa sobom, a u tom kontekstu ne bi bilo loše da Ivicu Račana upita za savjet.

STUPAC TJEDNA: NAPADI NA LJUDE IZ MEDIJA

Na Ivana Ćaletu, šefa Nove TV, bez povoda su pucali na ulici. Na spomenuti ispad, koji srećom nije završio tragično, s ogorčenjem su reagirale mnoge javne osobe i institucije. Razmjerno nepoznat široj javnosti, Ćaleta se u medijskoga tajkuna razvio gotovo preko noći. Nova TV krcata je reklamama, vrijedi milijune i navodno traži inozemnoga kupca. Atentat na njega – jer riječ je o nekoj vrsti atentata upozorenja – prikazuje se stereotipno kao “još jedan napad na slobodu medija”. Nova TV morala bi, u skladu s tim, nekome smetati jer upozorava na neke “istine”. Ali kome? Radi se o zabavnoj i strogo komercijalnoj postaji koja živi od sporta, filmova i estrade, a ozbiljnije društvene teme zanimaju je u strogo ograničenoj mjeri.
Osnivanju Nove TV kumovao je Ivić Pašalić, koji je za grupu odabranih poduzetnika na čelu s Ćaletom ishodio dobivanje nacionalne koncesije. Gdje je Pašalić, tu je i Kutle, gdje je Kutle, tu je i Nino Pavić, gdje je Pavić, tu je i Vinko Grubišić. A gdje je među njima Ćaleta, to je predmet za razmišljanje, za sve one, dakako, koje još uvijek zanima ezoterija hrvatske pretvorbe i benda Grupo kao njenog vrhunskog izraza.