Vedrana RudanSvaki put kad se ukaže kakav drkadžija, Hrvatski Veliki Pisac, padne mi mrak na oči! Koji je kurac tim dečkima i nekim curama?! Pred nekoliko dana skočio je na mene Radaković i poručio mi – ne znaš pisati, uči, čitaj Jergovića i njegove Orahe! Jergovića?! Onog Jergovića koji se pred izbore u k a z a o Naciji poput dlakave Gospe?! Za sretnike koji su te večeri bili izvan kuće, treba pojasniti. Bilo je to dan pred izbornu šutnju, Gong je uručio mikrofon gospodinu Jergoviću kao…, zaboravila sam čime je gospodin Jergović zaslužio da se u udarnom terminu obrati Naciji. Uglavnom, narečeni Jergović uzeo je mikrofon u majušnu šaku, pogledao oštro mene i nekoliko milijuna građana Republike Hrvatske i izderao se – marš, Narode, na izbore! Ako ostanete doma, drugi će izabrati krive! Vi nećete imati nikakvo pravo reći riječ protiv novoizabrane Vlade! Glasanje je obaveza, vrištao je Glas Razuma. Glasanje u Hrvatskoj je p r a v o!

UREĐIVAČKA POLITIKA Diže li učestalo pljuvanje po nama, najčitanijim hrvatskim spisateljicama, nakladu hrvatskim novinama? MUŽI I PRINCEZE Mnogi hrvatski muži brane nas princeze i uspješne hrvatske spisateljice. Neću ih nabrajati jer, dok izađe ovaj tekst, bit će ih, na moju radost, još Jergović to zna, pa ipak se Veliki Pisac razljutio na Naciju?! Gledao me ispod oka, u zadnji sam čas odustala od glasovanja, a zgrabio me i ubilački bijes. Tko si ti, majstore, da urlaš u mikrofon i mene tjeraš na izbore?! Tko si ti? Račan? Sanader? Mesić? Oni, kad mi se obraćaju, ne urlaju. Ti pristojni ljudi se ne deru na mene, ja im trebam, oni su zamjenjivi, ja sam vječna. A onda, odjednom, iz kutije iskoči dlakavi čovječuljak i jebe mi mater?! Kao da je normalno da samozvani Razum sere u mikrofon zapovijedi neposlušnim građanima?! Čekala sam i čekala da netko u ovoj zemlji digne glas protiv Ljutitog Vođe. Uzalud. Osim osamljenoga glasa gospodina Mikulića u Slobodnoj Dalmaciji, glasa čuti bilo nije. Ohladila sam se.

Okej, život ide dalje, tko jebe Jergovića! Kad… Pred tjedan ili dva, na zadnje se noge dignuo drugi Glas, ovaj put Glas Hrvatskih Književnika, gospodin Borivoj Radaković. Ovaj je ostavio na miru građane Republike Hrvatske, krenuo je srati na Arijanu Čulinu, Rujanu Jeger, Julijanu Matanović i mene?! Jebote! Prije njega je urliknuo Edo Popović, pisac koga njemu slični pisci zovu Dečko Koji Obećava, pa se prosrala Jagna Pogačnik, pisačica kolumni, pa je neki Rizvanović, u ime Umjetnosti i Književnosti poslao u kurac Alku Vujicu, Arijanu Čulinu i Kočiša Zeca?! Ovom napaćenom zemljom Hrvatskom kruži i plodna ali nečitana spisateljica koja također jebe mamu Čulini i meni… Imaju li ti likovi ikakvog drugog posla? Tko su oni? Daje li im njihova totalna beznačajnost pravo da iz dana u dan pljuju po uspješnim ljudima? Isplati li se to novinama u kojima to rade iz dana u dan? Tko to čita? Diže li učestalo pljuvanje po nama, najčitanijim hrvatskim spisateljicama, nakladu? Šta je ovo? Jebote! Jebote!

Jagna Pogačnik u svojoj davež-kolumni veze “priznajmo Čulini i Rudanovoj prodavanost i haranje top ljestvica čitanosti, to je posve legitimno, ali nemojmo od njih praviti velike kvalitetne pisce i pozivati ih na ozbiljne književne tribine, jer je to totalno miješanje žanrova”. Gospođa je u istom tekstu osula drvlje i kamenje i na jednog hrvatskog izdavača koji ju je poslao u kurac, ali njegovo ime nije spomenula. Vjerojatno se boji da bi joj mogao razbiti glavu. Zato se pred Čulinom osjeća sigurnom, pa kaže, “jedino mogu reći da me ni malo ne bi ljutilo da me netko prozove Ikea-čovjekom (što zapravo i jesam), ali bih se smrtno uvrijedila da me na ulici oslovite – hej, Čulina-ženo!” Svi koji znaju kako izgleda Čulina, a kako Pogačnikova, ne bi se ni u mračnoj, olujnoj noći mogli zabuniti. Čulina je ljepotica! Pogačnikova, naravno, služeći se čistim govorom mržnje, želi drugo reći, Čulina je nikakav pisac?! Računa da može srati po ženi jer nitko neće stati u Čulininu obranu. Visoki, jaki Popović već je druga priča. Sirotoj Jagni nitko nije rekao da Hrvatska nije što je nekad bila. Mnogi su se hrvatski muži digli u obranu nas princeza i hrvatskih uspješnih spisateljica. Neću ih nabrajati jer, dok izađe ovaj tekst, bit će ih, na moju radost, još. Danas je tek petak.
Da se vratim Borivoju koji meni netankoćutnoj preporučuje da čitam tankoćutnog Jergovića i njegove Dvore od oraha. Nisam to učinila. Jedan je gospodin iz Sarajeva umjesto mene pročitao ove taknoćutne retke: ”…sat nakon što bi pojeo dva tanjura graha, mogao je od početka do kraja odprditi pjesmu Kad ja pođoh na Bentbašu. Koja to cura ne bi bila fascinirana objašnjenjima kako se postižu duboki tonovi, a što treba učiniti da iz debelog crijeva izađe visoki C koji, Gabrijel kaže, iz tog instrumenta izlazi u puno čistijem stanju nego iz klarineta i saksofona. Također je neobično važno da u grahu ne bude previše zaprške i da bude skuhan na suhom, a ne na sirovom mesu. Od zaprške i sirovog mesa prdež gubi na melodioznosti i dobija na smradu.” Ima još kod suptilnog Jergovića. “Zatim je pričao o Huremu, drugome prijatelju oca Mije, koji ima nadimak Mačja Glava. Zašto Mačja Glava? Pa zato što mu je glavić u erekciji veličine mačje glave, toliki je da ne može ući u teglu s pekmezom. Kad to vide, žene bježe glavom bez obzira.”

Želim li ja to reći da su Dvori od oraha, knjiga koju nisam pročitala i koja će, za početak, dobiti nagradu Jutarnjeg lista, a malo kasnije i Nobelovu, nesuptilno smeće? Ni u ludilu. Samo tvrdim da se i Ogromni Jergović može činiti čudnim piscem opsjednutim kurcem i prđenjem kad mu se, kako se to meni učestalo po nekim novinama čini, čupaju rečenice iz konteksta. Ali, nije fer citirati samo Jergovića koji mi je toplo preporučen kao izvor nadahnuća. Prijatelj iz Zagreba poslao mi je citat iz najnovije knjige gospodina Radakovića koja se zove, ovo mu je besplatna reklama, Sredina naprijed. Ulomak je iz priče Možemo u autu? Pa kaže: “Svašta sam prošao u životu, načitao se knjiga, mnogo popio, stajao pred uperenim pištoljem, proputovao svijeta, spavao s divnim ženama, bogme i s rugobama (a jedna je bila baš zločesta), preživio rat, naučio jezika, drogirao se, jeo po najotmjenijim restoranima, skoro umro od upale slijepog crijeva, ostao bez najdražeg mačka, upoznao mnogo ljudi, mnogima govorio nad grobom, bio najbolji među djecom u pikulama, najlošiji u košarci, nesretno se zaljubljivao…, zbilja svašta! Zbog mnogočega mi je drago, a najsretniji bih bio da mnogošto i nisam doživio. I tako već u mislima da godine polako donose sigurnost od neugodnih iznenađenja, već srođen sa spoznajom da davne neispunjene želje prolaze u tihe, više-manje nemoćne uspomene, rodilo mi se u životu nešto što baš nisam očekivao: nikada nisam vodio ljubav u automobilu, a sada me odjednom počelo zanimati kako to ide, što se to zbiva, unosi li izloženost pustolovini neku dodatnu senzaciju, je li nužna brzopoteznost dragocjena da se izbjegnu nepotrebna upoznavanja.”

Jebote! Sva ova hajka na moje uspješne kolegice i mene samo zato što Borivoje Radaković želi jebati a autu, a auta nema?! Ej, Borivoje! A da skočiš na autobus?!