Objavljeno u Nacionalu br. 422, 2003-12-16

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Hoće li čitatelji Vedrane Rudan posegnuti za Joyceom ili će im ostati smrtno dosadan?

Medijska podrška novijoj prozi i FAK-u bila je ključna da domaća literatura za prosječnog čitatelja ponovno počne postojati. Snaga FAK-a bila je u tome da se tekstovi čitaju i pišu s radošću koju dosad nisam osjećao. A sad osjećam stid

Zoran FerićZoran FerićMože li se pisati pornografiju a da se ni jednom otvoreno ne spomenu riječi pička, ili kurac? Nažalost može. Zapravo, najgori oblik pornografije i jest ona koja se pravi da to nije, nego da je jedan pristojan i uljuđen diskurs. Štoviše, navlači na sebe još i nekakvu didaktičku masku pa glumi društveno korisnu aktivnost. Najnoviju polemiku oko novoga romana Vedrane Rudan vidim i kao takav oblik pornografije. Odnosno, jedan nepotreban i vrlo štetan obračun. No pođimo redom.

Ključne riječi u ovoj polemici, koje nisu intonirane kao osobni obračun, napisao je, čini mi se, Jurica Pavičić u tekstu “Nepomirljivi sukob dvaju dogmatskih mišljenja”. Pavičić je, podsjetimo se, među ostalim, napisao: “Treba li spriječiti ljude koji vole Vedranu Rudan – osobu koja tragično loše piše, ali je očito ubola pravu socijalnu tipku, pronašla segment publike kojoj je njena literatura potrebna?” Da se razumijemo, ne slažem se ovdje s Pavičićem i ne mislim da je Vedrana Rudan osoba koja tragično loše piše, no mogu konstatirati da ja osobno, od literature očekujem nešto drugo. Ono što mi se ipak čini ključnim jest samo pitanje: kako spriječiti nekoga tko stvarno tragično loše piše da prodaje desetke tisuća knjiga? Kako spriječiti, recimo, Coelha i njegove univerzalne teorije zavjere? Ili još kompliciranije, kako pomoći ljudima koji u takvoj literaturi vide svoj spas i slijepo vjeruju u njenu ljekovitost, da se njome ne izliječe nego i dalje ostanu pametni, pesimistični i bolesni skeptici? Proza Vedrane Rudan, dakako, nije blesava optimistična arkadija koju ispisuje brazilski tvorac bestselera, nego upravo škola užasa, skepticizma i pesimizma. Problem je u tome što i to ovdje nekome treba. A čitava polemika koju je inicirao Boro Radaković kritikom njenog novog romana zapravo poprima karakteristike onog vrlo starog sukoba između populista i elitista, što, sasvim sigurno, nije bila Radakovićeva namjera, a niti onih koji su do sada o tome polemizirali. Naravno, svatko ovdje ima svoje vrlo čvrste razloge i argumente. Prvi uvažavaju jedino tržište i broj prodanih primjeraka, a drugi isključivo vrijednost teksta. Elitisti pri tome često spominju Joycea. On jest imao nakladu od petsto primjeraka, a sada je neosporna literarna vrijednost. No s tom neospornom vrijednošću ja svake godine nasmrt mučim učenike četvrtih razreda gimnazije. Mnogima od njih su početak ili kraj “Uliksa” nešto najidiotskije što su pročitali u svoje četiri godine gimnazijskoga školovanja. Što da se radi u tom slučaju? Da se odustane od Joycea, ili da se uz ogroman napor, pa čak i represivne mjere, pokuša nešto učiniti i s tim tokom svijesti? Hoću reći, veliki Irac, barem ovdje kod nas, i koliko ja imam uvid, ima barem sto puta manje čitatelja nego Vedrana Rudan.

Ključno je pitanje može li nas fascinantna recepcija proza Vedrane Rudan dovesti i do Joycea? Ili su to koncepti udaljeni milijunima svjetlosnih godina? Radi se, naprosto, o privlačenju čitateljske publike. A problem nije nov. Zapravo, postoji gotovo i otkako postoji novija hrvatska književnost. Naime, kad se govori o Augustu Šenoi, često se spominje da su mu pripovijetke umjetnički uspjelije nego romani i da je u pričama sjajan realist i analitičar ljudske duše, dok u romanima nerijetko pribjegava vulgarnome sentimentalizmu i simplificiranim predodžbama o povijesti i povijesnim likovima. Ukratko, da umjesto uvjerljivih ljudskih karaktera formira crno-bijele likove koje je onodobna publika voljela, kao što ih dobar dio čitalačke publike voli i danas. Teza je jednostavna i po hrvatsku književnost tragična: Šenoa je namjerno trivijalizirao svoje romane kako bi privukao čitalačku publiku. Još je tragičnije da nam je tako nešto trebalo i danas.

Naime, to što se u novinama sada naziva mit o hrvatskoj prozi devedesetih, a do jučer se radilo maltene o hrvatskome proznom čudu, stvorili su pisci kao što su Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boro Radaković, Robert Perišić, Jurica Pavičić, Đermano Senjanović, Edo Popović, Neven Ušumović, Gordan Nuhanović, Rujana Jeger, Stanko Andrić, Julijana Matanović i Dalibor Šimpraga, a kao kritičari to su učinili Jagna Pogačnik, Robert Perišić, Kruno Lokotar, Dalibor Šimpraga, Nenad Rizvanović, Krešimir Bagić, Ivica Buljan i još niz urednika i novinara koji su podržali približavanje literature publici. Ta je medijska podrška novijoj prozi i FAK-u bila ključna za jednu, jasno je to svima, jako važnu stvar: da domaća literatura za prosječnoga hrvatskog čitatelja ponovno počne postojati. To su velike riječi, ali to je upravo tako. Poznajem djevojku, uistinu strastvenu čitateljicu, koja, kao i ona dama iz Šenoina “Prijana Lovre”, nije čitala hrvatsku literaturu jer joj je bila dosadna i nerazumljiva. E ta je djevojka u drugoj polovici devedesetih uistinu počela s istom strašću čitati i domaće autore. Početni impuls dali su mediji i tada se dogodio jedan magičan i velik trenutak hrvatske proze. Ostalo su učinili čitatelji od kojih se mnoge, ma što mi mislili o moći medija, ne može farbati. Sada s gorčinom osjećam da se ovom prilično besmislenom polemikom oko novog romana Vedrane Rudan čitav taj trud nekako obezvrjeđuje. Napominjem, nije pri tome sporna kritika romana, nego upravo ono okolo, pokraj i ispod. Posebno iritantan mi je u svemu tome ton polemike u kojoj se glavni akteri, Kruno Lokotar i Boro Radaković, nastoje što efikasnije osobno izvrijeđati. A snaga FAK-a i čitavog tog projekta kojemu sam se s radošću pridružio bila je upravo u odličnim međuljudskim odnosima, spremnosti da se, unatoč razlikama u pismu i razmišljanju, nekako dobro slažemo i prijateljski družimo. Čak da tu energiju i širimo oko sebe, da se tekstovi i čitaju i pišu s nekom radošću koju do sada u književnom životu nisam osjetio. A nemam malo godina. Ova polemika mi na najdrastičniji mogući način pokazuje koliki sam kreten bio. U svome tekstu, odgovoru Bori Radakoviću, Kruno Lokotar kaže da osjeća tugu. Ja osjećam stid.

Doduše, netko će reći da su sve to pravila žanra, da polemika i jest svađa i nadglasavanje. Međutim, u ovom slučaju, iz osobnih razloga, osjećam da je sve to kao u onoj prikrivenoj pornografiji. Ne izgleda kao vrijeđenje, nego kao pouka i poduka. Kao recimo: “Ovo je vagina, ovo je penis.” A svi skupa odlazimo u kurac.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika